Nikolina Todorović

O festivalima i nadolazećim festivalskim danima 

Festivalski dani su egzil u književnu utopiju. Dani slobode. Mjesta razgovora i susreta. Utoliko više su značajni, jer nas podsjećaju da je pisanje naš posao, naša ljubav, naš smisao, i da u tom senzibilitetu nismo usamljeni. 

U vrijeme kad su finansijska sredstva za kulturu minorna, osjećaj za važnost izgradnje multikulturalne i umjetničke suradnje slabašna i tanjušna, pojava novog kulturno umjetničkog festivala u našoj zemlji gotovo pa je ravna prazničnoj svečanosti. 

Vijest o prvom izdanju festivala Female Art Rising zaista sam primila sa velikim oduševljenjem i radošću. Ponajprije, sretna sam jer je u pitanju festival koji naročitu pažnju posvećuje mladim umjetnicama. Posebice je važno naglasiti da se odnos prema mladim autoricama, slikaricama, filmašicama, unutar programske agende ovog festivala usložnjava na način da će im Female Art Rising pružiti mogućnost mentorstva od strane afirmiranih i uspješnih kolegica. Mentorstvo je za mene jedno od prenaglašeno važnih feminističkih činova. Ako postoji bilo šta što žena može učiniti za ženu, to je da joj prenese svoja znanja i iskustva, te pruži nesebičan oslonac u početku rada. 

Organizator festivala je udruženje Kontakt iz Sarajeva. Ono što smo do sada mogli saznati o festivalu jeste da će se fokusirati na promociju radova mladih autorica i/ili umjetničkih udruženja, da je posrijedi festival sa naglašeno inkluzivnom premisom, te da će festivalski program biti obogaćen učešćem književnica iz Bosne i Hercegovine. Specifično, riječ je o žanrovski raznovrsnom festivalu, pa će se stoga u programu naći sadržaji i autori/ice iz svijeta filma, muzike, slikarstva… 

Pojava novog festivala u našem gradu, bio je povod da započnem ovaj tekst. Naime, odavno se spremam da napišem tekst na temu književnih festivala u Bosni i Hercegovini i regionu. To odavno, zapravo, jeste od trenutka kada sam se prvi put ohrabrila da pošaljem svoj rukopis na konkurs za neobjavljenu zbirku pjesama. Od tog momenta do trenutka kada sam, godinama kasnije, osvojila prvu nagradu za rukopis i objavila zbirku, stalo je mnogo razočarenja, spoznaja, iskustava, afirmativnih susreta, poznanstava… Sve to skupa, dakle, u meni se dugo taložilo. I sada napokon mogu ponešto zapisati o tome. 

Prvo o čemu želim govoriti nisu festivali niti odnosi književne scene prema mladim književnicama i književnicama. Suprotno, žarko želim pisati o odnosu i tretmanu mladih književnica i književnika prema samima sebi. 

Važnim mi se čini pisati o tome ko smo sami/e sebi u početku pisanja i građenju književne putanje. Koliko znamo o svemu – književnoj sceni, logici izdavaštva i izdavača. Na koncu, koliko smo spremni/e i kako prihvatamo poraze. Kada kažem poraz, uzimam to vrlo uslovno, ali je to, zasigurno, tema o kojoj se premalo govori s obzirom na njen značaj. Naime, u samom početku pisanja, mlade autorice i autori, strahovito se plaše i stide odbijenica, neodgovorenih mejlova, neuspjelih natječaja. O tome se, obično, šuti u tišini. Veliki bi uspjeh bio kada bismo osvijestili i više govorili o tome da su porazi i odbijenice jednako važni kao i uspjeh, priznanja i nagrade. I što je najvažnije, sastavni su dio u karijeri svakog književnika i svake književnice. 

Kada se osvrnem iza sebe, otvoreno mogu reći da sam imala više odbijenica nego afirmativnih odgovora. Ali su me upravo te odbijenice dovele do uspjeha. Jer su me tjerale da intenzivnije radim, da se po tri stotine puta vraćam rukopisu, zastajem nad svakim detaljem. Zbog toga sam netom nakon primanja nagrade za najbolji rukopis pedesetog izdanja festivala Slovo Gorčina, u prvom intervju, napisala da me ponajviše ljute moje kolegice i kolege, mladi pisci početnici/početnice, koji/e napišu rukopis i misle da su time završili/e posao.

