Razgovarala: Nikolina Todorović

JELENA KORDIĆ KURET: Umjetnost je najplemenitije sredstvo u borbi protiv besmisla

U februaru ove godine premijerno je izvedena predstava Rechnitz – Anđeo uništenja, nastala prema istoimenom dramskom tekstu austrijske nobelovke Elfriede Jelinek, u režiji Sabine Mitterecker. Predstava je realizirana u koprodukciji Sarajevskog ratnog teatra i Hrvatskog narodnog kazališta Mostar – što će ostati upamćeno kao prva koprodukcija jednog sarajevskog teatra i pozorišta iz Mostara.

O kulturološkom i umjetničkom značaju ove predstave, najznačajnijim temama koje otvara i načinom na koji komunicira sa našim kolektivnim traumatskim naslijeđem, ali i svim aktualnim dešavanjima, te o vlastitoj ulozi i radu na predstavi – za naš portal govorila je Jelena Kordić Kuret, nagrađivana glumica Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru, i jedna od glumica u predstavi Anđeo uništenja.

Razgovarala: Nikolina Todorović

Rechnitz – Anđeo uništenja jedna je od predstava koje su posebice značajno obogaćenje i postignuće za naše teatarske repertoare u posljednje vrijeme. Riječ je o predstavi koja otvara i problematizira mnoga krupna etička i humanistička pitanja, i to čini, između ostalog, tako što prekida šutnju o stravičnim zločinima dvadesetog stoljeća. Kao glumici, zasigurno vam je najvažnije to kako će publika, bez koje teatar ne postoji, odreagovati. Slijedom toga, kao jedna od glumica u predstavi Anđeo uništenja, vi ste možda ponajbolje mogli osjetiti kako zapravo bosanskohercegovačka publika reagira na ovu predstavu i temu kojom se ona bavi? Koliko predstava komunicira sa različitim generacijama, različitim i individualnim iskustvenim predznacima, ali i sa našim kolektivnim traumatskim naslijeđem?

Kada govorimo o našem prostoru, posebnost ove predstave, prije svega, leži u njenoj estetici. Mi smo već imali priliku mnogo puta da radimo i gledamo predstave koje se bave suočavanjem sa prošlošću, ali prvi put govorimo o tome jezikom Elfriede Jelinek, spisateljice koja svojim načinom pripovijedanja, humorom, ritmom, muzikom same riječi donosi duh jednog drugog prostora, mentaliteta i vremena, koji, opet, snažno rezoniraju sa svime što mi ovdje živimo zadnjih trideset godina.

Redateljica Sabine Mitterecker, koja je i sama Austrijanka, svojim poimanjem onoga što teatar danas jeste, napravila je predstavu koja govori  ne samo o zločinu koji se desio krajem Drugog svjetskog rata, već o svim zločinima i svim zataškavanjima zločina koji se dešavaju u svakom vremenu i na svakom prostoru, pa tako i ovdje i sada. Ako polazimo od toga da je estetika kritika ukusa, onda ova predstava neće “leći” svima. Ona ne ostavlja toliko prostora emociji, koliko traži od publike da zbivanja na sceni prati hladne glave, intelektom, i tako donese vlastiti sud o onome o čemu mi, akteri, govorimo. Predstava je još uvijek relativno svježa i teško mi je dati generalnu ocjenu o tome kako je publika prihvaća. Naravno da nam je u konačnici važno da bude gledana, međutim još važnije od toga je da mi, teatarski radnici, ustrajemo u tome da govorimo o stvarima koje se nas kao društvo tiču i time doprinesemo pozitivnim promjenama u našoj sredini.

foto: Dženat Dreković 

Posebnost ove predstave, između ostalog, jeste u tome što publiku upliće i smješta u najosjetljivije mjesto – etičko suočavanje sa prošlošću, odnos prema žrtvama i, u konačnici, pred odgovornost prema budućnosti. Koliko je, na tom tragu, za vas bilo izazovno, iscrpljujuće ali i značajno, da se kao glumica posvetite i iznesete teme poput suočavanja sa prošlošću, degradiranja žrtava, izdaje, bijega, odgovornosti? Glumci i glumice u ovoj predstavi nalaze se u koži i ulozi onih koji su u povijesti bili na strani progonitelja, a ne progonjenih. Publika jednako tako: mi smo zvanice na tom krvavom slavlju. Šta takva, pomalo neuobičajena, zastrašujuća, perspektiva može donijeti i otkriti publici?

