Autor: Nedim JahićFoto: Jasmin Omerika

Kontra: Nismo naporni novim generacijama, izborili smo se za naš komad slobode

Kontra ima 32 godine, iza sebe 18 godina bavljenja rep muzikom, diplomu magistra ljudskih prava, sarajevsku adresu, stotine turneja, posjeta i snimanja, od Čelića i Teočaka do Los Angelesa i Tokija. Pred sami kraj rata iz opkoljenog Sarajeva kao dijete sa majkom odlazi za Jordan i Australiju. Vezanost za Sarajevo je ostala neraskidiva, zbog čega se vraća i ostaje ovdje do danas. Uprkos dodatnom pasošu “sa kengurom”, Zlatan je ostao u ovoj zemlji, izgradio karijeru i kao muzičar, i kao pravnik. Njegovi stihovi su postale neformalne himne generacije, koje najiskrenije opisuju odnos ‘djece’ rođene krajem osamdesetih i početkom devedesetih prema svemu onome što je Bosna i Hercegovina jučer, danas, sutra. Zlatan Hajlovac Kontra je regularan momak, neko ko se pozdravlja na ulici, pamti dobro imena, zna saslušati dobru priču i dobro trpi sve ideje o tome ‘šta bi on mogao uraditi’, ali se drži svog puta.

Foto: Adnan Lingo

Prije skoro deceniju si, kao predstavnik neke nove mlade generacije u pjesmi „Petokraka“, govorio o raskoraku između onih koji se sjećaju Jugoslavije i „zlatnog doba“, i ovih mlađih, rođenih početkom devedesetih koji su mladost proveli u potpuno drugoj stvarnosti. Sada ovi drugi – više nisu toliko mladi, došle su nove generacije – one koje ne pamte rat ni tranziciju poslije, ljudi rođeni 2000. godine rasli su u potpuno drugačijim uslovima. Da li njih razumijemo ili su sad naše priče – one koje su nas nervirale kod ovih prije?

Kontra: Moraš ih pokušati razumijeti, nije to mnogo razlike. Prije svega da ne bih prerano upao u tu zamku da samo mi imamo pravo na sreću, mladost i da smo najpametniji. Kažem “prerano” jer mislim da ćemo kad-tad i mi početi biti ti likovi kako budemo starili, ali to je valjda dio cijele priče. Došao je taj komad slobode, neke drugačije stvari su sada prihvatljive i normalne. Ljudi voze bicikla, idu na planine, ima druge muzike po klubovima osim “ex-Yu rok škole” i narodne. Više nije sramota imati ljubičastu kosu, da ti najlakše to opišem, a želim da vjerujem da smo se mi za taj prostor izborili – a sada na tom terenu žive neke nove generacije. Mislim da smo manje naporni i otvoreniji u tom odnosu među generacijama, ali neka oni kažu da li im dajemo disati.  “Petokraka” je bila baš kontroverzna u to vrijeme, rušili smo idilu koju su ljudi imali u glavi. Pozdrav za Shtuku koji je rasturio svoju strofu na toj pjesmi.

Rep živiš od rane mladosti, puno si radio i prije nego je došla velika produkcija, ali si do šire javnosti došao kroz Red Bull RapLiku. Gdje pratiš nove talente, ima li neki teren na kojem se oni mogu dokazati i razvijati?

Kontra: Još uvijek postoji Red Bull RapLika, ljudi se prijavljuju, puno je talenta širom zemlje. I ne samo tu, izraslo je mnogo pokreta i projekata koji ohrabruju umjetnost. Vidi koliko se to sada podiglo u Sarajevu, jedni guramo druge i u tome je snaga. U radu sa Fm Jam-om kroz ove godine, uvijek nastojimo da mlađe ljude zovemo da nastupaju na našim koncertima. Meni su takvu priliku dali, moram sada i ja vratiti dalje. Konkretan teren ne postoji, moraš ga sebi izmisliti, kao što smo ga i mi morali. Organizuješ s rajom nastup u nekom manjem klubu, dogovoriš se s gazdom, pozoveš ljude. Novih ima uvijek, posebno producenata. Baš neki dan pričam sa jednim kolegom kako smo prvi put u ne znam koliko vremena razmaženi s količinom dobrih beatova. Najviše bih izdvojio Young Cloutie-a i Corvus Flynta. To je novi zvuk kakav sam želio čuti od novije generacije. Što se tiče repera, tu je malo drugačije. Ima pravo dobrih, što repaju k’o prije, ali i skroz moderno, samo fali albuma. Ja sam tu baš staromodan – bez albuma ne mogu da te sortiram nigdje. Priča je malo drugačija, jer je to sad šicanje slengom i random pojmova. Kao neki skup slika, blago ili nikako povezanih, koje ti “skrolaju” ispred očiju. Audio Instagram i TikTok. Može to dobro zvučati, ali ne zahtijeva toliki napor što mu u mojim očima oduzima jačinu.

