Zoe IbrahimovićRiječ studentaPhoto by Nikola Blagojević (c) MESS

“Čehovljeva Prva Predstava”, vječna potraga za smislom i teatar kao iskustvo

„Čehovljeva Prva Predstava“ otvorila je 61. Internacionalni teatarski festival MESS. Irska predstava u izvedbi kompanije Dead Centre po mnogo čemu je  posebna, pa i po tome što režiju potpisuju dvije osobe, Ben Kidd i Bush Moukarzel.

Čehovljeva prva predstava je bazirana na Čehovljevoj prvoj drami, „Platonov“ za koju režiseri, a i sam Čehov kažu da je jako loša. „Platonov“ je djelo koje je dugo vremena smatrano nemogućim za postaviti. Napisana je kada je Čehov imao 18. godina, te ju je krio čitav život, srameći se svog prvog teksta. Predstava počinje tako što režiser Bush Moukarzel izlazi na pozornicu i direktno se obraća publici. Govori da će on tokom predstave davati svoje komentare, objašnjavati ono što bi publici možda inače bilo nejasno – od podteksta do konteksta. Zavjesa se otvara i publiku dočekuje iznimno realistično sagrađena scenografija koja dočarava prizor ruske vile gdje se grupa ljudi iz više klase okuplja na večeri. Konstantno se spominje Platonov, lik koji se dugo vremena ne pojavljuje, ali se njegov dolazak željno iščekuje. Svi drugi likovi strastveno razgovaraju o njemu, on je jedino što im još nedostaje. Reflektor obasjava odabranog člana publike koji će igrati Platonova (Abas Hamzi). Platonov svojim dolaskom pokreće promjenu u svima ostalima. Ali on sam nikada ne progovara, niti djeluje. Svaki lik ga vuče na svoju stranu, traži od njega da bude ono što njima treba; ljubav, izlaz, hrabrost, smisao. Vrlo brzo postaje nam jasno da ovo nije klasična predstava.

Velikim dijelom „Čehovljeva Prva Predstava“ se bavi besmislom. Likovi konstantno traže smisao svojih života, očekujući od Platonova opravdanje.Njegova šutnja omogućava im da projektuju svoja značenja na njega. Platonov je bez odlika,  te time postaje šta god njima treba. Simbolički tome doprinosi činjenica da Platonova igra odabrani član publike, čovjek iz mase koji zapravo nema veze sa svijetom na sceni. Kroz likove vidimo iznimno ljudsku sklonost ka konstantnom traženju smisla u svemu; u Platonovu, u vlastitom postojanju, u pozorištu i predstavama poput ove, iako smisla nema uvijek. Ni pozorište ne posjeduje sve odgovore niti kreira apsolutne istine. Svi, poput likova na sceni (pa i sam Čehov) smo ponekad izgubljeni, kao što svi konstantno nešto tražimo. U životu i umjetnosti, uprkos našoj tendenciji da vjerujemo u suprotno; nekada se stvari ne dešavaju s razlogom.

Tezi da ne postoji apsolutna istina, doprinosi način na koji se „Čehovljeva prva predstava“ igra sa idejom Čehovljevog pištolja. Već u prvim minutama predstave, režiser Bush Mourkarzel spominje taj koncept, iako on tek kasnije biva objašnjen. Čehovljev pištolj, jedno od najpoznatijih ‘“pravila'“ pozorišta kaže da ako se u prvom činu negdje na sceni pojavi pištolj, on do kraja zadnjeg čina mora opucati. Moukarzel i Kidd se igraju s tim pravilom, te pištolj opuca već u prvom činu signalizirajući samoubistvo reditelja. Kao što se u toku predstave scena maljem ruši i prvobitna idilična slika nestaje, ali završava sa Platonovim ‘“hello“, tako su i ljudski životi, te historija umjetnosti sačinjeni od krajeva i početaka, građenja i urušavanja, novim formama kao činom nasilja nad starima.

U prvom dijelu predstave, dok režiser komentariše svoje izbore, zbog njegovih upadica glumce često ne čujemo, njihove replike su prekinute i zaglušene objašnjenjima reditelja. U pokušaju pojašnjavanja značenja, značenje se gubi. „Čehovljeva prva predstava“ prikazuje pozorište kao samo još jedan oblik ljudske potrage za odgovorima na pitanja koja nas muče. To vrijedi za kreatore teatra i gledaoce podjednako. Međutim, „Čehovljeva prva predstava“ ne daje odgovore, već skupa sa publikom traži prava pitanja za postaviti. „Čehovljeva prva predstava“je prije svega, u pravom smislu te riječi, iskustvo.

Zoe Ibrahimović (2000) je studentica dramaturgije na Akademiji Scenskih Umjetnosti u Sarajevu. Završila je srednju školu u Berlinu i Mostaru. U slobodno vrijeme piše blog Hedonixsm posvećen književnim i filmskim kritikama.

Related Posts

OLJA RUNJIĆ, književnica i direktorica Festivala „Škure“:  Još uvijek sam zaljubljena u ljude,  i kad mi se najmanje sviđaju, zagledana sam u dobro u njima

Nakon što je završeno još jedno izdanje Međunarodnog festivala savremene književnosti Škure, razgovarale smo sa Oljom Runjić, osnivačicom i direktoricom Festivala. Pričale smo o životu na relaciji Beč-Šibenik-Sarajevo, provincijskim mentalitetima, iskustvu egzila, jeziku, teroru desnice i patrijarhata koji suvereno korača u naše prostore sloboda i inspiraciji koja (potencijalno) izvire iz ovakve zbilje. Olja Runjić piše prozu i […]

Mladost u egzilu

Pitanje mladosti u današnjem vremenu je neriješeno pitanje. Živimo u vremenu u kojem vlada kult mladosti koji nam mladost oslikava kao najbolji period života, svi žele da ostanu mladi, da budu lijepi i vitalni. Danas je mladost na tronu čovječanstva. Uporedo se odvija surova stvarnost, u kojoj je omladina izložena lutanjima, izgubljenosti, nezaposlenosti, socijalnoj marginalizaciji i sveopštoj[…]