Perspektiva se ovdje stalno mijenja. U jednom trenutku mi jesmo progonitelji, ali već u sljedećem progonjeni, pa svjedoci, ali čak i sami akteri. Linija nije nikad jasno definirana, kao što nije ni u životu. Vjerujem da kada pristupite nekoj priči gledajući je iz svake pozicije tek onda možete imati objektivnu sliku same stvari. To je misao koja nas glumce vodi dok izgovaramo brutalne, monstruozne misli. Iako su one zdravom razumu nezamislive, one oko nas neprestano ječe i stalno ih slušamo izgovorene iz usta ljudi koji izgledaju isto kao i mi. Te misli leže u liku ljudi koji su nam prijatni, koji nas šarmiraju, s kojima živimo, rađamo djecu, identificiramo se. Zastrašujuće da, ali i istinito. Zbog toga, vjerujem da je važno pogledati stvari iz različitih perspektiva, da bismo znali odrediti zašto neko nastupa iz određene pozicije, te kako se prema tome postaviti.

Sintagma koju upravo vi kao jedna od glasnica izrijekom izgovarate u predstavi, zapravo bi mogla biti ključna za interpretaciju predstave u cijelosti. A to je: banalnost zla. Jednako kao i sam naziv predstave – Anđeo uništenja – i ova sintagma jeste oksimoronska, ali kao pojam, jako dobro znamo da jeste frekventna, sukladna i, na koncu, nezaobilazna kada god se pokušaju definirati počinjeni genocidi i zločini. U ovoj predstavi banalnost zla najuspjelije je prikazana i podcrtana upravo preko uloga glasnika. Jer glasnici su ti koji neprestano relativiziraju, umanjuju, kalkulišu brojem žrtava, unose varljivo i nepouzdano pamćenje i sjećanje, ne definiraju zločine direktno, već se služe raznim eufemizmima i dvosmislenim slikama. Replike poput: Ja sam samo glasnik; Glasnici ne ubijaju, nego čekaju da im se kaže; Zato što mi je naređeno; – gotovo su preslikane rečenice iz povijesno najznačajnijeg udžbenika o Drugom svjetskom ratu, a to je studija O banalnosti zla, Hannah Arendt. Pod izgovorom da samo radimo svoj posao, da se moramo braniti, da smo napadnuti, da nam diraju našu slobodu, našu zemlju, naše granice, naše žene – u svijetu se neprekidno vode ratovi i ubijaju nedužni. Koliko je, stoga, prema vašem mišljenju, uloga glasnika doprinijela tome da se osvijeste upravo spomenute matrice iz kojih se začinju i pod kojima se prikrivaju svi zločini? Kako najplastičnije shvatiti ulogu glasnika – odnosno, ko su njihovi ekvivalenti u svijetu izvan teatra?

Ide đak ulicom i na leđima nosi jako tešku torbu, prolazi pored komšije, starog gospodina, uvijek prijatnog, susretljivog, koji u ovom trenutku jako suosjeća sa dječakom zbog težine njegove torbe i kaže mu: Ej sine moj, koliko ti je teška ta torba, trebaju ti dva mala crnca da je nosiš.

Vjerovatno taj čovjek nikad neće biti svjestan grozote vlastitih riječi, pretpostavljam da je samo htio reći da mu je žao djeteta. Ali s čim u glavi je moralo dalje otići to dijete, je li nastavilo u školi da prenosi isti “vic”, zakužilo i drugu djecu ne shvaćajući da je i samo okuženo? Relativizirajući grudvu snijega, prekrit će nas lavina. A te grudve snijega su naša svakodnevnica. Zatvarajući oči na takve “nedužne” komentare, afirmiramo našu djecu da uče mrziti sve što je drugačije. Ko su glasnici? Glasnici smo svi mi koji samo čekamo i promatramo, ne reagiramo jer se nije nas prozvalo, puštamo da pored nas prolaze takvi i slični komentari, jer ipak je to samo stari čiča koji nikome ne želi zlo.

