Nedim Jahić

Artik i Asti

„Девочка, танцуй, всё пройдёт так скоро“, toliko puta je ta pjesma išla u jednoj noći, da sam je već znao napamet. Inače, riječ je o ultimativnom dance hitu iza kojeg stoje Artik i Asti, imena koja su čvrsto držala ozbiljan komad muzičke selekcije svakog ukrajinskog kluba posljednjih nekoliko godina. Odesa. Klub „Granat“, Ekaterinskaya ulica. Zrak negdje između šiša i dimnih generatora. Jedva sam čekao da izađem na svjetlo dana. Da, otud mi pejzaž izgleda poznato. Godinu poslije. Gori Odesa. Kontam, sluša li se po skloništima „Artik i Asti“, onako na slušalicama, da li svijet mlađi od nas fura da život nije stao? Ja mislim da se sluša. Sto posto.

Život je repriza, devedesete su onako sto puta prepričana priča, ja mislim da se ne sjećam više ničega, već da smo zajedno o tome govorili već toliko puta da sad svi pamtimo isto. Kad odem negdje drugo u Bosnu, onda čujem nešto novo, pa se sve nadovezuje. Srećem nekad ljude koji ne vole kad kažeš da se nešto „desilo“ ili „se dogodilo“, a veže se za rat. Kažu, nije prirodna nepogoda, već je neko nešto uradio. Oštro im je uho za detalj, ali valja zapamtiti.

U pozadini se čuo glas Mahira Burekovića i čuveni redovi njegovog hita „Pobijedićemo“, kada izvođač znakovito poručuje „mi ćemo u Bosnu, a gdje ćete vi?“ Zlaja cijepa drva u mraku. Ker laje. Vani minus. Nigdje živa roba. Republika Srpska. Šest piva. Spremamo se za invaziju Rusije na Ukrajinu. Nećemo mi nigdje, nego deveramo šta će biti ovdje. Ko ima kakav pasoš, ko ima manje vojnog iskustva, čije su dobre čizme, te koji je najbrži put do Pelješca, ako cijela planeta bude gorila. Ne znam zašto, Pelješac se čini sigurnom destinacijom u slučaju globalnih sukoba. Ko će ostat, ko će otić, gdje će ko s punicom. Teme se brzo prelaze, svi patriotski i manje patriotski odgovori su na stolu. Istovremeno.

Kada su prave granate krenule padati na ukrajinske gradove, na zgrade i mjesta za koja nismo znali ni da postoje dok nisu zapaljena, brzo nam se ogadio rat. Za našu generaciju – nepripremljenu da nema internet dva sata – a kamoli da nema šta jest, porušeni Mariupolj nas je vratio u stvarnost. Gazije su ohanule sa jakim statusima na društvenim mrežama,  a i entuzijazam oko praćenja vijesti ‘iz minute u minut’ iscurio je kroz par dana. Međunarodni reporteri povezivali su Srebrenicu i Sarajevo s nekim novim toponimima koji zauzimaju naslove krvavog ‘brejking njuza’. A i mi smo uzeli koji minut, da pokušamo ponovno svijet napomenuti šta je bilo. Jer, svijetu je kao bitno. Uglavnom smo ostali na nivou dobre stilske figure, iskorištene za verifikaciju nečijeg višegodišnjeg iskustva u praćenju sitnih i manjesitnih trvenja.

Vraćam se nazad u priču. Je li se sad i tamo kaže – prije rata? Sigurno. Bilo je vruće. Na granici između Ukrajine i Moldavije nije bilo moldavskih graničara. Evropska unija je napravila prelaz, ali ovi valjda još uvijek nisu došli. Kada pređeš taj međunarodni punkt, čeka te još jedan. Dobrodošli u Pridnjestrovsku Moldavsku Republiku. Sve mi prevodi neki mornar koji je išao sa nama autobusom. Čovjek zna bosanski. Slučajno. Čuj, slučajno. „Kuda?“ Do Tiraspola. „Zašto?“ Turizam. „Pita te šta znaš o situaciji?“ Isto kao Jugoslavija, je li tako? „Ko vas čeka tamo?“ Anton. „Znamo Antona, dobar momak, pozdravite ga.“ Ko ga pozdravlja? „KGB.“ Aha, dobro. Ravna cesta od Pervomaiska do Tiraspola, cesta M14, meni se čini. Taksista na ruskom priča, mi na bosanskom. Razumijemo se. Fočo crče od šege, dok ja se pravim da razumijem administrativne probleme našeg prevoznika u vezi sa djecom koja su otišla za Kanadu. Par sati kasnije, sjedimo na tenku kod spomenika borcima tri rata na Suvorov trgu. Ado priča vodiču kako je nas izginulo 100,000 i da je ovo ništa. Uvijek politički korektan, nema šta. Rasim ga ispituje ima li kod njih ‘dvije škole pod jednim krovom’, pošto imaju tri zvanična jezika, to je ta naša tendencija da objasnimo svakome kako smo samo mi ‘veoma specifični’. Vodič se drži narativa, ništa ga ne može poremetiti.

