Razgovarala: Nikolina TodorovićPhoto by: Ivan Posavec

LANA BARIĆ: Najtužnija na svijetu za mene su međusobna promašivanja

„Koga briga što drugi očekuju od tebe, bitno je jedino što ti sam/a želiš i od sebe očekuješ. Bitno je kako se zaista osjećaš. Ti su osjećaji validni, legitimni, samo do njih treba doći, a u našem se društvu od toga često bježi. Naši su osjećaji legitimni, oni su naša istina“, kaže Lana Barić, scenaristica i glavna glumica u filmu Tereza37. Ovaj film u režiji Danila Šerbedžije ovogodišnji je hrvatski kandidat za nagradu Oscar.

O tome kako žensku borbu doživljava kao vlastitu odgovornost, o ženskoj vjernosti kao podrivanju najosjetljivijeg mjesta patrijarhata, građanskom licemjerstvu te bolnom podsjećanju na to kako su nam naši najbliži nekada najveći stranci, Lana Barić govorila je za naš portal.

Tereza37, višestruko nagrađivani film za kojeg ste Vi napisali scenarij i odigrali glavnu ulogu, hrvatski je kandidat za američku filmsku nagradu Oskar u kategoriji najboljeg međunarodnog dugometražnog filma. Koliko Vas je ova odluka iznenadila i koliko je ona važna za cijelu ekipu? Na koncu, jesu li dosadašnje nagrade, koje ste, između ostalog, dobili i Vi za najbolju žensku ulogu (FEST, Beograd) i najbolji scenarij (Pulski filmski festival), najsugestivniji indikatori toga da je Tereza37 uistinu autentično filmsko ostvarenje koje prenosi publici nešto od univerzalne ljudske potresnosti, odnosno osjećanja poput promašenosti, nesređenosti i rubnog egzistiranja?

Iskreno, zaista nemam pojma. Pretpostavljam, barem je tako bilo u mom slučaju, da kad krećete raditi na projektu, ne razmišljate u kontekstu nagrada, jer zapravo nemate pojma. Toliko je faktora, toliko je puno stvari koje mogu krenuti ukrivo i stvar se naprosto može ne poklopiti, ne dogoditi se. Mi smo sa ovim filmom izašli usred pandemije, tako je ispalo, i moja očekivanja zaista nisu bila velika. U tom trenutku ni kina ne rade kako su radila i tek smo bili izašli iz lockdowna. Utoliko me i više iznenadio uspjeh filma i sve te nagrade, iako mi je najviše značio feedback ljudi, ponajviše žena. To mi je bio pokazatelj da stvari nisu krenule ukrivo i da je to neko iskreno mjesto, koje nam je bilo točka polazišta, došlo do ljudi.

Do nominacije za Oscara ćemo teško doći, ali naravno da nam to svima znači. Meni je to najdraže zbog ekipe, cijeli tim ljudi koji je radio na ovom projektu bio je divan, jako mi je drago da se tako poklopilo i da je Tereza jedan od takvih procesa koje pamtiš samo po lijepom. Baš smo bili tim, dobar tim divnih ljudi i izvrsnih profesionalaca, a to je meni osobno u ovom poslu najvažnije.

U nekoliko razgovora spominjete da ste u scenarij utiskivali stvarna iskustva dalmatinskih žena. Kažete da ste željeli od sporednog lika naših života, napraviti centralnu protagonisticu filma. Šta to, zapravo, znači? Jer čini se da ste u filmu uspješno prikazali historiju odozdo – svakodnevicu, ušutkivanu žensku priču, nevidljive žene, bračnu rutinu, ekonomski, socijalni i društveni život običnih građanki i građana, naizgled sasvim obično vrelo ljeto u Splitu 3.

Odrastajući u Splitu, ali znam da je to zapravo karakteristika našeg podneblja općenito, po putu sam saznavala stvari koje su se godinama stavljale pod tepih, a tiču se ljudi koji su me okruživali. Što zbog srama i straha, što zbog nemogućnosti da se preuzme odgovornost. I danas je tako, zapravo, samo što se moj krug ljudi promijenio pa mi se nekad čini da nije, ali znam da taj krug nije dobar reprezent. I sama sam svjedočila i svjedočim stvarima, osjećajima, događajima koji su se skrivali, ignorirali pa su eksplodirali godinama kasnije, u nevrijeme. Kad kažem nevrijeme mislim na tu previše zakašnjelu reakciju u odnosu kad se realno trebala dogoditi. Ova priča dolazi iz tog mjesta i ona je bazirana na likovima koje znam i u fokusu ima jednu ženu i njen unutrašnji život.

