Razgovarala: Nikolina Todorović

Dušan Zorić i Matija Gluščević: Sredovečna žena je savršena predstavnica prisutnih a nevidljivih osoba

Foto: Aleksa Radunović

“Imamo tendenciju da sredovečne žene, bez obzira da li one to jesu ili nisu, doživljavamo kroz arhetip majke. Međutim, kada bolje zavirimo možemo otkriti čitave univezume koji žive u njima neprimećeni” – navode redatelji Dušan Zorić i Matija Gluščević povodom debitantskog filma “Da li ste videli ovu ženu?” snimljenog u korediteljstvu i procesu dugom šest godina, koji je ove godine premijerno predstavljen na filmskom festivalu u Veneciji. Glavnu junakinju, pedesetogodišnju Draginju, u filmu tumači glumica Ksenija Marinković.

Tim povodom, redatelji Zorić i Gluščević govorili su za naš portal o fenomenu usamljenosti, otuđenosti, hrabrosti i želji za promjenom koja se u našem društvu često tretira kao eksces. Na koncu, otkrivaju i to da im je najvažnije bilo kreirati nesavršen ženski lik kojem se neće oduzeti pravo da u svome životu podjednako donosi dobre i loše izbore.

Kao mladi redatelji uspjeli ste osmisliti i realizirati film koji estetski i tematski uistinu predstavlja veoma snažno i originalno umjetničko djelo. Film Da li ste videli ovu ženu imao je svoje premijerno svjetsko predstavljanje na čuvenom Filmskom festivalu u Veneciji. Možete li nam, ponajprije, otkriti otkuda ideja za ovaj film? Koliko je trajala i kako je izgledala njegova realizacija? Na koncu, o kojim temama i problemima ste prvenstveno poželjeli progovoriti u ovome filmu? Odražavaju li se u njemu teme koje u ovom momentu smatrate univerzalno značajnim, no ipak skrajnutim?

DUŠAN ZORIĆ, MATIJA GLUŠČEVIĆ: Zapravo je sve dosta spontano i naivno krenulo – nas dvojica smo zajedno studirali na Fakultetu dramskih umetnosti (odsek filmske i TV režije), bili smo treća godina fakulteta i pripremali smo scenarije za završne radove semestra. Kroz jedan od razgovora shvatili smo da bismo mogli da udružimo snage jer smo tada imali sličan odabir glavne junakinje. Vodili smo se time da želimo što pre da “probijemo led” odnosno, da ne čekamo godinama nakon fakulteta da snimimo prvi dugometražni film.

U tom trenutku smo verovali da možemo sve da završimo za godinu dana, međutim celo putovanje se završilo šest godina kasnije – to je bio netipičan proces gde smo uporedo snimali, finansirali, pisali i montirali film. Uglavnom smo radili u gerila uslovima, na mišiće, ali imali smo i sreće da nam je puno ljudi izašlo u susret i pomoglo.

Pored svih produkcionih muka, najveća borba je borba sa samim sobom – mi smo se menjali u tih šest godina, a samim tim i film. Trebalo je naći način da film sazri zajedno sa tobom, ali i da se ti prilagodiš filmu. Jedna od glavnih tema o kojima smo razmišljali je pojam ličnog identiteta u kontekstu toga koliko nas društvo uokviruje ali i koliko sami sebe ograničavamo. Pitanje identiteta nije samo šta smemo i želimo da budemo, nego i da li možemo da se menjamo. I kada se neko usudi da krene putem promene, to se obično doživljava kao društveni eksces pogotovu ako je osoba koja se menja u srednjim godinama i žena.

Gledajući vaš film, pažnju mi je ponajviše privukla činjenica da je glavna glumica, Ksenija Marinković, u cijelosti nositeljica radnje. Ona je, naime, u središtu ovoga filma. I sve je podređeno njenoj ulozi. Uostalom, glavna tema ovoga filma i jeste sudbina sredovječne žene koju u širokom smislu ponajbolje opisuje jedna riječ – izgubljenost. Zašto vam je bilo važno središte filma i cjelokupnu filmsku proču okupiti oko pedesetogodišnje izgubljene, nesređene i nesretne žene? Koliko duboko ste upravo tim odabirom zagrebali ispod površine naše svakodnevice, a koliko ste je, istovremeno, učinili neobičnom?

DUŠAN ZORIĆ, MATIJA GLUŠČEVIĆ: Sredovečna žena je idealna filmska junakinja, ali retko kada je glavna protagoniskinja filmova i serija u domaćoj kinematografiji – što je logičan odraz društva u kakvom živimo.

Imamo tendenciju da sredovečne žene, bez obzira da li one to jesu ili nisu, doživljavamo samo kroz arhetip majke. Međutim, kada bolje zavirimo možemo otkriti čitave univerzume koji žive u njima neprimećeni. Ne znam koliko smo svesno ušli u to na početku, ali odabir teme nam iz ove vizure deluje kao sasvim logičan. Period u kome smo počeli rad na scenariju je period našeg osamostaljivanja i odvajanja od porodice –  period gde ljude sa kojima si živeo prestaješ da doživljavaš samo kroz funkciju koju oni imaju u tvom životu.