Ne znam šta znaš o PMR-u, ali Rusi su tu došli u mirovnu misiju i ostali zauvijek. Ne možeš pobijediti zvaničnu verziju, šta ja ili ti mislimo o tome je nebitno. Tim gore po činjenice. Sve fraze i pojašnjenja za Ukrajinu sam čuo već tu. Svi govori i poruke koji će doći kasnije mi baš zbog toga i nisu bile ništa novo. Onaj ko je trebao to da čuje, čuo je mnogo ranije nego što smo mi na Zapadu (opaska autora samom sebi: čuj ‘mi na Zapadu’) početkom ove godine. Ko pobijedi, prepričat će šta je bilo. Oko ostalog se možemo naduravati na Vikipediji.

Trg Susan Sontag. Skup podrške narodu Ukrajine. Sarajlije ispunjavaju građansku dužnost. Postoji taj osjećaj da trebamo puno više da pomognemo, nego što realno možemo. „Kada se ovo jednom smiri, naši će ići tamo da nude svoju ekspertizu“, cinično mi pojašnjava jedan dugogodišnji međunarodni konsultant.  Glasali smo za rezolucije, okačili zastave, i dok kontamo kako ‘još’ da ih spasimo, ni da se osvrneš i skontaš: Oni su spasili nas. Pa ti sad tumači ovo, ali nadoći ćeš.

Pala je noć na Drini. Zlaja, ugasila nam se vatra. Smrznućemo se k'o zečevi. „Tako ti je u rovu.“ Napomeni me da ti sutra pustim Artik i Asti. Je l’ nam ovo crko wifi?

Nedim Jahić je diplomirani pravnik, rođen je u Sarajevu 1989. godine, a prepoznatljiv je po radu sa lokalnim zajednicama širom Bosne i Hercegovine. Radi za različite međunarodne i domaće razvojne programe kao savjetnik za komunikacije. U svom radu je posvećen temama ljudskih prava, sa posebnim zanimanjem za pitanja uloge dijaspore, te položaja izbjeglih, raseljenih lica i povratnika. Na ove teme je pisao za medije u zemlji i regionu, a radio je kao fikser i istraživačka podrška za brojne međunarodne istraživače i novinare. Osnivač je Foruma za saradnju i istraživanja, organizacije koja se bavi pitanjima integracije i zaštite ljudskih prava povratničke populacije u istočnoj Bosni. Radio je na razvoju međunarodne saradnje i komunikacija Memorijalnog centra Srebrenica. Trenutno je član tima AIRE centra, poznate britanske organizacije za zaštitu ljudskih prava sa kojom radi u regionu.

Related Posts

OLJA RUNJIĆ, književnica i direktorica Festivala „Škure“:  Još uvijek sam zaljubljena u ljude,  i kad mi se najmanje sviđaju, zagledana sam u dobro u njima

Nakon što je završeno još jedno izdanje Međunarodnog festivala savremene književnosti Škure, razgovarale smo sa Oljom Runjić, osnivačicom i direktoricom Festivala. Pričale smo o životu na relaciji Beč-Šibenik-Sarajevo, provincijskim mentalitetima, iskustvu egzila, jeziku, teroru desnice i patrijarhata koji suvereno korača u naše prostore sloboda i inspiraciji koja (potencijalno) izvire iz ovakve zbilje. Olja Runjić piše prozu i […]

Mladost u egzilu

Pitanje mladosti u današnjem vremenu je neriješeno pitanje. Živimo u vremenu u kojem vlada kult mladosti koji nam mladost oslikava kao najbolji period života, svi žele da ostanu mladi, da budu lijepi i vitalni. Danas je mladost na tronu čovječanstva. Uporedo se odvija surova stvarnost, u kojoj je omladina izložena lutanjima, izgubljenosti, nezaposlenosti, socijalnoj marginalizaciji i sveopštoj[…]