Odrastajući u Dalmaciji svjedočila sam mnogim odnosima koji traju godinama, ali zapravo se nikad nisu dogodili, ljudima koji žive zajedno, a koji se ne vide, ne osjećaju – koji se kontinuirano promašuju. Meni je zapravo nešto najtužnije na svijetu, to međusobno promašivanje.

Središnja tačka filma jeste isprazan i neuzbudljiv bračni život tridesetsedmogodišnje Tereze. No, Terezin svijet i život su dosta složeniji i problematičniji zbog toga jer ne može roditi dijete. Radnju filma otvara jako snažna i dirljiva scena: Tereza na velikom bračnom krevetu, budi se u lokvi krvi, krvavih gaćica i nogu. Upravo je doživjela četvrti spontani pobačaj. Ustaje, riba krevet, tušira se i nastavlja dalje. Niko ne zna šta je upravo proživjela. Jer nikome nije rekla da je trudna. Tereza je u svim svojim bolovima, iskušenjima i strahovima usamljena. Ne mora niko znati šta mi se dešava, istrpit ću sama i nastaviti dalje – nije li upravo to najveća životna borba svih žena, na koju ih je osudilo kruto patrijarhalno društvo? Kako Vi danas, nakon Tereze37, doživljavate žensku borbu?

Doživljavam je kao svoju vlastitu odgovornost, kako sam je uvijek i doživljavala. Ne znam da li je do mog karaktera ili do pozicije u kojoj se nalazim, a koja nije loša i možemo reći da je relativno sigurna, nikad nisam osjećala strah reći što mislim, osjećam i ponašati se onako kako mislim i osjećam. Mnoge žene nemaju taj privilegij; da to uopće nazivam privilegijem dovoljno govori. To mahom ima veze s odnosom društva prema ženama i poziciji žene u njemu i utoliko su te promjene nužne i zato su svi pokreti koji su se pojavili i djeluju – nužni. Ali, nije dobro prenijeti individualnu odgovornost na pokret/društvo, naprosto zato što na taj način sebi oduzimaš moć za koju znam da ja svi imamo, moć da se zauzmemo za sebe i za druge, moć pojedinca koja je velika naprosto zato što su ljudi dragocjeni. Eto, iz tog mjesta pokušavam djelovati. Odgovornost je na nama, da mijenjamo uzorke ponašanja, govorim o privatnoj sferi, jer se sve to broji i pika. A moja odgovornost kao javne osobe jest da iskoristim taj prostor za taj glas jer ga imam, i glas i prostor.

Ja sam postala netrpeljiva prema najminimalnijem seksizmu, kad kažem najminimalnijem  – to je ono što bi ti ‘minimalni’ seksisti nakon upozorenja nazvali – lapsus linguae – tipa, žene su lošiji vozači, recimo. Ali to nije ‘minimalni seksizam’, to je predrasuda i to je neodgoj, bahatluk. A toga je svugdje i stalno. Mi kao društvo trebamo se kompletno preodgojiti, a to možemo napraviti počevši od sebe.

Osjećaj pritiska društva, osjećanje manje vrijednosti, neuklopljenost – sve su to osjećanja koja proizilaze iz nemogućnosti ostvarenja majčinstva. Jer biti supruga, žena sa tridesetsedam godina, i ne biti majka, to je u patrijarhalnom društvu shvaćeno kao iznevjeravanje rodne i društvene uloge. Ono što me posebno okupira, i zbog čega mi je film Tereza37 posebno važan, jeste odnos društva prema ženama. Kod nas se uvriježilo mišljenje da su žene već od tridesete godine stare, da im je prekasno za mnogo toga, a posebice za prvo dijete ili udaju.  Dok ste pisali scenarij, koliko ste mislili na ovakva pitanja, ali i uopšte na slobodu, na dekonstrukciju društvenih normi, na oslobađanje žena iz okova predrasuda i stereotipa?