Moja zbirka je nagrađena i objavljena nakon tri godine konstantnog rada i dorađivanja. Time se ponosim. Jer ona, u tom slučaju, nije dokaz samo kvalitetnog književnog sadržaja, već i trofej moje upornosti, predanosti i, naposljetku, ljubavi. Jednom je moja profesorica kreativnog pisanja, dok smo se uvježbavali za pisanje poezije,  rekla – Budite dobri prema vašim pjesmama, one nemaju nikoga osim vas. To ću uvijek pamtiti. I zato, kada pišem, polazim od toga da moje pjesme nemaju nikoga osim mene – dok su u nastajanju. 

Pisati pjesme – to je ranjiv i usamljenički posao. Prekrasan za onoga ko ga čini. Ali, objaviti zbirku, upoznati urednika/icu, pregovarati sa izdavačkom kućom, biti dio festivalskog programa, to su posve druge i drugačije aktivnosti. 

Zbog toga je potrebno demitologizirati proces objavljivanja zbirke jednako kao i književne festivale. Treba biti stalni i budni kritičar festivala i festivalskih programa. Na kraju krajeva, to jeste naša obaveza. Zašto bismo u tišini šutjeli na nepravde, nekvalitetne sadržaje, nelogične selekcije učesnika/ica festivala, sumanute programe, nesuvislu ogranizaciju, jedna te ista lica koja se ponavljaju i ponavljaju, dok drugi/e stoje u zapećku, opskurne honorare i, u najmanju ruku, čudnovata i trećerazredna tretiranja mladih pjesnikinja i pjesnika. 

Sve to, dakako, nije slučaj za mnoge festivale u Bosni i Hercegovini i regionu. Sarajevo je sretno jer ima BookstanSlovo Gorčina je festival na koji se svaki put poželite vratiti; Na pola puta (Užice) je pohvalno organiziran i programski osmišljen festival… 

Svaki/a književnik/ica će, nesumnjivo, za književne festivale reći isto – da su to dragocjeni momenti za njih i književnost. Polazim od sebe i kažem da se rijetko čemu radujem kao pozivu na učestvovanje u književnom festivalu. To za mene znači mnogo – predstavit ću svoju književnost, upoznati kolegice i kolege čije knjige rado čitam, slušaću mnoštvo pametnih ljudi kako diskutiraju na važne teme. 

Radujem se, stoga, danima septembra u Sarajevu i početku festivala Female Art Rising. Radujem se, iznova, susretima, novim i već poznatim licima, predavanjima i predstavljanjima radova novih autorica. Radujem se, na koncu, što festivalski dani ispunjeni snagom umjetnosti koju stvaraju žene, dolaze u naš grad u vrijeme kada nam je ponajviše potrebna ujedinjena snaga, senzibilitet i energija žena. 

Related Posts

Marko Đorđević, reditelj fillma “Za danas toliko”: Pevati iz srca i bez opterećivanja, bio je jedan od lepih zadataka ovog filma

U porodičnom domu, negdje u Srbiji, kasnije ćemo saznati da je riječ o Kragujevcu, muškarac, očigledno otac djevojčice koja mu pomaže u pripremi, pravi kolače, čupavce. U večernjim satima pridružuje im se, nakon izlaska, i jedna žena. Pomislićemo da je ona djevojčicina majka, a muškarčeva supruga. Ali ne, ona je sestra ovoga što pravi čupavce. Imaju još jednog […]

Pečat nesvakidašnjem entuzijazmu i trčanje kroz zidove rodonačelnika video arta u našoj zemlji

Povodom izložbe video radova Likovne grupe Zvono u Galeriji Manifesto  Piše: Kristina Ljevak Bajramović  Likovna grupa Zvono osnovana je u Sarajevu 1982. godine. Njeni osnivači bili su Aleksandar Saša Bukvić, Stadko Hadžihasanović, Sead Čizmić, Narcis Kantardžić i Biljana Gavranović. Kasnije im se pridružuje Kemal Hadžić. Nesvakidašnji šesterac započeo je tako izuzetno putovanje u polju pionirskih koraka video[…]