Denis Butorac: Poslanica

DENIS BUTORAC rođen je 1992. Diplomirao je na Katedri za Fotografiju pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Osim Dekanove i dviju Rektorovih nagrada, dobitnik je novčane potpore i nagrade Marina Viculin koja se dodjeljuje kao priznanje za rad umjetnika s izvanrednim postignućima u području hrvatske fotografije. U rujnu 2018. godine predstavio se prvom samostalnom izložbom Homesick, u sklopu 10. izdanja međunarodnog festivala fotografije Organ Vida. Izlagao je na nekoliko samostalnih i grupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu.

U svom umjetničkom radu, fotografiju koristi kao medij kojim najčešće istražuje teme poput identiteta, obitelji i tradicije, čime gradi vlastite narativne serije u kojima spaja dokumentarni i konceptualni rad. Živi i radi u Zagrebu.

Poslanica

2019.

Nastala od latinske riječi epistola ili epistula (poruka, pismo), poslanica se asocijativno i primarno povezuje s tekstom religioznog sadržaja. Ipak, u svojoj definiciji tumači se i kao javno, otvoreno pismo upućeno jednoj osobi. Medij fotografije, osim kao sredstvo umjetničkog izražavanja, u ovom radu koristim kako bih dokumentirao performativne procese kojima rekonstruiram proživljena iskustva, pritom stvarajući nova. Koristim fragmente iz vlastite prošlosti, obiteljski arhivski materijal, sjećanja i situacije koje su značajno utjecale na oblikovanje mog identiteta, a zbog kojih sam često bivao opterećen osjećajem nepripadnosti. Pomoću njih gradim vizualni narativ kojim se, poput nikada napisanog pisma, obraćam svom ocu.

Poslanica, Denis Butorac

Odrastanje u konzervativnoj sredini svojevrstan je teret koji svaka individua, koja se nalazi van granica društveno prihvatljivih konvencija, mora naučiti nositi kroz život. Noseći breme svoje drugosti, Denis Butorac izložbom Poslanica kroz medij fotografije i ready-madea prikazuje suočavanje s obiteljskom tradicijom i svoj odmak od njemu pripisane rodne uloge. 

Butorčeva diplomska izložba dokumentacija je i rekonstrukcija njegovog života u kojoj svaka izložena fotografija ili predmet iz njegovog djetinjstva reprezentiraju fragment sjećanja. Odrastajući u pretežito muškoj obitelji koja i dalje čuva ratne relikvije iz 1990-ih, Butorac iz obiteljskog arhiva preuzima ratne motive koji su ga pratili tijekom odrastanja i stavlja ih u kontekst osobnog razvitka kao samostalne osobe koja se ne može povezati s tim dijelom obiteljske povijesti. Kada umjetnik kao motiv u svojim radovima odabire ratna obilježja poput niza dobro očuvanih čahura metaka, nameće se pitanje predstavljaju li oni sponu s  mačizmom s kojim se on suočava i pokušava nositi. Tematizirajući otklon od društvenih očekivanja, autor se kroz fotografije i izložene predmete bavi svojim nepripadanjem uvriježenoj slici muškarca tako što izrazito ratnim, maskulinim prizorima suprotstavlja osobne, feminine elemente. Obiteljska očekivanja očituju se i kroz izloženu stranicu bojanke iz koje je vidljivo kakvu ulogu Butorac, kao najstariji od svoje braće, treba poprimiti – na njemu je da preuzme patrijarhalnu ulogu hranitelja koji u kući obavlja rodno normirane poslove.

Butorac kroz fotografiju ne bilježi samo sjećanje na društvo i obitelj već i na svoje osamostaljenje od ustoličenih društvenih pravila. Na fotografijama se nalazi niz performativnih trenutaka kojima umjetnik progovara o svojoj obitelji i njihovim željama za njegovim preobražajem u socijalno prihvaćeniju sliku muškarca. Iz fotografijama priloženih dnevničkih stranica, koje služe kao kakav povijesni dokaz na koje se Butorac poziva, raspoznaje se autorova želja da prekine taj lanac generacijama nametanom muževnosti. Umjetnik prikazuje sebe s naušnicom, irokezom i pirsingom koje nije nosio zbog straha od neispunjavanja obiteljskih očekivanja. Nadalje se fotografira u intimnom trenutku plača koji u djetinjstvu skriva što za njega označava važnu točku u životu jer više ne prihvaća uzuse toksične muževnosti. Na fotografijama na kojima umjetnik dokumentira performativne procese, prepoznatljiva je religiozna motivika. Butorčeve marijanske, paćeničke suze, križ  kao simbol bremena i raspela te mučenička poza umjetnikova autoportreta nalik likovnom djelu slikara Andree Mantegne, Sveti Sebastijan, ikonografski se daju tumačiti kao umjetnikov prikaz sebe poput mučenika koji se oslobađa rigidnosti obiteljskih i društvenih konvencija nametnutih rodnom ulogom. Preuzimanje poze ranjenog svetog Sebastijana u autorovom opusu poprima važnu ulogu jer ona simbolizira trijumf nad nepravdom i pretrpljenim bolima koje su ga kroz život pratile.

Stoga ne čudi što je autor upravo odabrao naziv Poslanica kao ime diplomske izložbe jer ona kao riječ, osim što ima religioznu konotaciju, ima i značenje javnog pisma u kojem se osobno nekome obraća. Butorčeva izložba time poprima oblik osobnog pisma u kojem umjetnik emancipaciju od obiteljskih očekivanja oblikuje vizualnim jezikom fotografija i izloženih predmeta.

Related Posts

OLJA RUNJIĆ, književnica i direktorica Festivala „Škure“:  Još uvijek sam zaljubljena u ljude,  i kad mi se najmanje sviđaju, zagledana sam u dobro u njima

Nakon što je završeno još jedno izdanje Međunarodnog festivala savremene književnosti Škure, razgovarale smo sa Oljom Runjić, osnivačicom i direktoricom Festivala. Pričale smo o životu na relaciji Beč-Šibenik-Sarajevo, provincijskim mentalitetima, iskustvu egzila, jeziku, teroru desnice i patrijarhata koji suvereno korača u naše prostore sloboda i inspiraciji koja (potencijalno) izvire iz ovakve zbilje. Olja Runjić piše prozu i […]

Mladost u egzilu

Pitanje mladosti u današnjem vremenu je neriješeno pitanje. Živimo u vremenu u kojem vlada kult mladosti koji nam mladost oslikava kao najbolji period života, svi žele da ostanu mladi, da budu lijepi i vitalni. Danas je mladost na tronu čovječanstva. Uporedo se odvija surova stvarnost, u kojoj je omladina izložena lutanjima, izgubljenosti, nezaposlenosti, socijalnoj marginalizaciji i sveopštoj[…]