Razgovarala: Kristina Ljevak Bajramović

Marko Đorđević, reditelj fillma “Za danas toliko”: Pevati iz srca i bez opterećivanja, bio je jedan od lepih zadataka ovog filma

U porodičnom domu, negdje u Srbiji, kasnije ćemo saznati da je riječ o Kragujevcu, muškarac, očigledno otac djevojčice koja mu pomaže u pripremi, pravi kolače, čupavce. 
U večernjim satima pridružuje im se, nakon izlaska, i jedna žena. Pomislićemo da je ona djevojčicina majka, a muškarčeva supruga. Ali ne, ona je sestra ovoga što pravi čupavce. Imaju još jednog brata, Vasu, on gradi uspješnu glumačku karijeru i ne dolazi prečesto u porodični dom. Ali stiže kad god je potrebno da se dodatno zaokruže male kućne radosti. Kuću Šarenaca, u kojoj djevojčicine majke, zbog smrti, već neko vrijeme nema. 
Ovako počinje film ”Za danas toliko” i do kraja svog trajanja, najčešće tako i izgleda. Male kućne radosti i običnosti u jednoj porodici, kao potvrda da se u ovom umornom svijetu moramo okrenuti onima koji su nam najvažniji. 
Ovo je mogao biti i film o nedostajanju i neprisustvu, što u jednoj liniji vlastite naracije i jeste, iako se o tome gotovo nikako ne govori, a zapravo ono što se prešuti, najčešće i ima najveću težinu. 
Jednog dana, Šarenci će otići u neplaniranu posjetu svojim kumovima u Bosni i Hercegovini, i ne, ne počinje tu priča o pomirenju i suočavanju s prošlosti. Nego je to prikaz jednog bezuslovnog prijateljstva i radosti koju prijateljstvo podrazumijeva. 

Film ”Za danas toliko” napisao je, režirao i montirao Marko Đorđević, reditelj koji iza sebe ima ostvarenje ”Moj jutarnji smeh“. 
Glavne uloge u filmu ostvarili su Filip Đurić, Ivana Vuković i Nikola Rakočević. Djevojčice koje vidimo na filmu su  Miona Pejković i Milica Jovović, uz važno pojavljivanje Gorana Bogdana na njegovom kraju. 
Film je premijeru imao na 52. FEST-u, gdje je dobio nagradu za najbolju žensku ulogu i nagradu Politike “Milutin Čolić” za najbolji srpski film. 

U intervjuu za naš portal reditelj Marko Đorđević govori o autorskoj potrebi za nastankom filma koji nas podsjeća na radosti naše svakodnevice i običnosti, te nužnosti uživanju u trenutku i ljubavi koju nam pružaju najbliži. 

Kasnije ćemo se baviti strukturom nesvakidašnje filmske priče, koja vraća vjeru u nadu, ali bih se za početak dotakla formalnih specifičnosti, te činjenice da istovremeno potpisujete scenarij, režiju i montažu. Obično iskusni montažeri naprave pravi rez tamo gdje bi autori_ce možda odlučili da kadar i dalje traje. Koliko je izazova podrazumijevao jedan ovakav apsolutni autorski pristup nastanku i postprodukciji filma?

Tako je, jako je teško biti objektivan, biti strogi i beskompromisni montažer kada ste ujedno i reditelj koji voli sve kadrove posle kojih je uzviknuo: Kupljeno! U ovom slučaju snalazio sam se kako sam najbolje umeo, a onda je u pomoć pritekla i “Jambovska komisija” koja se sastoji od četiri stalna člana i više dopunskih, koja je gledala film pre ili posle naših partija jamba i davala svoje iskrene komentare. Tako je malo po malo, duže od godinu dana montiran ovaj film da bude bez viškova i u svom najboljem izdanju. 

Često u trci za preživljavanjem, zaboravimo na radosti svakodnevice, na ljubav bližnjih i važnost njenog postojanja, na šta nas vaš film “Za danas toliko” podsjeća. Koji su bili lični motivi za njegov nastanak i kako uopšte predstaviti film potencijalnim investitorima u kojem nema krvi, suza i znoja, a dolazi sa Balkana?

