“Skojevka Minka“ je intimna priča o autoričinoj babi. Kao tinejdžerka bila je pripadnica SKOJ-a i čitav život je živjela u svom svijetu, okružena uspomenama i simbolima iz tog perioda. Iako snimana i u eksterijeru i interijeru, većina fotografija je ipak nastala unutar njene sobe, njenog privatnog i intimnog prostora, u svakodnevnim radnjama i trenucima. Simboli su jako bitni za naraciju cijele priče. Na njih se ukazuje kako spontano, tako i direktno, te ostavlja gledaocima da sami pronađu ono što ih interesuje u prostoru slike.

Fotografije su nastajale u periodu od deset godina, Minka je fotografisana u svakodnevnim radnjama, u većini slučajeva kada nije svjesna kamere. Minka nije bila “obična” pripadnica SKOJ-a: svirala je bubnjeve, često je išla na planinu sa prijateljicama, a tokom Drugog svjetskog rata bila je hrabra tinejdžerka koja se suprotstavljala njemačkoj vojsci i lokalnoj policiji. Kao aktivistica, nakon rata, podučavala je partizane i partizanke osnovnim vještinama čitanja i pisanja. Voljela je da putuje, istražuje nove stvari kao što je pametni telefon i tablet, slušala je Pavarottija i dosta se smijala.

Autorica sebe vidi kroz Minku, te ovaj serijal, u neku ruku, predstavlja i vid autoportreta.

Imrana Kapetanović: SKOJEVKA MINKA

Piše: Eugen Borkovsky

Povijest promovira ono od čega se sastoji: tijekom vremena postaje svejedno jesu li ličnosti i događaji pravi ili izmišljeni; oni se pokazuju djelotvornima. Ponekad o tijeku vremena ostaju zapisi, ponekad legende, često materijalni ostaci koje je potrebno dešifrirati i pridodati im događaje. Povijesne rekonstrukcije uvijek pokušavaju biti logički usklađene. Ne mora uvijek biti tako. Ovaj projekt nudi svjedočanstvo o osobi koja je proživjela dugi niz povijesnih zbivanja. Kao promotorica pojavljuje se umjetnica Imrana Kapetanović. Ona predstavlja isječke povijesnih reminiscencija svoje pretkinje, skojevke Minke.

Za razliku od povijesnog, umjetničko dokumentiranje uvijek iskazuje neponovljivost prošlog kroz evokaciju “naknadno“ doživljenog vremena. Dugovječni svjedoci povijesnih događanja imaju slobodu interpretacija zgoda kojima su nazočili ili u njima sudjelovali. U našem slučaju akterka nepristrano komentira zbivanja kojih se sjeća, a medij su njene vlastite fotografije. Istim medijem umjetnica podastire svoju vizualnu interpretaciju ove osobe, nudeći recentne povijesne trenutke. Uz snimke, na raspolaganju nam je i dokumentarno-artistički, pristrano-aktivistički određen videosnimak.

Umjetničini radovi postavljeni su kao izložbena prezentacija uz videoinstalaciju u galerijskom prostoru. Motiv više nije uz, pored ili blizu interpretacije. Ovdje, unutar “bijele kocke“, video izaziva pažnju, a fotografije postaju još zanimljivije. Predstavljeni fotografski zapisi nude ideju dokumentarnosti, uz naglašeno osobni doživljaj. Potvrđuje se dignitet motiva, svjedokinje vremena. Privučeni smo elementima kojima Imrana gradi scene. Ona se igra odnosima bića i znakovitošću izabranih/zadatih prostora. Time nas, uz izuzimanje kolora, vuče od scene ka detalju pa natrag ka slaganju slojeva, odnosa oblika koje pripušta u kadrove. Zabilježene razmjere tonova, rastera, detalja ona koristi kao osnovu ponude. Oni joj služe, jer je pažnja usmjerena na relacije narativnih elemenata. Radovi ovime dobivaju na uvjerljivosti, dramatičnosti, a nadasve svjedoče izvanserijski, autorski pristup bilježenju svjetlom.