Sa mržnjom se ne rađa. Mržnja se uči. I nju je najlakše usaditi u ona bića koja su neosviještena. Protiv nje se bori sviješću, promišljenošću, vlastitim iskustvom i sopstvenim poimanjem sebe unutar društva u kojem živimo. Našu djecu trebamo učiti da prekinu sve loše matrice mišljenja i ponašanja, da prekinu sve matrice, zapravo, jer sve što je nametnuto i što nije doneseno vlastitom spoznajom i vlastitim iskustvom, ne može biti dobro.

foto: Dženat Dreković 

Sve u ovoj predstavi poštuje ono dramsko načelo da svaki pokret, svaki gest imaju i moraju imati svoje utemeljenje i značenje. Tako je, na primjer, jako značajna, uspješna i potresna epizoda u kojoj jedan od glasnika jede sardinu iz konzerve i govori o tome kako je začuđen time koliko mnogo ljudi se može natrpati u grobnice… Ono što, sa druge strane, ne može da se ne primijeti kada je riječ o vašoj ulozi jeste to da se vi jedini nekoliko puta presvlačite na sceni. Opet, vaš je kostim ponajviše krut i formalan. Neprestano preoblačenje u gotovo istu uniformu, istu uniformiranost? Je li to simbol isključivosti, strogosti, repetitivnosti?

Liniji koju pratim u predstavi je ostavljeno dovoljno prostora, slobode da samostalno i odgovorno djeluje. Ona je svjesna svega što se pred njenim očima dešava, ali bez obzira na to u konačnici se vraća u isto odijelo i time prilagođava onima koji su na poziciji moći. Šta je razlog tome? Strah od neprihvaćanja, izostanak empatije, oportunizam, puno je tu faktora u igri… Mi živimo u tradicionalnom društvu koje voli da ima jasne smjernice i samim tim se pokoravamo većini, odnosno vladajućim. Strah od neizvjesne budućnosti je strah koji svi imamo, ali upravo taj strah ide u prilog konformizmu. Dok ne talasa, dobro je. A nije dobro i svi to vidimo. Međutim, bojimo se da ćemo kao pojedinci ostati sami, odbačeni od sredine i radije ćemo se pokoriti nego dozvoliti da se nešto ustalasa našim djelovanjem.

Iskopaj-zakopaj jedna je od rečenica koja se poput lajt motiva ponavlja u predstavi. Sa gledišta historije, to su procesi koji su se neprestano odvijali. Zločini su počinjeni, potom zakopani, ušutkani, a onda se decenijama poslije pojave hrabri pojedinci koji se osmjele da iskopaju zločine skrivene ispod površine i objelodane ih. U svemu tome, koliko učestvuju umjetnosti poput književnosti i teatra? Jesu li i to mjesta na kojima se iskopavaju duboko zatomljeni, suspregnuti i ušutkani glasovi?  Mjesta na kojima se progovara u ime i slavu drugih, mahom onih koji su nevidljivi, nijemi i skrajnuti?

Ne trebam da idem dalje o ovog komada. On je najbolji primjer tome. Sama autorica ustaje protiv kolektivne šutnje koja je decenijama trajala o strašnom zločinu koji se desio krajem Drugog svjetskog rata. Ako to nije hrabri istup jedne umjetnice, ja onda ne znam šta jest. Smisao svake umjetnosti bi trebala biti dizanje razine svijesti, zalaziti u mjesta koja jesu bolna, teško probavljiva i nije se jednostavno sa njima suočiti jer se tako suočavamo sa vlastitim bićem i ko zna šta ćemo tu naći. Ali to je neophodno jer jedino tako možemo pogledati istini u oči ne sakrivajući se iza vlastitog porijekla, tradicije, raznih matrica i svega onoga što nas čini uskim.

U protivnom, iskopati-zakopati će ostati naša mantra koju ćemo prenositi našoj djeci i ona svojoj i to postaje jedan začarani krug iz kojeg nema izlaza.

Aktualnost određene predstave obično analiziramo prema tome kako komunicira sa događajima iz stvarnoga svijeta koji se odvijaju u trenutku u kojem se predstava izvodi. Sudeći po tome, Anđeo uništenja, sa svojim temama, uistinu se pojavio u našoj zemlji u specifičnom momentu – već treću godine živimo u neizvjesnosti, nagledali smo se dehumaniziranih smrti, limenih sanduka, sad sa neizvjesnošću i traumatizirani neposredno svjedočimo ratu u Ukrajini, stradanjima, masovnim pokopavanjima… Na momente, kada osvijestimo haos u kojem živimo gotovo da je nemoguće progovoriti ijednu smislenu riječ nad svim tim strahotama. Uprkos tome, teatar istrajava u tome da progovara. Je li, po Vašem sudu, u tome i najveći doprinos teatra? U tome što mora biti odgovoran, aktualan i angažiran?

