Kristina Ljevak

Samo nam je ljubav potrebna

Napomena: Tekst otkriva dijelove filma

Nakon svjetske premijere na venecijanskoj Mostri, prikazivanja u zvaničnoj selekciji Toronto Film Festivala i početka međunarodne distribucije, u Sarajevu je upriličena premijera filma „Najsretniji čovjek na svijetu“ rediteljice Teone Strugar Mitevske koja s Elmom Tataragić potpisuje scenarij. 
Glavne uloge su ostvarili Jelene Kordić Kuret i Adnan Omerović. Film je nastao kao koprodukcija između Sjeverne Makedonije, Hrvatske, Slovenije, Danske, Belgije i Bosne i Hercegovine, a bh. producenti su Amra Bakšić Čamo i Adis Đapo ispred producentske kuće SCCA/pro.ba.
Film „Najsretniji čovjek na svijetu“ donosi priču o Asji, ženi u četrdesetim godinama koja u potrazi za emotivnim partnerom odlazi u agenciju koja organizuje brze spojeve. U zemlji natopljenom traumatičnim iskustvom, Asja će umjesto ugodnog popodneva u neobaveznosti spoja na slijepo, morati da širom otvori oči prilikom suočavanja sa vlastitim traumama. 

Usamljenost ih je odvela u agenciju koja se bavi organizovanjem brzih spojeva. Napustili su svoje prazne kuće ne bi li popunili_e emotivne praznine ili barem nekim sadržajem ispunili slobodnu subotu. Agencija, sa dvije raskošno iritantne voditeljice programa, besprijekorna je ilustracija ukupne dehumanizacije današnjice. Te žene, i same u vlastitim deverima, pristupom podsjećaju na ljude angažovane u prodaji po sistemu multi-level marketinga, one koji vas uvjeravaju kako ćete zahvaljujući piramidalnoj strukturi stići do finansijskog blagostanja. Brzi spojevi, u ovom slučaju ne podrazumijevaju samo razgovor sa slučajnim partnerom_icom, oni uključuju niz kolektivnih igara, na tragu loše osmišljenih team buildinga. Tu je i ručak, uglavnom neukusan i prilika da se učesnici_e iskomuniciraju sa širim krugom ljudi, van slučajnih partnera_ica sa kojima su prethodno razmijenili informacije o omiljenom godišnjem dobu, boji, političkim i vjerskim svjetonazorima te stavovima o istospolnim ljubavima. Da je cijeli događaj smješten u neki od sretnijih svjetova, a ne u Sarajevo, završio bi se sa ponekim pokušajem ostvarivanja emotivne veze i ponekim razočarenjem. Možda bi se dogodilo i neko prijateljstvo.

S obzirom na to da je radnja smještena u Sarajevo danas, natopljeno traumama u više slojeva, kojima se najčešće niko na adekvatan način ne bavi, iz trivijalnosti susreta zbog brzih spojeva, nastaju bolni rezovi, lične traume izlaze na velika vrata, jer nikada ne znamo kada ćemo se i na koji način suočiti sa intimnošću zločina koji su se dešavali na ovom prostoru. Sa spoznajom da su živjeli i još uvijek žive pored nas oni koji su nas mislili ubiti ili su to uspjeli učiniti našim najmilijim. Da priča nije zasnovana na autentičnom iskustvu scenaristice, još bi se čovjek mogao i našaliti te reći kako će slobodna žena četrdesetih godina u Sarajevu danas prije sresti onoga koji ju je pokušao ubiti, nego srodnu dušu. Ta žena, u četrdesetim, sa ličnom ratnom traumom, je Asja. Uspješna pravnica, kojoj su najljepša sjećanja u životu vezana za porodična putovanja koja su prethodila samostalnim i kojima je pokušavala životu dati smisao. Želja joj je da zasnuje porodicu. Mjesto na kojem će potražiti emotivnu sreću odvešće je do izvora najveće traume. I do spoznaje da kompliciranost ljudskih odnosa, baš kao i ratnih zločina, nije jednodimenzionalna. 
„Najsretniji čovjek na svijetu“ nam otvara pitanje individualne odgovornosti, ali i česte nemogućnosti da se suprotstavimo onome što je dominantna politika i odlučivanje u službi velikih, nehumanih nacionalnih ideja. Žrtva tuđih odluka bio je i Zoran. Takođe jedan od učesnika brzog spoja. Trebao je da pokaže kako nije pička, pucajući na civile u pogrešnom vremenu i među pogrešnim ljudima, kada se muškost dokazivala spremnosti na ubijanje. 


