Sanin Milavić

Teatar za zaštićene svjedoke

Nisam osoba koja pretjerano uživa u kontaktu sa drugim ljudima. Nisam bio ni prije pandemije. Možda je do godina, možda je do krize srednjih godina, možda je do grada i zemlje u kojoj mi se svaki izlazak iz sigurnosti i izvjesnosti svoga doma više čini kao odlazak na prvu liniju fronte, ne znam. Šta god da je razlog, radim na tome da se ne pretvorim u pustinjaka i tersa koji živi od sjećanja i priča kako je nekada bilo, a vjerujem da svi poznajemo barem jednu takvu osobu. Srećom, dragi ljudi koje srećem kada sam “na liniji“ najbolja su terapija za ove moje neuroze i podsjetnik da nijedan čovjek nije otok.

To što ih najčešće srećem u pozorišnom svijetu nije zato što je pozorišni svijet lijek za sve nedaće, niti zato što teatar onako naslijepo oplemenjuje, već prosto zato što sam već nekih 25 godina u tom svijetu i najbolje ga poznajem.

Pandemija nas je, znam, sve zatekla nespremne na novo normalno. Ipak, dopustite mi malo teatralnosti (od koje živim) kada kažem da je nas teatarske radnike posebno pogodila. Navikli na fizičku prisutnost na sceni, pred živom publikom, baveći se vjerovatno jednim poslom na svijetu gdje se ljudi dobrovoljno pljuju dok ostrašćeno izgovaraju velike misli, ostali smo potpuno zbunjeni pred ekranima telefona, tableta i računara, najavljujući online izdanja davno snimljenih predstava i pri tome se snebivajući nad jecajima izvođenja nasilno gurnutih u digitalnu formu. Dramatično (a dramatičnost jako volimo) je najavljivana smrt pozorišta i kraj teatra kakvog poznajemo, a onda je došlo prvo popuštanje koronamjera i povratak na scene. Miris dezinfekcijskog sredstva, ispucala koža na rukama od antibakterijskih gelova, pa čak ni samo 30% ispunjenosti sale nisu mogli da ubiju osjećaj optimizma da još uvijek nije sve izgubljeno. Negdje u svom samosažaljenju smetnuli smo s uma da nismo jedini koji vape za susretom i da je publika jednako umorna od viber grupa, zoom sastanaka, online nastave, Case de papel, da je isto tako poželjela da prisustvuje nečemu živom, stvarnom i kolektivnom. Vratili su se u gledališta te su i dalje tu. Bez obzira na poštivanje svih epidemioloških mjera svjesni smo da ipak rizikuju zajedno s nama i na tome im beskrajno hvala!

Čak i mene, tersa u začetku, ovaj optimizam držao je sve do prije par sedmica, tačnije sve do dolaska italijanske trupe Teatro dei Venti sa predstavom Moby Dick koja je najavila ovogodišnji festival MESS. Zaista impozantna scenografija ispred Narodnog pozorišta i atraktivni elementi uličnog teatra privukli su željnu i znatiželjnu publiku, što u epidemiološki korektno poredane stolice u zvaničnom gledalištu, što iza zaštitne ograde. Na izvođenje predstave poveo sam svog sina i stajali smo uz ogradu odmah iza redatelja koji je zapisivao, pretpostavljam, eventualne greške ili korekcije u izvođenju. Jedna stvar je pak bila nepogrešivo tačna, a nisam siguran da je njegovih ruku djelo. Svaki put kada bi glumice i glumci napravili neki impresivni potez, kao po komandi desetine telefona bi se u isti tren podigle u ravninu očiju publike da ovjekovječe taj trenutak preko megapiksela fotografija ili videozapisa. Zatim bi ih isto tako sinhronizovano spustili budno iščekujući sljedeći trenutak vrijedan megabajta. Priznajem, nije mi prvi put da se susrećem sa ovim fenomenom. U predstavama za djecu nije rijetkost da roditelji slikaju ili snimaju scene, ali ovaj put, vjerovatno zbog toga što nismo bili u mraku gledališta već vani na dnevnom svjetlu, kontrast crnih telefona i bijelih jedara i fasade Narodnog pozorišta učinio je svoje. Tablet formata A4 koji se podigao u zrak da uslika glumicu dok na vrhu jarbola stoji na rukama i izvija noge bio je savršen vrhunac ovog kontraperformansa.

