Ajna Jusić: „Umjetnost jeste i ostaje ključna kao medijator između marginaliziranih identiteta i društva koje se neadekvatno ne suočava sa prošlošću“

Razgovarala: Vanja Šunjić

Ajna Jusić je aktivistica i predsjednica Udruženja Zaboravljena djeca rata. Kroz svoj angažman pokretala je brojne inicijative koje se tiču zaboravljene djece rata, među njima je i ime jednog roditelja. Ajna Jusić se 2019. godine obratila u Ujedinjenim nacijama u ime sve djece rođene zbog rata u BiH. Po njenoj životnoj priči je snimljen film „Grbavica“ rediteljice Jasmile Žbanić. O pravnom prepoznavanju djece rođene zbog rata, majci kao ključnoj inspiraciji ali i drugim ženama aktivisticama, marginaliziranim identitetima i trideset minulih godina u kojima je najmanje bilo dobrog, govorila je za naš portal.

Kad vratiš vrijeme unazad, od početka tvoje borbe do danas, kako ti se sve čini? Jesi li vjerovala da ćeš doći do UN-a i dobiti niz međunarodnih priznanja, jesi li očekivala da će stvari sa bh. institucijama ići brže i jednostavnije?

Nisam vjerovala (smijeh), ustvari vjerovala sam ali nisam očekivala da će se sve dešavati tom brzinom. UN 2019. godine, 2020. šamar pokreta Nisam tražila, 2021. godine apsolutno buđenje međunarodne zajednice po pitanju djece rođene zbog rata, 2022. zakon prvi u BiH, u Brčko Distriktu, zakon koji je zvijezda vodilja za sve druge konfliktne i post konfliktne države. Medijska pokrivenost u preko 30 zemalja, društvene mreže preplavljene podrškom i pozitivnim komentarima, pozdravi na ulici od nepoznatih ljudi, mnogo snažnih zagrljaja širom Europe. Ne, nisam očekivala ali sam toliko sretna i ponosna. Neke borbe su tu sa svrhom da spriječe stradanja i patnje budućih generacija. Nadam se da će naša uspjeti u toj svojoj misiji i viziji.

Što se tiče naših institucija, nisam očekivala ni brže ni sporije. Koliko god je nevidljivost djece rođene zbog rata smanjila njihovu kvalitetu života i samozadovoljstva zadnjih skoro 30 godine, od početka smo znali da neće biti jednostavna pravna borba. Od institucija sam očekivala više interesa, gdje smo mi kao članovi bili spremni voditi proces ako treba 10 godina, samo da bude kako treba. Da to bude proces koji će uvažiti pozitivne i negativne lekcije koje smo naučili kroz borbu za preživjele ratno seksualno nasilje, i mislim da smo trenutno sada na istoj stranici sa predstavnicima vlasti. Kazali smo otvoreno da ovo nije borba koju možemo voditi sami, ali isto tako svojim radom i znojem svaki dan pokazujemo institucijama da smo relevantni partneri za dijalog i stvaranje historije. Nadam se da će nova vlast, novi zastupnici uvažiti naš rad i pozvati nas za pregovaračke stolove, one stolove na kojima se odlučuje o našim životima.

Gotovo sve vrijeme biješ bitku na dva fronta, kako na institucionalnom nivou, tako i na društvenom, pokušavajući destigmatizovati djecu rođenu zbog rata. Koja borba je teža?

Institucionalna zbog proste činjenice kompleksnosti sistema, institucija, jako je teško nerad od 30 godina pretočiti u adekvatne zakonske okvire. Taj dio borbe zahtjeva puno kompromisa, institucije da rade svoj posao i nađu najbolje rješenje u skladu sa međunarodnim okvirima, dok mi kao korisnici moramo pristati na kompromis odricanja punog opsega prava koja nam pripadaju, a koja nećemo nužno dobiti.

Ženski antifašistički glas u našoj kulturi je uvijek postojao, no ostajao je na margini, kako u posljednjem ratu, tako i u ratovima u prošlosti. Ko su bile žene koje su te inspirisale da kreneš u ovu borbu?

Mama definitivno kao broj jedan. Dalje mogu istaknuti Jadranku Miličević, Stašu Zajović, Marijanu Senjak…

U posljednje vrijeme Udruženje „Zaboravljena djeca rata“ organizuje niz aktivnosti koja se bave suočavanjem s prošlošću kroz umjetnost i aktivizam. Zašto baš ovi mediji? Iako su jedini koje poznajem, odnosno u kojem se umijem kretati, ponekad mislim da smo propustili sve prilike i da je selektivna kultura sjećanja uzela toliko maha da teško išta više možemo popraviti.