Radi se o pritisku očekivanja, ali se često radi i o ulogama koje su u Dalmaciji dosta interijerne za ženu, a eksterijerne za muškarca. Nekidan sam nešto razgovarala sa kćeri i ona je  započela rečenicu sa – Ja kad budem imala dijete… na što sam je ja prekinula i rekla sam joj – Ako, Ako budeš imala. Imala sam potrebu naprosto istaknuti da postoji i ta opcija: žene često ne dođu do te želje ili neželje – da imaju dijete – jer je to vrlo često percipirano kao ‘slijed događaja’ ili ‘očekivanje’. Pritom mislim da mi na Balkanu zaista kaskamo po tom pitanju jedno dvadeset godina minimalno. I tu se opet vraćam na svoj prethodni odgovor, o individualnim odgovornostima i mogućnostima pojedinca/pojedinke, a te su mogućnosti velike.

Koga briga što drugi očekuju od tebe, bitno je jedino što ti sam/a želiš i od sebe očekuješ. Bitno je kako se zaista osjećaš. Ti su osjećaji validni, legitimni, samo do njih treba doći, a u našem se društvu od toga često bježi. Naši su osjećaji legitimni, oni su naša istina.

U filmu pratimo Terezino nesigurno isplovljenje iz bračne kolotečine u avanturu sa novim ljubavnicima i seksualnim partnerima. Jedan od njih je brižni i nježni komšija Srbin, drugi tek usputni konobar… Jesu li njene seksualne avanture u filmu značajne utoliko više jer ugrožavaju i podrivaju najosjetljivije mjesto patrijahata – vjernu ženu?

Naravno. Postoji taj dualitet kojem sam svjedočila i kojem svjedočim i kod mlađih generacija, koje su često i paradoksalno konzervativnije od generacije svojih roditelja, što je poražavajuće i govori o tome da, čini se, idemo hrabro unatrag. U korijenu edipovštine, a na Mediteranu je ona gotovo pa zaštitni znak, jest ljubav prema majci na jednoj strani i prezir prema majci na drugoj. Kako ti muškarci mahom zapnu u adolescenciji i nikad je ne prevaziđu, a vrijeme čini svoje i oni neminovno stare, ta emancipacija se nikad ne dogodi i nisu u stanju biti u ravnopravnom odnosu sa ženskom osobom, nego se dogodi stanoviti riplejsment gdje zapravo majku zamijeniš partnericom. E, ali majku ne možeš jebat, i onda ta partnerica/majka ostaje na tom pijedestalu, u interijeru, nejebana, dok suprug djeluje eksterijerno i ekstrameritalno. U tom segmentu su ‘kurve’ super i poželjne, ali nisu za ženit – ta rečenica ima i u filmu. Ovo nisam ja izmislila, ovo su šprance kojima sam svjedočila i kojima i dalje svjedočim kad govorimo o nekim mediteranskim heteronormativima. I ovo dakako nije pravilo, nipošto ne bih htjela generalizirati. I kod ovog pitanja vraćam se na individualnu odgovornost, ona je, vjerujte mi, presudna. Treba se kontinuirano i neprekidno vraćati vlastitim vrijednostima. U Terezi to jest svojevrsna ‘pobuna’ ako hoćete, jer je podjela u društvu na kurvu i jebača i dalje izrazito jaka, a ukorijenjena je, između ostalog, i u konzervativizmu i u edipovštini.

Upravo na tragu toga treba spomenuti da nas film Tereza37 suočava sa vrlo potresnom epizodom silovanja. Psihološki portret seksualnog nasilnika je u ovome filmu izrazito uspješno konstruiran: poznanik, nasmijani kolega, prijatelj sa posla koji svako malo podari neki kompliment, pozove na kafu, uglađen i čist muškarčić kojem mama bira cipele. Važna tema koju pokreće ovaj film jeste pitanje granica ženske slobode. Naime, Tereza u filmu biva silovana zbog toga jer je, u muškim očima, sama tražila, previše se oslobodila. Šta se danas dešava ženama koje se oslobode (u bilo kojem smislu), koje se odvaže, drznu i izdignu iznad standardnih granica neslobode?

U tom i takvom svijetu sloboda udane žene je u rukama muškarca, odnosno on će je vratiti okvirima kojima pripada. Radi se o kazni, stavljanju na mjesto i kontroli. Žene koje otvorene govore što misle, rade što žele i ne srame se sebe i svog bića jako su često kažnjavane, vraćane u zamišljeni okvir kojem ‘pripadaju’ i to je u većini slučajeva od strane muškarca koji ih poznaje ili je dio obiteljskog kruga.