Motiv je baš taj koji ste pomenuli u pitanju, želja i potreba da i mi na ovim prostorima živimo život, da svuda oko nas postoje dobri i pošteni ljudi koji su u sebi zadržali vedrinu i želju za igrom. Drugi motiv je možda i prvi a to je naš bunt prema već uvreženim temama autorskog filma koji dolazi sa Balkana i koji nam je svesno ili nesvesno nametnut. Želja nam je bila da snimimo film koji u sebi sadrži uzbuđenje, isto ono koje smo svi osećali dok smo gledali filmove koje volimo i koji su nas inspirisali da se bavimo ovom umetnošću. 

ZA DANAS TOLIKO

Nerijetko u srpskoj filmskoj produkciji, a počesto i u regionalnoj, imamo jedne te iste glumce i glumice, pa sve djeluje kao da su samo premješteni iz jednog u drugi film. Vaš kasting, koji se naslanja i na vlastiti filmski prvijenac, bitno odudara od matrice na koju smo navikli. Kako birate glumce i glumice i kako ste, bez obzira na prethodno iskustvo, odmah znali da je ovo najbolji izbor za vaš novi film?

Toliko volim rad sa glumcima, i osećam se zahvalno što sam radio sa ovako talentovanim glumcima u oba svoja filma. Mislim da se naša “filmska porodica” širi i da će nam se još glumaca pridružiti, ali prvo moram napisati uloge vredne poziva.

Da je drugačije dramaturški posložen, film “Za danas toliko” mogao bi biti i film o nedostajanju i odsutnosti nekoga ko je iznimno važan u životu ostalih protagonista_ica. Zahvaljujući strukturi koju ste vi postavili, on je i putokaz kako možemo nastaviti živjeti i bez onih koji su nam neizmjerno važni a koji jednog dana odu, jer je život upravo protkan odlascima. Koliko je bilo teško napraviti film o odsustvu a da ne bude istovremeno mračna drama o gubicima?

Došlo je prirodno. Bilo nam je odmah jasno da ne želimo da napravimo “mračan film”. Ono što se na kraju desilo, i čemu sam se potajno nadao, da je ovaj film, bar nama, duboko emotivan, i da upravo pomoću vedrine i “otvorenosti” ulazimo u prostor veće ranjivosti, te sam i sam plakao uz pojedine scene filma u montaži. Ta borba sa kojom naši Šarenci pokušavaju da prebrode dan, a da istovremeno budu prisutni u trenutku, slobodni a ne preopterećeni tom istom borbom, je bio glavni zadatak u glumi i pravljenju ovog filma. To je bio težak zadatak kome se opet moralo pristupiti sa lakoćom, i upravo je iz tog dualiteta i nastao ovaj film. 

Kraj filma, kada kumovi odluče na prečac posjetiti kumove u susjednoj zemlji, a oni im se narednog dana odluče revanširati, podsjeća na epizode iz nekih sretnih godina svakoga od nas, kada nismo bili_e opterećeni već spomenutim teretom preživljavanja, kada su zaista neki_e od nas živjeli_e u Carpe Diem duhu. Koliko vam je bilo važno poslati poruku o neodustajanju od takvih principa življenja i podsjetiti na male trenutke radosti, od kojih se život sastoji, kada smo otvoreni da ga živimo onako kako treba ili kako najbolje možemo na osnovu onoga što nam je dato?

Sećam se trenutka u kome sam napisao tu scenu, odnosno sećam se kada sam tu svoju ideju predstavio Stefanu, direktoru fotografije, i njegovog oduševljenja koje je inače jako retko za scene koje pišem. Ponosan sam na tu ideju jer je došla iz igre baš kako i treba da bude i u životu. Potrudiću se da to prenesem i na svoj život a ne samo da ostane na filmu, spontanost i otvorenost za igru u svakom trenutku, a to mislim da svi mi sa ovih prostora imamo negde, samo je svim i svačim zakopano. 

