Razgovarala: Nikolina Todorović

SNEŽANA BOGIĆEVIĆ: Pozorište njeguje empatiju i stavlja do znanja da nas ljudi zanimaju

Razgovarala: Nikolina Todorović

Angažirana glumica Snežana Bogićević – članica ansambla Sarajevskog Ratnog Teatra, nedavno je ovjenčana nagradom za najbolju žensku ulogu na međunarodnom pozorišnom festivalu FIAT u Podgorici. Bogićević je nagrađena za ulogu Jori u predstavi Osramoćeni, kreiranoj u režiji Dine Mustafića i produkciji sarajevskog udruženja Kontakt. Bosanskohercegovačka publika ovu predstavu je mogla gledati u botaničkoj bašti Zemaljskog muzeja.

Tim povodom, sa glumicom Bogićević razgovarali smo o propitivanju svijeta kao suštini pozorišta, savremenim i univerzalnim temama kojima se bavi predstava Osramoćeni, prostoru u kojem je nastajala, te kompleksnim značenjima i raščlanjivanjima identiteta kao važnog izazova za pozorišne glumice i glumce.

„Diskriminacija manjina, degradiranje, podjele, dodijeljeni administrativni identiteti, biti građanin drugog reda… New York, Sarajevo ili Nairobi – diskriminacija je diskriminacija. Bilo da je rasna, nacionalna, vjerska, polna, ona uvijek vodi ka nejednakosti ljudi, njihovom poniženju, omalovažavanju“ – ističe glumica Snežana Bogićević, u razgovoru povodom predstave Osramoćeni.

Povod za ovaj razgovor, između ostalog, jeste i nagrada za najbolju žensku ulogu koju ste netom primili na međunarodnom festivalu FIAT u Podgorici. Da podsjetimo, nagrađeni ste za interpretaciju lika Jori u predstavi Osramoćeni, koja je rađena u režiji Dine Mustafića i produkciji sarajevskog udruženja Kontakt. Tim prije, voljela bih vas upitati – ko je Jori? Kakva je njena sudbina? Kakva su njena načela? Njen karakter? I šta ste, na koncu, otkrivali iznoseći njen lik?

Henry Kissinger je, između ostalog, rekao: Kada treba birati između pravde i reda, uvijek ću izabrati red. Ovaj citat Jori drži iznad svojeg radnog stola. Kissinger je iskoristio svoje porijeklo i bio je iznimno odlučan da postane neko, i postao je jedan od najmoćnijih diplomata u Americi, organizator smaknuća i nagrađeni Nobelovac. Otkrivala sam zašto Jori, advokatica, Afroamerikanka koja se izvukla iz geta, bira red, bira republikanska načela, koja se ne zasnivaju na socijalnoj pravdi. Šta to tjera čovjeka da otrese svoje naslijeđe. Jori se želi ostvariti. Biti neko u poslovnom, privatnom, financijskom i socijalnom životu. Uspješno se penje na društvenoj ljestvici, a ostaje necjelovita ličnost, kao i ostali likovi ove drame. Jori će nastaviti plivati na valovima kapitalizma i američke demokratije.

Budući da je pozorište uvijek i beskompromisno savremeno, čini se da je danas više nego ikad potrebno kreirati predstave koje će publici razdrmati svijest i empatiju upravo prema osramoćenim, odnosno – poniženim, ismijanim, izgnanim, deprimiranim, skrajnutim i nepoželjnim? Na tom tragu, predstava Osramoćeni zaista donosi univerzalnu i značajnu sliku savremenog društva i njegovih najaktualnijih socijalnih, političkih i kulturoloških podjela, rascjepa i nejednakosti. Koliko je vama, kao glumici, važno upravo to neiscrpno angažirano propitivanje svijeta? A koliko je ono, s druge strane, prisutno i po čemu je specifično konkretno u Osramoćenim?

Pozorište njeguje empatiju i stavlja do znanja da nas ljudi zanimaju. Ono je utješno za one koji su usamljeni povodom vlastitih životnih iskustava ili odrednica, ili je otkrivenje tuđih sudbina.

Tako da se i postavlja pitanje šta tačno znači angažovano, šta se pod tim misli, jer bi se moglo tumačiti da je svaka predstava angažovana. Mi, radnici, smo angažovani u analizi i vjerodostojnom predstavljanju različitih likova, dok publika angažovano prati. To i jeste suština našeg poziva – propitivati svijet.