Nisam ja tu ništa previše izmišljala, niti sam tad kad sam počela pisati mislila da previše trebam puštati mašti. Kurvu će kazniti jebač kad-tad. Neviđeno smo licemjerni i surovi i pitanje je da li ćemo se ikada s tim suočiti. Građani licemjeri, to smo.

Iskustvo gledanja filma Tereza37 iznova me podsjetilo na to koliko se premalo poznajemo i interesujemo za druge. Ovaj film je bolni podsjetnik na to da su nam ponekad naši najbliži zapravo stranci, i da ne znamo njihove najteže prelome, borbe i strahove. Da li je, promišljeno i savjesno, propitivanje usamljenosti i otuđenosti u kontekstu savremenog doba važna tema ovoga filma?

Ja bih rekla da je to osnovna tema. To je ono što sam već pripomenula. Ja se kontinuirano pitam jesmo li tako odgajani ili nam se neke stvari dogode po putu? Pritom mislim na oba aspekta – da propustiš vidjeti ljude oko sebe i prigrliti ih ili propustiš vidjeti ljude oko sebe i maknuti ih. Ja sam trenutno u nekom mogli bismo nazvati burnoutu i u takvim situacijama kad si jako umoran stvari se iskristaliziraju vrlo jasno.

Mi kad radimo u kazalištu, nema predstave bez odnosa, suodnosa, uvijek to uspoređujem s tenisom; da bi ga igrao, netko ti tu lopticu mora i vratiti. Ja sam u djetinjstvu često, ali baš jako često, igrala tenis sa zidom, lupala sam lopticom u zid, ali sam svakog trenutka znala da je u pitanju – zid. Beton. Koristila sam zakone fizike nikad ne ignorirajući činjenicu da je u pitanju jedan zid. Zid nije živ, zid nema svijest. Ljudi imaju i svijest i odgovornost.

Tereza37 je u ovih godinu dana otkako živi svoj život zasigurno bar dijelom promijenila Vaš život i karijeru? Kakvi su trenutno Vaši profesionalni planovi i angažmani? Postoji li nešto na čemu radite sa posebnim užitkom i veseljem?

Uvijek radim s užitkom i veseljem ako je materijal dobar i ako su ljudi dobri. Upravo sam u svom matičnom HNKu imala premijeru teksta Tene Štivičić '64’, a za koji dan započinjem snimanje dugometražnog igranog filma Glava velike ribe u režiji Arsena Oremovića. Pišem novi scenarij, iduće godine me čeka nekoliko projekata, s te strane zaista imam sreću i mir, jer me ne mimoilaze dobri projekti. I dalje volim ovaj posao i sretna da sam da ga radim, uživam u njemu jednako kao i kad sam studirala tu u Sarajevu.

Nikolina Todorović (1995, Sarajevo) diplomirana je književna komparatistica, pjesnikinja i književna kritičarka. Dobitnica je nagrade Mak Dizdar 2021., koju dodjeljuje književna manifestacija Slovo Gorčina u Stocu za najbolju prvu neobjavljenu knjigu pjesama. Pjesme su joj prevođene na engleski, francuski, ruski i gaelski. Trenutno je dio projekta Ženska čitaonica: fabrika književne kritike, koji organizira Ženski odbor P.E.N.Centra u BiH, u kojem piše književnu kritiku o savremenim djelima regionalnih i svjetskih autorica. Istraživačica je na projektu Historija Queer života u BiH koji organizira i vodi Sarajevski otvoreni centar, te piše književne kritike, osvrte, komentare i analize za nekoliko domaćih i regionalnih portala.

Related Posts

Istina i ljubav, ključni saveznici u procesu pomirenja  

„Krajnja zloba, patologija ili ideološko ubeđenje nisu nužni kako bi pomogli pojedincu da počini beskrajno zlo“, citat je teoretičarke politike i filozofkinje Hane Arent koji mi se činio najprikladnijim za početak teksta o tako teškoj i bolnoj temi rata u Bosni i Hercegovini i Sarajeva pod granatama, tom gradu sa kojim sam odmah osetila povezanost i pripadnost. […]