Da malo pređemo na temu prebacivanja uloge muzike i umjetnosti na naše društvo. Kako ostati dosljedan sebi u cijeloj priči? Često te zovu da podržiš različite kampanje, učestvuješ u radionicama i razgovorima sa mladim i slično. Kako zadržiš neku svoju poruku, a izbjegneš biti bezobrazan prema svima koji – najčešće s dobrim namjerama – idu na to da iskoriste taj nekakav društveni kapital koje tvoje ime nosi – za akciju i inicijativu?

Kontra: Sve zavisi za šta stojiš, i šta ti smatraš da si ti u biti. Po tome idem i kad dobijem poziv za neku aktivnost, razmotrim da li sam dovoljno zagrijan i strastven u vezi toga. Kad sam već negdje da pričam, hoću da kažem nešto, a ne da ponavljam floskule o mladima i ostalim temama. Pored toga, treba uzeti u obzir i činjenicu da muzika ima i svoj poslovni element – gdje ti iskoristiš svoju muziku kako bi imao materijalnu korist. Zamisli. Ljudi plate da te slušaju. Elem, ako nemam koncert zakazan za taj datum ili drugu obavezu koju sam dogovorio, a trudim se biti odgovoran da me mogu ljudi držati za riječ, onda se rado odazovem. Ako hoćeš da si dosljedan sebi moraš vagati da li te neko doslovno iskorištava ili mu je zaista važno da ti to podržiš jer dijelite tu vrijednost. Nešto ne pamtim da sam podržao nešto, a da sam se pokajao u vezi toga do sada.

Da li je dobra muzika još luksuz? Šta misliš, koliko je na tebe utjecala činjenica da si dio djetinjstva proveo u Australiji, u smislu da barem par formativnih godina nisi bio izložen utjecaju našeg šunda i kiča? Imamo li mi danas ljude porijeklom iz BiH vani koji mogu donijeti nešto takvo u kulturu?

Kontra: Dobra muzika nije luksuz – u smislu da je sva muzika dostupna na svakom telefonu. Razumijevanje i uživanje u dobroj muzici jeste luksuz, nažalost. Muzika kao takva sve više postaje pozadinska estetika za vizuale. Ljudi gledaju muziku, ne slušaju je. Svaki model ili influenser ima pjesmu, ne zato što voli muziku, nego mu fali nešto da mu popuni repertoar. Ima opet jaka manjina ljudi koji fakat cijene dobrog MC-a, da si dosjetljiv, da ti flow ubada gdje treba i da imaš karakter u stihovima. Tim ljudima ja adresiram svoj rad kad pišem. Rap je specifičan, jeste važan tekst, ali nekad i nije, i puno se ljudi uhvati u tu zamku koji su izvan ove kulture kad krenu donositi sud. E sad, ako ćeš da shvatiš što je Queen genijalan bend, ili što Miles Davis valja, treba te neko uputiti na to i objasniti. Nemaju svi tu privilegiju. Od 1996 do 2000. sam kao dijete bio u Australiji i najviše je opet imao uticaja na mene moj brat koji je jazz bubnjar i koji mi je puštao Stinga i Queen, a kasnije mi je objašnjavao šta radi Miles Davis i kako ga prati John Coltraine. Da se razumijemo, i u Australiji je bilo šunda. Muzički ukus je kod mene počeo da se formira iz kuće, pa sam s rajom to dopunjavao i oblikovao. Danas je to suludi spoj Davida Augusta, Lil Baby-a i Jessie Ware. Sve to pakujem u svoju muziku. Nekako. Valjda.

Foto: Ervin Golubović

Prepoznatljiv si po tome što nisi mnogo kalkulisao sa iznošenjem jasnih i nedvosmislenih stavova o društvenim problemima. Što si otišao sa Tvitera? Hoćeš li se vraćati? Nekako sam dojma da se kod nas dešava pripitomljavanje scene koja se izgradila jer je bila jaka, nezavisna, koja nije marila mnogo za društvene norme i posljedice za izrečeno. Sad su jedni fokusirani na dobre komunikacijske strategije, rade za tržište, paze da ne uvrijede neku demografsku grupu. S druge strane, dosta je sad te kulture vezano za neku odgovornost. Gdje je tačka u kojoj Hip Hop ne pregovara šta će biti?