Predstavljeni materijal budi zanimljive interpretacije. Mi nalazimo akterku na snimkama u najčešće običnim, tek ponekad egzaltiranim pozicijama. Režija videorada svedena je na britka svjedočanstva obrađena u četiri minute trajanja “žive slike“. Ova filmična verzija unosi vedrinu uz nevjerojatnu slobodu navoda. Autorica kao da ne želi objelodaniti čiste stavove niti akterke niti nje same. Sinopsis dijeli na blokove izjava glavne osobe. Tek nakon cijelog pregleda postaje jasno da je liberalna pozicija akterke, glavnog lika, omogućila svježinu i afirmativnost komentara o prošlim vremenima. Skojevka Minka kao da se opravdava što je u jako ranom periodu, unutar okolnosti, posjedovala fotografsku kameru. Kasnije, ona zaboravlja tu prednost te se u komentarima oslanja upravo na osobno prisjećanje koje može izazvati jedino fotografija kao dokument trenutka. Ovime i sama umjetnica daje važnost fotografiji kao mediju. Tu situaciju možemo prepoznati i unutar osobnih sjećanja. Kad listamo stare fotografije, tek se uz njih prisjećamo konstelacija koje smo proživjeli i, nasreću, zabilježili fotografiranjem.

Imrana nudi sekvence prošlog vremena opisane interijerskim znakovima. Tako u njenom autorskom videu nalazimo scene koje, uz rubove podataka, opisuju događaje o temi koju predstavlja fotografijama. Fotografkinja se postavlja u središnju poziciju. Ona, poznajući doživljajni trag, istražuje materijalni. Ili možda obrnuto, zanimajući se za vizualno intrigantni motiv, saznaje i povijesne podatke. Pojmovi identiteta i lokacije često se miješaju. Ukoliko smo osviješteni, preziremo fanatizam nacionalnih ideja okruživanja država bodljikavom žicom. Nažalost, takvi potezi često preuzimaju smisao identiteta.

Autorica komentira: “'Skojevka Minka’ je intimna priča o mojoj babi. Kao mlada bila je pripadnica SKOJ-a (…) Minka nije obična baba: svirala je bubnjeve, često je išla na planinu s prijateljicama, a tijekom Drugog svjetskog rata je bila hrabra tinejdžerka koja se suprotstavljala njemačkoj vojsci i lokalnoj policiji. Kao aktivistica, nakon rata, podučavala je partizane i partizanke osnovnim vještinama čitanja i pisanja. Danas, sa skoro 92, voli da putuje, istražuje nove stvari kao što je pametni telefon i tablet, sluša Pavarottija i dosta se smije…“.

Imrana se obraća detalju kojem dodjeljuje odzive bogatstva prostornosti cijelog motiva. To nije lak zadatak, ali ga autorica odlično odrađuje. Jer, radi se o autentičnim prostorima u kojima akterka živi. Ovim projektom umjetnica propituje pogled, vizuru na način na koji ju može odživjeti predstavljena svjedokinja vremena. Pritom se autorica suživljava njenom emocionalnom stanju koje iščitavamo prateći video. Iako motiv i izgovoreni tekst imaju djelomičnu romantiziranu pozadinu, autorica ga, skoro distancirano, definira u cjeline koje odišu i autorstvom i doživljajem na rubu sklonosti opisanim događajima i poštovanju prema akterki vremena.

Imrana Kapetanović je fotografkinja iz Sarajeva. Vlasnica je fotografskog studija TNT, te predsjednica udruženja „Foton“. Bila je uključena u mnogo edukativnih projekata u cijeloj Bosni i Hercegovini.

Orijentirana je ka dokumentarnoj fotografiji i socijalno angažiranoj fotografiji. Autorica je fotografskog projekta „People of Sarajevo“. Od 2003.  godine pa do danas, održala he 24 samostalne izložbe fotografija, te učestvovala na preko 170 kolektivnih izložbi fotografija u Bosni i Hercegovini, Austriji, Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji, Kosovu, Albaniji, Sloveniji, Andori, Kataru, Kini, Francuskoj, Holandiji, Turskoj, Njemačkoj, Irskoj i Sjedinjenim Američkim Državama. Članica je Udruženja likovnih umjetnika primijenjene umjetnosti u BiH (ULUPUBiH) i Asocijacije za umjetničku fotografiju u BiH (AUFBiH).