S jedne strane, umjetnost jača ideju o ravnopravnom društvu koje poštuje objektivne činjenice rata, ali ne živi u prošlosti. Izložba šalje ideju solidarnosti, empatije, slobode, jednakosti i izbora. Djeca rođena zbog rata kroz svoju borbu šalju poruku da žene preživjele ratno seksualno nasilje nisu krive za to što im se desilo i da se njihova trauma mora društveno i zakonski prepoznati kao čin herojstva. S druge strane, umjetnost je odličan medijator između post konfliktnog društva koje nije adekvatno preradilo traumu i marginaliziranih identiteta. Umjetnost je dokaz nečijeg postojanje, dokaz njegovog identiteta u svijetu patrijarhata. Umjetnost je lepeza slobode koje se patrijarhat boji i koju s namjerom suspreže od maksimalne društvene ekspanzije. Nisu li nam kulturni grantovi uvijek u riziku, uvijek najmanji? Kroz sudske procese marginalizirani identiteti mogu dobiti sudsku pravdu, reparaciju, neki vid odšteta, ali kroz umjetnost i aktivizam marginalizirani identiteti stvaraju sebi mjesto u društvu, stvaraju sebi priliku za društvenu pravdu. Koncept transformacije doživljene traume u umjetnički prikaz slijedi princip dijaloga na svim razinama. Centralna promjena je stvaranje sigurnog prostora u kojem marginalizirani identiteti stvaraju temelj povjerenja prema društvu i obrnuto. Iz toga je u našem Udruženju izrasla spremnost djece rođene zbog rata da se zajedno suoče sa širokom publikom, te motiviraju društvo na dijalog svojim pričama. Lična iskustva djece odraz su političkog i društvenog ustroja u mirnodopskom periodu, koji je postojeću traumu produbio patrijarhalnom opresijom. Priče djece rođene zbog rata nam pomažu da se suočavamo sa prošlošću, sa samima sobom i daju nam motivaciju da dijalogom gradimo bolju i sigurniju budućnost.

Kako danas gledaš na mlade ljude koji rat reinterpretiraju u posve nekom drugom kodu, koji poziva na osvetu, mržnju, buđenje nacionalne svijesti u jednom ružnom kontekstu…? Šta je najviše doprinijelo tome, a šta su potencijalni lijekovi?

Skrivam ogledalo da ne gledam zbunjenost sebe, mladog bića iz zla stvorenog, za dobro namijenjeno. Ne znam na šta da se podsjetim. Da li da se podsjetim da smo zadnjih 30 godina proživjeli pod parolom „Samo da se ne puca“? Da li da se podsjetim da zadnjih 30 godina etno koruptivnog sistema je proizvelo masu mladih koji žive u skladu sa vrijednostima mog biološkog oca? Da li je jutro pravo vrijeme da se podsjetim da su današnji mladi žrtva velikih ideologija i još većih ljudskih trauma? Ne želim pisati izgovore za letargiju mladih, ali zapitajmo se da li je nama oduzeta mladost? Oduzete karijere? Oduzete buduće porodice? Ponekad se ljutim na letargiju mladih ljudi u dobu modernizacije i tehnologije kad na dlanu imamo mogućnost uvida u raznorazne posljedice rata i etničkog razdvajanja. Koliko „status quo“ sistem je morao biti jak da je danas mladim ljudima jedini spas odlazak iz Bosne i Hercegovine pri tome zanemarujući da gdje god da pođemo, samo jednu državu imamo. De facto države ne funkcionišu, ne treba nam dvogled za to. 

Pretjerano naglašavanje etničkog je odavno postalo samo najjači alat korupcije za aktuelne bh. političare. Status quo kojeg pokušavaju održati zadnjih nekoliko godina najbolji je pokazatelj poistovjećivanja korupcije i politike. Danas je korupcija ta koja upravlja politikom Bosne i Hercegovine, korupcija je ta koja upravlja našim procesima izgradnje mira.

Društvo sa prostora razbijene multikulturalnosti, prostora bivše Jugoslavije danas pamti prošlost, jake emocije, bol, gubitak, viktimizaciju, nepravdu, a ne toliko historijske činjenice. S obzirom na to da se pamte izuzetno jake emocije i intenzivne traume, iz toga su se počeli rađati i snažni mitovi i narativi koji „koče“ društvo da ide dalje. Pošto je s prošlošću povezano toliko bola, veoma je teško suočiti se s njom na konstruktivan način i zato izgradnja mira i pomirenje uopšte nisu laki procesi. 