Ukoliko to nekome nije važno, onda se ovim poslom bavi iz nekih drugih razloga. Angažovanost ne znači samo baviti se dramom, u humoru leži mnogo istine, samo je stvar kako mi komediju tretiramo i doživljavamo, koje su naše predrasude prema takozvanoj niskoj umjetnosti.

Kada je u pitanju tekst Osramoćeni, pisac je svojom vještinom, inteligencijom i bogatim unutarnjim životom podijelio vlastito iskustvo manjine, koja nikada nije ni bila sasvim poželjna u američkom društvu, a nakon terorističkog napada u New Yorku naročito diskriminisana. U ovom slučaju za pisca Ayada Akhtara sasvim sigurno vrijedi citat Martina Scorsesea: Najličnije je najkreativnije.

Osramoćeni iznova potvrđuju da su lična iskustva, misli, osjećaji i podražaji univerzalni.

Diskriminacija manjina, degradiranje, podjele, dodijeljeni administrativni identiteti, biti građanin drugog reda… New York, Sarajevo ili Nairobi – diskriminacija je diskriminacija. Bilo da je rasna, nacionalna, vjerska, polna, ona uvijek vodi ka nejednakosti ljudi, njihovom poniženju, omalovažavanju.

Ono što mi je posebno privuklo pažnju na ovu predstavu jeste ambijent u kojem je kreirana i u kojem se predstavljala bosanskohercegovačkoj publici, a to je prekrasna botanička bašta Zemaljskog muzeja. Na koji je način predstavu obogatio spomenuti ambijent, te da li je u nju unio dodatna značenja budući da je prostor uvijek neraskidivo vezan sa pričom? Osim toga, čini mi se da iskrene čestitke treba uputiti produkciji i režiseru jer su kulturne i javne institucije napokon iskorištene za svoju prvotnu funkciju – kulturu i obrazovanje. Smatrate li, slijedom toga, da teatar uistinu treba iznova osvajati ulice, trgove i ostale javne prostore?

Predstave nema bez publike i glumaca. To nam govori da se predstava može odigrati na sceni, u kafiću, na ulici, u parku, fabrici, bilo gdje. U našoj zemlji se manje izvode ambijentalno, ali ih ima, s vremena na vrijeme, i lijepo su osvježenje, naročito kada odabrano mjesto igra za predstavu, odnosno za situaciju.

Otvoren prostor je uvijek izazov jer u mnogome zavisi od toga kakvo će vrijeme biti, kolika je buka… Na kraju krajeva, svi želimo napraviti predstavu koja će se dugoročno igrati i biti neometano gledana.

Da bi svi povjerovali životu kojem svjedočimo sat i po vremena, poželjno je imati uslove za to, iako se ti uslovi i kulturološki razlikuju od države do države. Prelijepa botanička bašta Zemaljskog muzeja je nudila i više od traženog. Kreativnim promišljanjem i logistikom, režiser i produkcija su iskoristili više lokacija, time odvajajući činove, uspostavili vremenski razmak i ujedno predstavili raskoš doma glavnih likova.

Identitet – još jedan krupni pojam savremenih teorijskih previranja i analiza. Pojam koji je uplivao u apsolutno svaku humanističku poru. Pozorište, kao mjesto etičkih i humanističkih ciljeva, zasigurno ima posebnu dužnost da se ozbiljno pozabavi upravo problematiziranjem identiteta. Vi ste angažirani kao stalna glumica Sarajevskog Ratnog Teatra, i tu ste, uistinu, odigrali mnogo značajnih uloga upravo u predstavama koje veoma oštro, detaljno, bolno i iskreno tematiziraju problem identiteta i posljedice koje dolaze iz loše interpretiranog i usko shvaćenog ovog pojma. Pada mi na pamet, pored ostaloga, predstava Nigdje nikog nemam, Albana Ukaja, u kojoj ste glumili, a koja se suštinski bavi pitanjem slojevitosti identiteta. Koliko je vama, ali i svimvašim kolegicama i kolegama, pozorišnim djelatnicima, važno da uvijek iznova i uvijek odgovorno raščlanjujete pojam identiteta?

Svi mi imamo više identiteta, problem nastaje onda kada nisu prihvaćeni, ili kada ih mi sami ne prihvatamo, ne identifikujemo se sa svojim identitetom. Ili kada ne znamo imenovati to sa čime se identifikujemo jer je nedovoljno precizno.

Bavimo se identitetom jer nam on govori ko smo i mirni smo s tim i zadovoljni. Možda čak i ponosni. To nas čini cjelovitim, a ne frustriranim. Tako ja tumačim pojam identiteta i šta mislim da ta lična karta treba predstavljati.