Rat je završen ili barem tako mislimo, i vrijeme je da se krene dalje. Suoči i oprosti. Dugi su to, spori i bolni procesi. Jedan od načina, u radikalnim i neočekivanim okolnostima, ponuđen nam je u filmu „Najsretniji čovjek na svijetu“, važnoj priči o užasu i oprostu, o nemogućnosti da se krene dalje dok se ne suočimo sa onim što je bilo. Iako će mnogi reći da nam je dosta priča o ratu, pogriješiće. Nužno je da ih stalno pričamo. Dok posljednju suzu ne isplačemo. Dok ne kažemo – prošlo je, moramo krenuti dalje. Jer da je drugačije moguće, neki progres bi se već dogodio. Pričati priču o užasu sarajevskog i bosanskohercegovačkog iskustva dobija na dodatnoj težini u mraku činjenice da nam se u neznatnoj vazdušnoj udaljenosti događa još jedan rat i da usred tehnološkog napretka i raznih ovozemaljskih blagostanja, ljudi u 21. vijeku u Ukrajini žive užas. 

Teona Strugar Mitevska, rediteljica i Elma Tataragić koja uz Teonu potpisuje scenarij, iza sebe imaju tri filma. Sa filmom „Bog postoji, njeno ime je Petrunija“ postavile su visoku ljestvicu zajedničkom autorstvu. I uspješno su je s posljednjim filmom podigle. Ženski senzibilitet, bilo da progovaraju isključivo kroz feminističku perspektivu ili govore o univerzalnom iskustvu traume, itekako je vidljiv u onome što rade. Zanimljivo je s koliko uspjeha zaokružuju veliki dijapazon tema, i koliko filmovi koje zajedno rade ne liče jedan na drugi. Lijepa je vijest da zajedno pripremaju i četvrti film. Ljudska i umjetnička prepoznavanja itekako raduju u svijetu u kojem ćemo se sve češće ljude upoznavati u okolnostima koje djeluju na režiju autora Igara bez granica.

Posebne pohvale zaslužuje besprijekoran kasting filma „Najsretniji čovjek na svijetu“. Teško je zamisliti bolji izbor od Jelene Kordić Kuret za glavnu ulogu, njena tačnost i svedenost fascinira, a jednako je uspješno prati Adnan Omerović. Bilo bi dragocjeno da ovaj film posluži kao povod za češće prisustvo njih dvoje na velikom platnu. I u sporednim ulogama bili su očekivano odlični Ksenija Marinković i Izudin Bajrović te Vedrana Božinović, Kemal Rizvanović, Mona Muratović i Irma Alimanović, koje su od epizoda napravile male bravure. Dirljiv je bosanskohercegovački glumački pristup i djelovanje unutar vrlo rijetkih prilika da na filmu uopšte rade. U svakoj prilici najčešće se ponašaju kao Ronaldo kada istrči na teren. 


Teško je pisati o filmu „Najsretniji čovjek na svijetu“ a zaobići da se budućim gledateljima_cama otkrije suština i uskrati ih se za efekat šoka koji je neminovan ako se bez predznanja dođe na projekciju. A takva vrsta šoka je potrebna kako bi nas pomjerila od ličnih otupljenosti, izmjestila iz komfornih zona mikrosvjetova koje smo izgradili_e vjerujući da se više ne vode dijalozi na temu ko je Srbin, ko Hrvata a ko Bošnjak. 
Posljednji kadrovi filma donose vjeru da su promjene i razvedravanje moguće. U cijelosti se film „Najsretniji čovjek na svijetu“ može posmatrati kao ljubavna posveta gradu s pregustim talogom boli, ali koji istovremeno ima i kapacitete da se izbori sa svojim kosturima iz ormara i nastavi živjeti život s više ljepote. Samo nam je ljubav, bliskost i iskrenost potrebna. 

Kristina Ljevak (1980, Sarajevo) novinarka je i urednica koja dvadeset godina radi u domaćim i regionalnim medijima. Posvećena je afirmaciji nezavisne kulture i umjetnosti u Udruženju Zvono. Saradnica je brojnih organizacija čiji rad je fokusiran na ljudska prava, borbu protiv diskriminacije i njegovanje kulture sjećanja. Feministica je i LGBT+ aktivistica.

Related Posts

Marko Đorđević, reditelj fillma “Za danas toliko”: Pevati iz srca i bez opterećivanja, bio je jedan od lepih zadataka ovog filma

U porodičnom domu, negdje u Srbiji, kasnije ćemo saznati da je riječ o Kragujevcu, muškarac, očigledno otac djevojčice koja mu pomaže u pripremi, pravi kolače, čupavce. U večernjim satima pridružuje im se, nakon izlaska, i jedna žena. Pomislićemo da je ona djevojčicina majka, a muškarčeva supruga. Ali ne, ona je sestra ovoga što pravi čupavce. Imaju još jednog […]

Pečat nesvakidašnjem entuzijazmu i trčanje kroz zidove rodonačelnika video arta u našoj zemlji

Povodom izložbe video radova Likovne grupe Zvono u Galeriji Manifesto  Piše: Kristina Ljevak Bajramović  Likovna grupa Zvono osnovana je u Sarajevu 1982. godine. Njeni osnivači bili su Aleksandar Saša Bukvić, Stadko Hadžihasanović, Sead Čizmić, Narcis Kantardžić i Biljana Gavranović. Kasnije im se pridružuje Kemal Hadžić. Nesvakidašnji šesterac započeo je tako izuzetno putovanje u polju pionirskih koraka video[…]