Zadnjih 30 godina živimo u državama čija manipulativno-politička djelovanja građanstvo dovode na granicu potreba koje su nužno potrebne za život. Potrebe građana, bez obzira iz koje države bivše Jugoslavije dolaze, izrođene ovakvim djelovanjem sežu od “potrebe za čistim zrakom” do “potrebe za poslom, hranom”. Ovakvo stanje oslikava uspješnost provođenja manipulativno korumpiranih politika, što direktno utiče na porast nasilja, samoubistava, nezaposlenosti, kroz porast broja ljudi koji odlaze sa ovih prostora, itd.  Procesi (ne)suočavanja s prošlošću i (ne)izgradnje mira u državama sa ovakvim stanjem su povezani sa nepostojanjem krucijalnog alata za izgradnju bolju budućnost, a to je dijalog i zajedničko djelovanje građanstva. Dijalog o prošlosti je proces koji društvo mora postepeno graditi kako bi se kreirale veće šanse za izgradnju povjerenja.

Da li je tome doprinio i narativ da je rat isključivo muška stvar? To smo godinama gledali i u umjetnosti, naročito književnosti, gdje su žene bile samo objekat da se ispriča teška muška priča, bez prava glasa i imanja vlastitog iskustva. Zahvaljujući odvažnim književnicama, rediteljicama i drugim umjetnicama, slikarkama, to se u skorije vrijeme počelo mijenjati.

Umjetnost jeste i ostaje ključna kao medijator između marginaliziranih identiteta i društva koje se neadekvatno ne suočava sa prošlošću i svojim odgovornostima u posljedicama takvih zbivanja. Patrijarhat suštinski uživa jako oružje, a to je državni budžet pri čemu teško podnosi prostrane slobode koje umjetnost daje živom biću. Institucionalno žrtve teško dosežu pravdu, ali koristeći se umjetnošću ostavljaju trag svog postojanje, svoje priče i borbe koja sutra treba da bude nauk za spašavanje i preživljavanje svih budućih generacija koje će sigurno djelimično postati žrtva transgeneracijske patrijarhalne opresije.

Vjerujem da si se bavila i analizom drugih sukoba, kako aktuelnih, tako i nekih iz prošlosti na različitim područjima. Da li je taj patern shvatanja rata kao muške stvari svugdje isti i koliko tome pomaže činjenica da se nalazimo na patrijarhalnom Balkanu?

Mislim da više ne moramo ponavljati da je silovanje korišteno u više konflikta, i da se dosad zaista pokazalo i dokazalo da se tretira kao najjeftinije, najrazornije i sa najviše posljedica. Zabrinjavajuća je činjenica da međunarodni akteri kao i nacionalni akteri još uvijek dostojni borbe preživjelih. Institucionalno se tortura nad preživjelim nastavlja, što ni u kom slučaju ne pogoduje društvenoj slici ovih osoba, njihove djece i porodica koje često zbog društvenog pritiska produbljuju korijene nasilja i stigmatizacije.

Vi ste kroz niz projekata davali glas ženama žrtvama rata, a jedan od njih je i rad i izložba „Progovara(j)mo“. Kad porediš te radove i „Crvenu haljinu“ koju je naša publika imala priliku vidjeti krajem godine, koliko su traume i patnja zajedničke i koliko je važno da se komuniciraju kako na podnebljima gdje nastaju, tako i na drugim mjestima, kao svojevrstan vid opomene?

Trauma i patnja u svrhu prevencije moraju uživati osnovno pravilo aktivizma, a to je mobilnost. Mobilna traumatska iskustva nužna su za širenje kritične mase koja će nastaviti put borbe. „Progovara(j)mo“ predstavlja trag u vremenu i trag u historiji područja zapadnog Balkana, dok crvena haljina simbol je solidarnog akta razumijevanja i unapređivanja shvatanja traumatskog iskustva seksualnog nasilja i ratne torture. Bez takvih aktivnosti, osobe pogođene različitim traumatskim torturama nikada ne bi doživjele osjećaj dostojanstva i djelimične prihvaćenosti u društvu. Subjektivni osjećaj dostojanstveno podignute glave donosi osjećaj shvatanja da trauma nije moja sramota, već moja snaga. Pogođena sam traumom nečijim izborom, nečijim zlom, ali nisam dozvolila da takvo zlo preuzme cjelokupnu kontrolu nad mojim životom. Djelimična prihvaćenost u visoko patrijarhalnim društvima je itekako značajna obzirom na to da većina žrtava počne svoju borbu usamljeno. Prekinite šutnju predstavljalo je zahtjev broj 1 od svih, od političara, od institucija i prekidanjem šutnje kroz različite oblike umjetnosti i svjedočenja jasno se poručuje svim navedenim akterima da je krajnje vrijeme da i oni ispune zahtjev koji je žrtvama nametnut. Vrijeme je da institucije i država prekinu šutnju o ovim građanima i građankama, vrijeme je da društvo pogleda i zauzme se za svoje sugrađane jer to što su preživjeli ne čini ih manje vrijednim niti ih stavlja u drugi koš u odnosu na sve druge građane bilo koje države.