Iako ovo nije film o našim majkama, one su bile inicijalna inspiracija za promišljanje o unutrašnjem životu sredovečne žene. U tom smislu, sredovečna žena je savršena predstavnica prisutnih a nevidljivih osoba. U širem smislu, ovaj film je o svima onima koji kriju nešto u sebi, a to nešto nekad poželi da izađe napolje  –  o vatri u grudima koja prerasta u požar.

Obojicu nas zanima određena doza stilizacije i odlazak u svet fantazije, ali onaj svet fantazije koji se nalazi tu ispred naših očiju, naizgled običan i svakodnevan. Ponekad veće ludilo možemo naći u banalnosti kućnih poslova nego u izmišljanju drugih svetova. Sa tom idejom smo prenaglašavanjem običnog i dosadnog realnost filma izmaštali u nadrealne okvire, kao odraz Draginjinog unutrašnjeg sveta.

Film Da li ste videli ovu ženu, u najkraćem, problematizira i artikuliše fenomene otuđenosti, usamljenosti, (ne)mogućnosti bijega iz kolotečine, zaglavljenost u nesretnom i promašenom životu. Sve su to, bez sumnje, veoma teške i osjetljive teme. Uprkos tome, vi progovarate iz perspektive žene koja pokušava iskočiti iz vlastite kože? Teško da mogu zamisliti ozbiljniju i važniju temu za umjetničku obradu. Kojim formama, ali i kojim etičkim normama ste se vodili dok ste predstavljali sudbinu žene koja bježi iz vlastite kože i tereta promašenog života?

DUŠAN ZORIĆ, MATIJA GLUŠČEVIĆ: Iako kopanje po sebi nosi određenu težinu, mi se nadamo da smo napravili film koji je zabavan za gledanje. Forma filma je nešto što se menja kroz metamorfoze lika, efekat koji različiti delovi filma ostavljaju na publiku je namerno u kontrapunktu.

Mislimo da nam često u najosetljivijim scenama humor pomaže da zapravo ne žmurimo i ne pređemo lako preko nekih stvari, već uđemo u dijalog sa publikom. Dok u drugim momentima, gde se publika uljuljka i misli da je shvatila šta gleda, mi promenimo kurs i uvedemo neprijatnost. Najviše od svega bilo nam je važno da od Draginje (glavne junakinje) napravimo heroja, ali tako što joj nećemo oduzeti pravo da na svom putu donosi dobre, ali i loše izbore; da je volimo, i da je se i plašimo; da je dostojanstvena, ali i da padne; da je lepa, ali i da vidimo njene nesavršenosti.

To su sve stvari koje čine osobu živom, a Draginja to itekako jeste. I ne moramo se poistevećivati sa njom da bi mogli da prepoznamo na koji način nas se njena hrabra borba tiče.

Premda složena tematska razina i besprijekorna gluma Ksenije Marinković čine dominantu ovoga filma, jako je zanimljivo analizirati ovaj film sa žanrovskog aspekta. Na momente blistavo duhovite scene, ali nedugo potom u film ulaze i elementi jeze, praćeni dobro ukomponovanom muzikom i strašnim epizodama. Na primjer, zaista je jeziva epizoda u kojoj Draginja sjedi pored tijela mrtve žene u mirnom i čistom stanu, ili epizoda u kojoj Draginja sa lažnim mužem i lažnim djetetom preko video poziva sopštava bratu da je “napokon uspjela u životu”, te još niz sličnih epizoda, poput noćnog lutanja po podzemlju grada, otkrivanja svijeta beskućnika, droge i prostitucije. Da li generacijski ili naprosto po vašem autorskom senzibilitetu i poetici – ovaj film ipak jeste specifičan po svome eklektičnom stilu?

DUŠAN ZORIĆ, MATIJA GLUŠČEVIĆ: Od početka smo znali da želimo da napravimo film koji se menja i iznenađuje – kako u narativnoj strukturi tako i u žanrovskom smislu jer time gledalac može da proživi put kojim se Draginja kreće: često smešan, strašan i nepredvidiv.

Uostalom, koliko god se mi trudili da definišemo život nekako uvek budemo iznenađeni. Dani u kojima smo najsrećniji mogu odjednom biti zamenjeni nekim užasom. Tu vrstu nelagode i nepredvidivosti želeli smo preneti i na film koji gledate. Pored toga što nam je eklektičnost bila bitna u stilu i žanru, tako nam je ona značila i u pogledu mešanja formata – nejasna određenost između upotrebe dokumentarnog i fiktivnog, zatim podeljenost filma na segmente ali bez preciznog obeležavanja, još su neke od stvari koje nas uzbuđuju.

Lično nam se dopada ideja da šta god rekli o filmu, publika neće dobiti baš to po šta je došla, odnosno, biće iznenađena i verujemo da je to jedna od specifičnosti ovog filma.