Identitas znači karakteristična jedinica. Zbog toga volimo, zbog toga se zaljubljujemo i biramo osobe sa kojima želimo provesti život i odlučujemo na koji način ih uključujemo i u kojoj mjeri. Pošto smo socijalna bića, želimo biti prihvaćeni i voljeni takvi kakvi jesmo, što se u istoriji čovječanstva nije desilo. Ljudi smo vrlo zahtjevni, uslove mijenjamo i osuđujemo. Zbog toga je vrlo teško biti svoj i nositi breme različitih uslova različitih društava.  

Ovih dana je aktualna vijest da su SARTR-u započele čitaće probe predstave Moj sin malo sporije hoda. Vama je pripala značajna uloga u ovoj predstavi. Čini li vam se da će ova predstava biti značajno repertoarsko osvježenje za pozorišnu publiku?

Prije nekoliko dana smo započeli proces i samo mogu reći da se nadam da će publika zavoljeti ovaj tekst onoliko koliko smo i mi. Pisac Ivor Martinić je sa svojih dvadeset pet godina napisao zreo tekst, u kojem tema i karakteri traže posvećeno vrijeme ekipe, a nama to pričinjava zadovoljstvo, jer smo ispunjeni sadržajnim likovima i kvalitetnim radom.  

Nedavno je skončao MESS, jedan od  najzanačajnijih pozorišnih festivala u BiH. Koliko ste, kao glumica, ali i kao gledateljica, zadovoljni pozorišnim festivalima u regiji, repertoarima ali i nagradama koje se dodjeljuju na ovim festivalima? Zbog čega su, iz perspektive publike, pozorišni festivali značajni?

Pozorišni festival je slavlje pozorišta i divna prilika za pogledati regionalne i internacionalne predstave, koje se na kraju i nagrade u različitim kategorijama, stavljajući do znanja da se rad svih učesnika vrjednuje.

Rijetko ko ima priliku ili financijske mogućnosti otići u Englesku ili Meksiko, kupiti kartu i pogledati predstavu. U današnjem brutalnom vremenu ni do Zagreba se ne može više skoknuti. Zbog toga sam uvijek bila zahvalna festivalu MESS što postoji i opstaje, jer su me festivalske predstave, takođe, edukovale i emotivno obogatile.

Voljela bih da ima više festivala, da su repertoari sadržajniji, da imamo priliku putovati kao gosti ili posjetitelji festivala u čitavoj našoj zemlji i diljem svijeta. I voljela bih da nije to samo šaka ljudi koja bi to isto željela.

Nikolina Todorović (1995, Sarajevo) diplomirana je književna komparatistica, pjesnikinja i književna kritičarka. Dobitnica je nagrade Mak Dizdar 2021., koju dodjeljuje književna manifestacija Slovo Gorčina u Stocu za najbolju prvu neobjavljenu knjigu pjesama. Pjesme su joj prevođene na engleski, francuski, ruski i gaelski. Trenutno je dio projekta Ženska čitaonica: fabrika književne kritike, koji organizira Ženski odbor P.E.N.Centra u BiH, u kojem piše književnu kritiku o savremenim djelima regionalnih i svjetskih autorica. Istraživačica je na projektu Historija Queer života u BiH koji organizira i vodi Sarajevski otvoreni centar, te piše književne kritike, osvrte, komentare i analize za nekoliko domaćih i regionalnih portala.

Related Posts

OLJA RUNJIĆ, književnica i direktorica Festivala „Škure“:  Još uvijek sam zaljubljena u ljude,  i kad mi se najmanje sviđaju, zagledana sam u dobro u njima

Nakon što je završeno još jedno izdanje Međunarodnog festivala savremene književnosti Škure, razgovarale smo sa Oljom Runjić, osnivačicom i direktoricom Festivala. Pričale smo o životu na relaciji Beč-Šibenik-Sarajevo, provincijskim mentalitetima, iskustvu egzila, jeziku, teroru desnice i patrijarhata koji suvereno korača u naše prostore sloboda i inspiraciji koja (potencijalno) izvire iz ovakve zbilje. Olja Runjić piše prozu i […]

Mladost u egzilu

Pitanje mladosti u današnjem vremenu je neriješeno pitanje. Živimo u vremenu u kojem vlada kult mladosti koji nam mladost oslikava kao najbolji period života, svi žele da ostanu mladi, da budu lijepi i vitalni. Danas je mladost na tronu čovječanstva. Uporedo se odvija surova stvarnost, u kojoj je omladina izložena lutanjima, izgubljenosti, nezaposlenosti, socijalnoj marginalizaciji i sveopštoj[…]