Da li se danas dovoljno čuje glas ukrajinskih i ruskih majki, kćerki, sestara? Da dobija mjesto koje zaslužuje, da li bi stvari barem malo bile drugačije?

Promatramo, pratimo. Ne mislim da je u ovom slučaju metodologija pravednija i kvalitetnija. Vrijeme će pokazati.

Smatraš li da će u ovoj godini djeca rođena zbog rata konačno dobiti institucionalno priznanje i šta će sve za njih to značiti u kontekstu poboljšavanja kvalitete života, priznavanja ali i liječenja boli i traume? Da je ovo priznanje stiglo prije njihovih formativnih godina, koliko bi danas njihov život bio kvalitetniji?

Nadamo se da će ova godina biti pozitivna za djecu rođenu zbog rata. Ali ovdje moram istaći da će najveći broj aktivnosti i rada našeg Udruženja biti posvećen adekvatnoj, pravnoj, zakonskoj implementaciji ovog zakona. Itekako smo dobro svjesni svih mogućih prepreka pri dokazivanju statusa djece rođene iz čina ratnog seksualnog nasilja i spremni smo ovu borbu voditi. Vrijedi naglasiti da će ove poteškoće ustvari predstavljati tridesetogodišnju nevidljivost i zanemarenost ove populacije od strane institucija. BiH nema formiran zvanični registar ove djece, BiH još uvijek nema adekvatno razvijen sistem putem kojeg će djeca rođene zbog rata moći ostvarivati status bez obzira da li je biološka majka uz dijete i da li ona ima status. Udruženje će na raspolaganju staviti sve svoje kapacitete, nacionalne i internacionalne eksperte, partnere i kontakte kako bismo pomogli sistemu da razvije mehanizme utvrđivanja statusa.

Shodno tome, udruženje planira aktivno provoditi sastanke sa relevantnim institucijama i organizacijama, te će forsirati javne kampanja kako bi što veći broj građana bio obaviješten o zakonskom okviru koji tretira prava i potrebe djece rođene zbog rata. Jako je poznata činjenica da zbog institucionalnog neprihvaćanja, društvenog osuđivanja i straha majke još uvijek nisu ohrabrene da svojoj djeci govore o biološkom porijeklu.

Vanja Šunjić je novinarka, aktivistkinja i književnica. Kroz svoj angažman koji ima težište na savremenoj umjetnosti i kulturi otpora, propituje nove perspektive i iste imenitelje zajedničkog kulturnog prostora, mogućnosti raščišćavanja s prošlošću i vizije zajedničke budućnosti. Piše za više regionalnih medija, gdje objavljuje i književnu i filmsku kritiku. Suosnivačica je neformalnog, literarnog, queer kolektiva Književna Zadruga i autorica knjige Srce je u obliku trougla.

Related Posts

Marko Đorđević, reditelj fillma “Za danas toliko”: Pevati iz srca i bez opterećivanja, bio je jedan od lepih zadataka ovog filma

U porodičnom domu, negdje u Srbiji, kasnije ćemo saznati da je riječ o Kragujevcu, muškarac, očigledno otac djevojčice koja mu pomaže u pripremi, pravi kolače, čupavce. U večernjim satima pridružuje im se, nakon izlaska, i jedna žena. Pomislićemo da je ona djevojčicina majka, a muškarčeva supruga. Ali ne, ona je sestra ovoga što pravi čupavce. Imaju još jednog […]

Pečat nesvakidašnjem entuzijazmu i trčanje kroz zidove rodonačelnika video arta u našoj zemlji

Povodom izložbe video radova Likovne grupe Zvono u Galeriji Manifesto  Piše: Kristina Ljevak Bajramović  Likovna grupa Zvono osnovana je u Sarajevu 1982. godine. Njeni osnivači bili su Aleksandar Saša Bukvić, Stadko Hadžihasanović, Sead Čizmić, Narcis Kantardžić i Biljana Gavranović. Kasnije im se pridružuje Kemal Hadžić. Nesvakidašnji šesterac započeo je tako izuzetno putovanje u polju pionirskih koraka video[…]