Jedan od iznimno važnih segmenata ovog izuzetnog filma je i muzika. Veliki dio nje ne korespondira sa vašim generacijskim iskustvom. Šta je bilo presudno za izbor zvučne kulise ”Za danas toliko” i da je njen izbor neka vrsta dijaloga sa onima koji su zamišljali bolji svijet i gradili bolje društvo, u kojem mi nažalost nismo imali_e privilegiju da živimo?

Isti odgovor imamo kao i za većinu pitanja, stvarno je došlo prirodno. Jednostavno, mislim da se radi o dobrim pesmama i da one korespondiraju sa atmosferom našeg filma. Sa druge strane borili smo se da film ne bude nekakvo vraćanje u prošlost, već savremen, da taj neki žal za prošlim vremenima ne pobedi našu želju i mogućnost da živimo život danas. Sa tim u vezi, drago mi je što je Sofija Milutinović napisala muziku koja prati proslavljanje Mocinog uzimanja odmora, i što se ta muzika nosi rame uz rame sa svim ostalim, već uspešnim pesmama iz prošlosti. Inače, za ovaj film je jako bilo važna muzika, te sam ga ja svojevremeno zamišljao i kao neku vrstu mjuzikla. Jako mi se sviđa kako likovi u ovom filmu pevaju, odnosno kako su to glumci izveli neusiljeno, bez ikakve želje da zadive gledaoce, a to me ponekad umori u drugim filmovima. To je isto bio jedan od lepih zadataka filma, pevati iz srca i bez opterećivanja. 

ZA DANAS TOLIKO

Ovaj film tematizira neke od temeljnih odnosa našeg postojanja, ljubav između braće i sestara, između kumova… Iako je takvim iskustvima determinisan naš život i uprkos tome što bi nas teško bilo da da nema podrške bližnjih, najčešće i u stvarnosti i u njenoj umjetničkoj interpretaciji, zaboravimo na temeljne međuljudske veze. Šta je bio lični pokretač za povratak ovim ključnim vrijednostima?

Ja sam jedinac, a Šarenci su, kako sami kažu, pravili veliku kuću “da se šire, a ne da se skupljaju”. Ta “puna kuća” je bila najveća inspiracija, kada se ljudi jedni drugima nastavljaju na “forice”, ti periodi druženja. I veliki pokretač je bio setiti se svih filmova koje volim i shvatiti da tu privilegiju da se bavim ovim iskoristim i napravim film iz uživanja, i da mu se posvetim najviše što mogu; da budem zahvalan na toj prilici ali i da ne budem zbog toga uplašen, već naprotiv, razigran. Eto opet tog “i jedno i drugo” koje je obeležilo ovaj film: i ozbiljno i neozbiljno, i smešno i tužno, i da se priča ali i ponekad, što nam je palo teže, da se ćuti.

Related Posts

Pečat nesvakidašnjem entuzijazmu i trčanje kroz zidove rodonačelnika video arta u našoj zemlji

Povodom izložbe video radova Likovne grupe Zvono u Galeriji Manifesto  Piše: Kristina Ljevak Bajramović  Likovna grupa Zvono osnovana je u Sarajevu 1982. godine. Njeni osnivači bili su Aleksandar Saša Bukvić, Stadko Hadžihasanović, Sead Čizmić, Narcis Kantardžić i Biljana Gavranović. Kasnije im se pridružuje Kemal Hadžić. Nesvakidašnji šesterac započeo je tako izuzetno putovanje u polju pionirskih koraka video […]

Kritika predstave „Tri dana ili Uspon i pad gospodina B“: Zašto čovjek nije vektor? 

„Tri dana ili Uspon i pad gospodina B“. Autor teksta: Roman Sikora. Dramaturgija: Nedžma Čizmo. Režija: Tanja Miletić Oručević. Scenografija i kostimografija: Sabina Trnka. Muzika: Husein Oručević. Konsultant za scenski pokret: Emir Fejzić. Produkcija, aranžman songa: Igor Kasapović. Producent: Miroljub Mijatović. Izvršni producent: Denis Krdžalić. Ansambl: Nusmir Muharemović, Snežana Vidović, Adem Smailhodžić, Siniša Vidović i Zlatan Školjić. […]