Kontra: Hip Hop se promijenio u 15 godina kao nijedna druga muzika. Ne samo formom i sadržajem, već i ideologijom koja danas nije uniformisana. To je i dobro i loše. Dobro je zato što se razgranala kultura, pustila nove korijene, zašla u druge sfere društva osim ove aktivističke. To je moralo tako biti da bi izražaj preživio. Loše je zato što više ne znaš šta je upravo ta tačka o kojoj govoriš. Svako je za sebe ima. Vjerujem da više od pola ljudi danas u Hip Hopu ne dijeli entuzijazam za osnovne stvari sa mnom, što mi je legitimno. Volio bih da nije tako, ali razumijem zašto nije tako. Ipak, mogu reći da je kod nas jedna od rijetkih tačaka gdje nismo spremni pregovarati, i gdje ćemo se svi usprotiviti – fašizam. Neki su to pokušali podvaliti nama pod Hip Hopom, ali mogu majci svojoj.  Što se tiče statusa i tvitova, to mi je gubljenje vremena i živaca. Ja imam svoju platformu koju sam izgradio i zove se muzika. Tu pišem statuse. Tu trošim i živce i energiju. Pored toga, ne dijelim ništa čemu neću moći lično dati doprinos. Odem na protest, ne pišem da treba otići. Više bih volio da sam po tome prepoznatljiv. Radim i ja za tržište jer sam u prilici da budem na muzičkom tržištu, a ne u nekom mračnom podrumu već 15 godina sa sedam ljudi u publici s kojima imam rodbinske veze. Prod’o se. Osjećam sve više odgovornost za ono što kažem, ali nekad ne dozvoljavam da me to obuzme jer mi narušava kreativnost. Rap je nastao kao zabava, pa tek onda postao aktivizam. Hoću i ja da se ponekad zabavljam sa svojom muzikom. Komuniciram sa javnošću kad imam šta reći, šta ponuditi, a ne jer mi fali pažnje. Naprimjer, ovaj intervju je potpuno suprotno od toga, ali ne treba biti rob svojih malih principa uvijek.

Foto: Mario Ilić

Hodaš mnogo po Bosni. Gdje se razlikuje planeta Sarajevo od ostatka zemlje? Šta ne razumiju ljudi u glavnom gradu, a šta ne razumiju o glavnom gradu ljudi izvan njega?

Kontra: U Sarajevu ne razumiju važnost svega van Sarajeva da bi Sarajevo bilo važno, a vani ne razumiju važnost Sarajeva da bi sve van Sarajeva bilo važno. Ukratko.

Može li jedno najkreativnije pitanje za kraj: Šta spremaš naredno?

Kontra: Album, kao i uvijek. Ide sporo, neorganizovano, ali ide. Treba slike napraviti, spotove snimiti, ispeglati se oko svega, a ja bih najradije snimio i dao Indigu da to smiksa i objavio. Crna podloga, žuta “Times New Roman” slova i moj logo. K’o nekad. Moram smršat’. Eto.

Nedim Jahić je diplomirani pravnik, rođen je u Sarajevu 1989. godine, a prepoznatljiv je po radu sa lokalnim zajednicama širom Bosne i Hercegovine. Radi za različite međunarodne i domaće razvojne programe kao savjetnik za komunikacije. U svom radu je posvećen temama ljudskih prava, sa posebnim zanimanjem za pitanja uloge dijaspore, te položaja izbjeglih, raseljenih lica i povratnika. Na ove teme je pisao za medije u zemlji i regionu, a radio je kao fikser i istraživačka podrška za brojne međunarodne istraživače i novinare. Osnivač je Foruma za saradnju i istraživanja, organizacije koja se bavi pitanjima integracije i zaštite ljudskih prava povratničke populacije u istočnoj Bosni. Radio je na razvoju međunarodne saradnje i komunikacija Memorijalnog centra Srebrenica. Trenutno je član tima AIRE centra, poznate britanske organizacije za zaštitu ljudskih prava sa kojom radi u regionu.

Related Posts

OLJA RUNJIĆ, književnica i direktorica Festivala „Škure“:  Još uvijek sam zaljubljena u ljude,  i kad mi se najmanje sviđaju, zagledana sam u dobro u njima

Nakon što je završeno još jedno izdanje Međunarodnog festivala savremene književnosti Škure, razgovarale smo sa Oljom Runjić, osnivačicom i direktoricom Festivala. Pričale smo o životu na relaciji Beč-Šibenik-Sarajevo, provincijskim mentalitetima, iskustvu egzila, jeziku, teroru desnice i patrijarhata koji suvereno korača u naše prostore sloboda i inspiraciji koja (potencijalno) izvire iz ovakve zbilje. Olja Runjić piše prozu i […]

Mladost u egzilu

Pitanje mladosti u današnjem vremenu je neriješeno pitanje. Živimo u vremenu u kojem vlada kult mladosti koji nam mladost oslikava kao najbolji period života, svi žele da ostanu mladi, da budu lijepi i vitalni. Danas je mladost na tronu čovječanstva. Uporedo se odvija surova stvarnost, u kojoj je omladina izložena lutanjima, izgubljenosti, nezaposlenosti, socijalnoj marginalizaciji i sveopštoj[…]