Jelena MandićJelena Mandić

Obrasli smo korovom prošlosti u cvijetu mladosti

Pregledala sam nedavno svoje stare bilješke u već potrošnim sveskama, i kako obično nekada samo zabilježim neke kratke misli, osjećanja u pokušaju riječi, naletjela sam na jednu koja mi se učinila pogodna da bude zvijezda vodilja ovog teksta

rame uz rame, i na sav glas

vičem

jer tražim spas

To me je podsjetilo na Munka i njegov “Vrisak”, bola i duboke tjeskobe koja se uselila u nas. Isto ono kad ne znaš gdje da počneš, a nemaš ili ne znaš šta da nastaviš. Samo si tu, rođen na brdovitom Balkanu, gdje ona naracija o korijenju (porijeklu) i njegovoj važnosti te vise podsjeća na izrasli korov. On te steže, crpi snagu i ne pruža ti uopšte priliku da se potencijalno razviješ. On raste mnogo brze, ne prezajući svojoj sebičnosti i otrovu koji lagano ispijamo. Filozofska dilema postavlja pitanje da li je bitnije odakle dolazimo ili kuda idemo. To znači da li smo više okrenuti ka prošlosti ili budućnosti. Mi, nove generacije, mladi se osjećamo kao da smo upravo tu, u kalupu ili okovima prošlosti, i istorija “treba” samo da se ponavlja. I tu svaka dilema prestaje.

Ne! Dosta više! Ovu nesreću da i pored svega što nam je priroda dala, sa svim njenim bogatstvima, kao društvo i dalje robujemo patnji i u tome se čak veličamo, govori samo o nesposobnosti, neposjedovanju konkretnih rezultata i ciljeva. Tu nesreću smo sami sebi zavili oko vrata! Kako onda može da vas čudi pomisao jednog bića, čovjeka, da se iz toga treba izbaviti i otići (što dalje, to bolje). Jer i da je tamo negdje slično ili isto, ne bi se doživljavalo na isti način. Rana ne bi bila toliko duboka. Svijest o tome, ustvari, prvi je korak ka izlječenju. Zatim dolazi, razumijevanje, a imam osjećaj da smo se mi tu negdje zaglavili. Ali za to je potrebna i odvažnost i odgovornost.

U Bosni, nama ne daju mogućnost da mi biramo da li da idemo ili ostajemo. Jer za tu priliku, treba raditi još podosta prvo na obrazovanju, a za zatim kompetentnost raširiti u sve segmente društva i institucija. Svaki nas odlazak je bijeg! Ostati znači vremenom se utopiti u uspavanu masu i razviti ravnodušnost, kao da sve što se dešava nas mimoilazi i ne dotiče nas. Zašto? Pa upravo zbog tog korova. Mi smo rasli uz mogućnost da makar virtuelno, vidimo izvan. Postoji nešto ne nužno bolje ili gore, ljepše ili ružnije, već drugačije. Da vidimo svijet obojen različitim bojama, nije samo crno-bijelo, cijeli spektar je izmeđ njih. Bilo bi normalno i civilizovano prihvatiti da svaki čovjek ponaosob traži svoju boju i odlučuje o svom spektru u njima, metaforički rečeno.

Međutim, šta to znači u Bosni? Aa, “pa ne pije ti to vode”, kako bi samo rekli. Nije ovdje dobro prošao niko ko je pokušao da ukaže da može strukturiranije, odgovornije, svjesnije i ugodnije da se živi. Prirodno imamo svaku mogućnost za to, geopolitički smo obrali mladi bostan. Kao društvo smo još uvijek u preživljavanju, strahu da i od ovog lošeg uvijek može gore. Jer sa svakom promjenom dolazi neizbježan rizik. Ovdje na brdovitom Balkanu, to je značilo, bar u prošlom vijeku, i to ni manje ni više nego pet puta. Rat. Borbu za opstanak ili smrt. Za ovu drugu smo naučili da je jedino izvjesno, još od malih nogu. Kao dijete koje se  tada spremalo za polazak u Osnovnu školu, pamtim više izgled Haškog tribunala i svakodnevna saslušanja. To je normalno?

Kako smo mi jelte, kulturološki, poštovaoci tradicije, imamo i taj jedan običaj da govorimo o drugima bez da i njihov glas čujemo ili bar imamo dovoljno razumijevanja da ga saslušamo. Još uvijek, htjeli mi to priznati ili ne krvarimo bol prošlih dana, grcajući. Iako ga možda nismo živjeli, živimo u društvenoj traumi, PTSP-u koju su one proizvele. Na nemir, preživljavanje, samosažaljenje, samooplakivanje smo uveliko navikli. Navike se teško mijenjaju, jer na neki način pružaju utočiste i “sigurnost”, “da to je poznato”. Sa njima već postoji razvijena strategija. Ali koje je rezultate ona pružila? Bolne. Dovela je do ogorčenja, nepovjerenja i nevjerice. Mladi su itekako svjesni toga, čak to i razumiju, na pragu smo sljedećeg koraka: integrisanja. Ali, negdje van granica.

Problem integrisanja i uvažavanja stava mladih, više je ekonomske prirode. U ovom kapitalističkom sistemu, bez finansijske slobode svaka druga sloboda izbora je ugrožena. Ograničena je i zavisna, a time i podložna manipulacijama.

Vrisak bi trebalo da još uvijek odjekuje, ali se ne čuje toliko glasno. Jauci prošlih dana kruže kao i crne vrane oko naših glava.

Vrijeme će pokazati, mi ćemo svjedočiti.

Jelena Mandić  je rođena 2001. godine u Banjaluci gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju. Tokom srednje škole, dobila je stipendiju „Interkulture“ i provela godinu dana u Italiji. Aktivno igra šah i trenira (majstor karate-a prvi dan), voli da čita, posebno psihologiju i filozofiju, međutim i da proučava načine na koje ljudi donose odluke i kako one utiču na sve čime su povezane ili ne. Trenutno je na studijskom programu ekonomije na Ekonomskom fakultetu u Beogradu. Aktivno se bavi debatom. Tečno govori engleski i italijanski, dok njemački i španski aktivno uči. Slika i crta otkada zna za sebe. Kaže da piše i poeziju da joj duša ne bi ostala prazna, a um zbunjen.

Related Posts

Istina i ljubav, ključni saveznici u procesu pomirenja  

„Krajnja zloba, patologija ili ideološko ubeđenje nisu nužni kako bi pomogli pojedincu da počini beskrajno zlo“, citat je teoretičarke politike i filozofkinje Hane Arent koji mi se činio najprikladnijim za početak teksta o tako teškoj i bolnoj temi rata u Bosni i Hercegovini i Sarajeva pod granatama, tom gradu sa kojim sam odmah osetila povezanost i pripadnost. […]