Iskustvo korediteljstva samo po sebi je veoma specifično i ne tako često. Koliko je vama to iskustvo bilo značajno i šta je upravo ono donijelo ovome filmu, ali i koji su bili izazovi rada?

DUŠAN ZORIĆ, MATIJA GLUŠČEVIĆ: Rad u paru daje mogućnost da svaku svoju ideju odmah testiraš na drugoj osobi koja podjednako dobro poznaje i živi taj film, to je velika prednost.

Ksenija nas je prve godine snimanja zezala što se posle svakog dubla sklonimo u ćošak i dogovaramo oko daljih indikacija, ali kako je vreme prolazilo bilo nam je jasno da imamo istu ideju kakav film pravimo i nismo ni morali puno da pričamo međusobno o tim stvarima. Jednostavno smo imali poverenja jedan u drugog. Sa druge strane, to što nas je dvojica, donosi podeljenu odgovornost koja, na momente, zna da vas uljuljka u komfornu poziciju, ali i lenjost – mi smo se najviše borili sa tim u fazi pisanja scenarija.

Obično mi je vrlo važno da djelatnike/ice iz svijeta umjetnosti i kulture upitam ponešto o tome koliko im je teško ostvarivati svoje ciljeve i ideje s obzirom na cjelokupno finansijsko, kulturološko i sociološko stanje u našoj regiji. No vas ću, ipak, za kraj, pitati šta je to što vas ohrabruje, podstiče i uvijek, uprkos svemu, tjera naprijed u ovome poslu? Jeste li optimistični u pogledu novih filmskih regionalnih ostvarenja? Rekla bih da vaš film, i još nekolicina savremenih, daju lijep primjer toga da je prostor bivše Jugoslavije zaista zavidno obogaćen talentiranim redateljima/icama i sjajnim filmskim naslovima?  

DUŠAN ZORIĆ, MATIJA GLUŠČEVIĆ: Kada kreneš da se baviš ovime i kada prvi put pogledaš nešto što je pre toga bilo samo produkt tvog unutrašnjeg carstva – onda više nema nazad.

Uslovi za stvaranje filma jesu teški, para je malo i ljudi dugo čekaju ne bi li finansirali svoje sledeće filmove. I da, to može da učini ljude depresivnim. Ali, s obzirom da je vatra upaljena i da nema nazad, mislimo da moramo smisliti načine kako da se igramo. Što više i što češće. Kako da te nedostatke okrenemo u svoju korist, i kako da oni postanu forma za sebe, a ne neka nužnost proistekla iz nemanja sredstava. Ono što ne zavisi ni od koga jesu ideje koje dobijete. Ideja koja vas dovoljno zaintrigira će vas gurati da opstajete do kraja.

U poslednji par godina pojavila su se neka nova mlada lica sa debitantskim filmovima koji su drugačiji od onoga što se očekivalo. Mi jedva čekamo da gledamo šta će oni sledeće da urade i mislimo da kinematografija bivše Jugoslavije svakako ima šta da ponudi.

Nikolina Todorović (1995, Sarajevo) diplomirana je književna komparatistica, pjesnikinja i književna kritičarka. Dobitnica je nagrade Mak Dizdar 2021., koju dodjeljuje književna manifestacija Slovo Gorčina u Stocu za najbolju prvu neobjavljenu knjigu pjesama. Pjesme su joj prevođene na engleski, francuski, ruski i gaelski. Trenutno je dio projekta Ženska čitaonica: fabrika književne kritike, koji organizira Ženski odbor P.E.N.Centra u BiH, u kojem piše književnu kritiku o savremenim djelima regionalnih i svjetskih autorica. Istraživačica je na projektu Historija Queer života u BiH koji organizira i vodi Sarajevski otvoreni centar, te piše književne kritike, osvrte, komentare i analize za nekoliko domaćih i regionalnih portala.

Related Posts

OLJA RUNJIĆ, književnica i direktorica Festivala „Škure“:  Još uvijek sam zaljubljena u ljude,  i kad mi se najmanje sviđaju, zagledana sam u dobro u njima

Nakon što je završeno još jedno izdanje Međunarodnog festivala savremene književnosti Škure, razgovarale smo sa Oljom Runjić, osnivačicom i direktoricom Festivala. Pričale smo o životu na relaciji Beč-Šibenik-Sarajevo, provincijskim mentalitetima, iskustvu egzila, jeziku, teroru desnice i patrijarhata koji suvereno korača u naše prostore sloboda i inspiraciji koja (potencijalno) izvire iz ovakve zbilje. Olja Runjić piše prozu i […]

Mladost u egzilu

Pitanje mladosti u današnjem vremenu je neriješeno pitanje. Živimo u vremenu u kojem vlada kult mladosti koji nam mladost oslikava kao najbolji period života, svi žele da ostanu mladi, da budu lijepi i vitalni. Danas je mladost na tronu čovječanstva. Uporedo se odvija surova stvarnost, u kojoj je omladina izložena lutanjima, izgubljenosti, nezaposlenosti, socijalnoj marginalizaciji i sveopštoj[…]