U trenutku kada smo postavljali predstavu govoreći o jednom zločinu iz Drugog svjetskog rata i kroz njega o zločinima koji su se dešavali u našoj bliskoj prošlosti, nismo mogli ni slutiti kakva će se događanja pokrenuti u Ukrajini i da će ona rezultirati ratom. Time je i naša predstava poprimila dodatan kontekst. I ono što je u jednom trenutku brutalan sarkazam već u sljedećem postaje neupitna istina. I da, u pravu ste kada kažete može li se više i jedna smislena riječ pronaći kada govorimo o strahotama rata. Ali rat jest besmislen fenomen sa ciljem da osvoji, podijeli, ubije, uništi… I protiv toga moramo ustati. Svi mi koji ne vidimo smisao u tome, trebamo dići svoj glas. Umjetnost je najplemenitije sredstvo u borbi protiv besmisla. Teatar kao takav jeste važan i mora biti i odgovoran i angažiran.

Ono što smatram da je posebno značajno spomenuti jeste to da je predstava Anđeo uništenja realizirana u koprodukciji Sarajevskog ratnog teatra i Hrvatskog narodnog kazališta Mostar. To je, naime, ujedno i prva koprodukcija jednog sarajevskog teatra i kazališta iz Mostara. Slažete li se da je to jako bitno podcrtati? Slijedom toga, da zaokružimo, koliko je ova predstava zapravo značajan kulturološki i teatarski projekat?

Jako je važno. Ujedinjenjem teatara širimo vlastite vidike, brišemo granice, otvaramo se za druge. To je poruka koju trebamo da šaljemo našoj publici. Isto tako što mislim da je važno spomenuti jeste da je kultura u izuzetno nezavidnom položaju. Dok se ogromna sredstva usmjeravaju u druge grane, mi se u teatru prebiremo za eksere. Danas je jednom teatru teško samostalno napraviti ozbiljan projekat sa sredstvima koje dobija. I ako u tome uspije, to je hvale vrijedno. Ali toga smo, nažalost, svjesni samo mi koji smo iz posla. Udruživanjem snaga, jačamo resurse i imamo bolju priliku napraviti nešto smisleno i kvalitetno, da to i u javnosti tako odzvoni. Što isto tako mislim da je snažna poruka za sve nas zajedno.

foto: Dženat Dreković 

Angažirani ste kao stalna glumica u Hrvatskom narodnom kazalištu Mostar, ostvarili ste nedavno značajnu ulogu u  filmu Quo Vadis, Aida?, glumite u nekoliko aktivnih predstava. Uslijed vrlo kompliciranih i nezahvalnih ekonomskih i socijalnih okolnosti u kojima se nalazimo, a koje se možda i ponajviše prelamaju preko kulturnih radnika/ica i umjetnika/ica, ostajete li ponosni na vašu profesiju, zvanje i posao?

Gluma je plemenito zanimanje. Kao što bi svako zanimanje moglo i trebalo to biti. I dok god vidim i osjetim da baveći se glumom doprinosim boljitku svoje zajednice, ja ću to nastaviti raditi. To mi jedino ima smisla.

Nikolina Todorović (1995, Sarajevo) diplomirana je književna komparatistica, pjesnikinja i književna kritičarka. Dobitnica je nagrade Mak Dizdar 2021., koju dodjeljuje književna manifestacija Slovo Gorčina u Stocu za najbolju prvu neobjavljenu knjigu pjesama. Pjesme su joj prevođene na engleski, francuski, ruski i gaelski. Trenutno je dio projekta Ženska čitaonica: fabrika književne kritike, koji organizira Ženski odbor P.E.N.Centra u BiH, u kojem piše književnu kritiku o savremenim djelima regionalnih i svjetskih autorica. Istraživačica je na projektu Historija Queer života u BiH koji organizira i vodi Sarajevski otvoreni centar, te piše književne kritike, osvrte, komentare i analize za nekoliko domaćih i regionalnih portala.

Related Posts

Istina i ljubav, ključni saveznici u procesu pomirenja  

„Krajnja zloba, patologija ili ideološko ubeđenje nisu nužni kako bi pomogli pojedincu da počini beskrajno zlo“, citat je teoretičarke politike i filozofkinje Hane Arent koji mi se činio najprikladnijim za početak teksta o tako teškoj i bolnoj temi rata u Bosni i Hercegovini i Sarajeva pod granatama, tom gradu sa kojim sam odmah osetila povezanost i pripadnost. […]