U tom trenutku pao mi je na pamet jedan kolega koji mi je pričao o nekom stand-up komičaru koji je imao segment o školskim predstavama. Govorio je iz vizure roditelja koji ponosno telefonima slikaju ili snimaju svoje potomke, a onda iz vizure djece koja u istom trenutku sa scene traže ohrabrujući pogled roditelja u publici, a tamo vide samo gomilu zaštićenih svjedoka kojima su zbog anonimnosti oči prekrivene crnom trakom.

Mislim da smo gostima iz Italije tačno tako izgledali sa palube impozantnog broda kapetana Ahaba. Zaštićeni svjedoci teatra. Otkad mi je kolega ispričao ovu priču ja svog sina ne fotografišem i ne snimam na kojekakvim nastupima. Uvijek se trudim da me vidi da ga gledam svojim očima, a ne preko ekrana i da taj momenat pohranim u sjećanje, a ne na MicroSD. Da se razumijemo, i moj telefon je natrpan besmislenim brojem fotografija (svaka po dva komada jer je prva možda mutna, a nije, i obje su dobre, pa nek ostanu obje) koje, siguran sam, neću nikada pregledati. Trebao bi mi još jedan život samo da pregledam taj besmisleni broj, besmislenih fotografija u folderima skinutim sa svih bivših telefona. Daleko sam od toga da sam imun na digitalni svijet koji nas sve više okružuje, ali trudim se da bar neke bitne stvari doživim neposredno i da ih, rizično, samo upamtim. Samo upamtim i ništa više, a sjećanje dok služi služi.

Optimizam o budućnosti teatra nije iščezao. Priznajem, bio sam malo dramatičan ranije, ne zamjerite, to mi je u opisu posla. Prije da je malo poljuljan, ali to je dobro, jer nova vremena traže da se mijenjamo, a promjena je dobra. Donosi neku novu vitalnost i nove izazove. Preživjelo je pozorište i struju, filmove, televiziju, preživjeće i pandemiju i 6“ ekrane. Ako su nam trenutno maske preko usta i nosa nužno zlo, telefon preko očiju ne mora biti. Možemo životu svjedočiti i očima. Istorija je evo preživjela i bez parova identičnih fotografija svega i storija na društvenim mrežama. Večeras sam baš bio na predstavi u Sartru koja je bila epidemiološki puna i nisam primijetio masovno fotografisanje. Samo ljude željne teatra i MESS festivala. Ljude željne da svjedoče nezaštićeno. Ovo mi je prva predstava koju sam gledao na ovogodišnjem programu. Prethodne dvije sam propustio jer mi je sinu bio rođendan i divno smo se proveli. Pokazao bih vam slike, ali…

Sanin Milavić je zaposlen kao glumac u Pozorištu mladih Sarajevo od 2007. godine. Diplomirao je na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu i do danas je ostvario uloge u više od  40 pozorišnih predstava i u brojnim TV i filmskim produkcijama. Saninova novija glumačka ostvarenja možete pogledati u predstavama “Welcome”, “Hrabr novi svijet”, “What is Europe” i filmovima “Tabija”, “Deset u pola” i “Quo Vadis, Aida?”, filmu nominovanom za nagradu Oskar. Trenutno živi i radi u Sarajevu.

Related Posts

OLJA RUNJIĆ, književnica i direktorica Festivala „Škure“:  Još uvijek sam zaljubljena u ljude,  i kad mi se najmanje sviđaju, zagledana sam u dobro u njima

Nakon što je završeno još jedno izdanje Međunarodnog festivala savremene književnosti Škure, razgovarale smo sa Oljom Runjić, osnivačicom i direktoricom Festivala. Pričale smo o životu na relaciji Beč-Šibenik-Sarajevo, provincijskim mentalitetima, iskustvu egzila, jeziku, teroru desnice i patrijarhata koji suvereno korača u naše prostore sloboda i inspiraciji koja (potencijalno) izvire iz ovakve zbilje. Olja Runjić piše prozu i […]

Mladost u egzilu

Pitanje mladosti u današnjem vremenu je neriješeno pitanje. Živimo u vremenu u kojem vlada kult mladosti koji nam mladost oslikava kao najbolji period života, svi žele da ostanu mladi, da budu lijepi i vitalni. Danas je mladost na tronu čovječanstva. Uporedo se odvija surova stvarnost, u kojoj je omladina izložena lutanjima, izgubljenosti, nezaposlenosti, socijalnoj marginalizaciji i sveopštoj[…]