Nikolina Todorović

VANJA MATOVIĆ: Naša Nastasja Filipovna progovara eksplicitno i ona bira da ostane živa

„Mi smo očigledno, možda nesvjesno, ovom predstavom udarili u neku bitnu žicu koja treperi u ovom vremenu sada“ – riječi su kojima glumica Vanja Matović zaokružuje komentar na temu podijeljenih i veoma žustrih reakcija koje je izazvala premijera predstave Idiot, rađene u režiji bh. redateljice Selme Spahić u Narodnom pozorištu u Sarajevu. 

Tim povodom, glumica Matović govorila je za naš portal o važnosti i jedinstvenosti ove predstave, naglašenoj, gotovo revolucionarnoj, generacijskoj podjeli po kojoj se posebno ističe, ali ponajviše o liku Nastasje Filipovne kojeg Vanja Matović igra u predstavi. Naime, Natasja Filipovna koju su na sceni udruženo kreirale Vanja Matović i Selma Spahić razlikuje se od one iz klasika po tome što ekslicitno, svojim riječima, progovara o iskustvu silovanja. 

U Narodnom pozorištu u Sarajevu nedavno se odrigralo premijerno izvođenje predstave Idiot, što je, svakako, bio veoma značajan događaj unutar naše kulturne scene. Predstava je rađena u režiji bh. redateljice Selme Spahić. Vi ste jedna od centralnih protagonistica jer unutar predstave iznosite lik Nastasje Filipovne. Za početak, voljeli bismo čuti Vaše utiske – šta je ono što nosite i što Vas drži još od početka proba, pa sve nakon završetka premijernog izvođenja. Naime, činjenica je da su mišljenja i reakcije na predstavu poprilično podijeljene, te da odavno nijedna domaća predstava nije izazvala toliko reakcija, što od strane građana/ki, odnosno publike, što od strane pojedinih javnih institucija. Šta je po Vašem mišljenju razlog tome?

Ono što mene drži još od početka same audicije za predstavu, a to je bilo u junu prošle godine, jeste kreativni zanos, koji sam osjetila ne samo kod sebe, nego kod svakog učesnika audicije. To je bilo kolektivno uzbuđenje mladih, kreativnih, talentovanih ljudi, zaljubljenih u svoju profesiju. Vjerujem da je Selmi bilo teško izabrati i napraviti podjelu, jer su zaista svi koji su učetvovali itekako imali šta ponuditi. Onda je nastupilo nekoliko mjeseci pauze od audicije do prve probe. Kada smo se svi okupili, imala sam osjećaj kao da te pauze nije ni bilo, jer je bilo očigledno da smo se bavili materijalom na kojem smo radili. Tako da izdvajam da to što me držalo još od početka proba pa sve do premijere i nakon nje jeste – zaljubljenost u materijal na kojem smo radili. Ovo govorim za sebe ali vjerujem da i moje kolege dijele isto mišljenje, jer to se jednostavno moglo osjetiti. Svi smo se davali bezuslovno, svi smo se bacali u zadatke koji su bili pred nama, svi kolektivno smo u stvaranju ove predstave disali kao jedan veliki organizam. 

Mnogo sam razmišljala o utiscima o predstavi koje sam čula ili pročitala od raznih ljudi ili institucija. Neke su me reakcije iznenadile ili čak šokirale, ali onda pomislim, pa to i jeste pozorište u kojeg ja vjerujem i sa kakvim želim da se bavim. To je društveno angažovano pozorište. Pozorište koje korespondira sa vremenom u kojem živimo, koje provocira na pametan i slojevit način.

Mi smo očigledno, možda nesvjesno, ovom predstavom udarili u neku bitnu žicu koja treperi u ovom vremenu sada. Kao što je Almir Imširević, netom nakon premijere, na svom FB objavio status u kojem je rekao da dok je gledao predstavu, bio je svjestan da se nešto prelomilo, iskočilo iz zgloba. Sigurno taj komentar odmah nisam shvatala do kraja, ali nakon nekog vremena jasan mi je sav smisao te misli. 

Šta tačno je razlog tako podijeljenih mišljenja i (rekla bih) žustre rasprave oko predstave, ne mogu sa sigurnošću tvrditi. Ali je to sigurno pokazatelj njene bitnosti. 

Za početak, odmah bih prešla na ono što intimno smatram najdragocjenijim u predstavi Selme Spahić. A to je – feminističko, odvažno, kreativno i aktualno čitanje i tumačenje klasika. To se manifestira na različitim nivoima unutar ove predstave. Međutim, prema mom sudu to se najočitije može iščitati preko izuzetno hrabrog, subverzivnog, i rekla bih feminističkog čina – prepuštanjem scene mladim glumicama i glumcima. Time što redateljica Spahić izvrće cjelokupan generacijski poredak unutar pozorišta, ona istovremeno prepušta prostor i priliku mladim ljudima da vlastitim tijelom i glavom promišljaju i propituju svijet oko sebe. Koliko ste uistinu Vi i cijela glumačka ekipa razmišljali o svijetu tijekom rada na ovome klasičnom djelu? I šta je ono što ste Vi individualno podcrtali kao osnovno zapažanje do kojeg ste došli ili htjeli doći? 

Selmin redateljski potez je bio napraviti generacijski većinsku mladu podjelu i veliku podjelu (podjelu sa više od 20 glumica i glumaca). Ona za rad na ovoj predstavi polazi od ideje (što je bila i ideja Dostojevskog pri pisanju romana Idiot), ogromne strasti i snage tadašnje mlade generacije za koju Dostojevski misli da ne vjeruje ni u šta.

Htjela je ispitati o čemu to misli današnja mladež, imaju li cilj, bore li se za svoje ciljeve i kako, koji im je sistem vrijednosti… 

Puno smo razmišljali, istraživali i pričali o svijetu danas, o mladoj generaciji i generacijskom jazu, o zatrpanošću informacijama u današnjem svijetu, o stavovima mladih ljudi i generalno o odnosu mlade i stare generacije danas.

Ja lično spadam već u neku srednju generaciju, ne više tako mladu kao što je generacija Z, koje u podjeli ima najviše. I moram reći da sam kroz druženje s njima i istraživanje tokom procesa prvi put čula za neke termine, koji su sada postali mainstream. To je uvijek dragocjeno. Shvatiš da vrijeme stvarno brzo prolazi i da ako želiš biti u koraku s njim moraš biti brz i informisan. 

Vaš lik je, bez sumnje, dosta usložnjen i kompleksan. Kada razmislite, postoje li i, u tom slučaju, koje su, glavne razlike između Nastasje Filipovne kod Dostojevskog, i s druge strane, Nastasje Filipovne kod Selme Spahić? 

Lik Nastasje Filipovne je zaista jako kompleksan i slojevit, jako zanimljiv karakter. Mogu reći da sam imala privilegiju baviti se njom u ovom procesu na sceni Narodnog pozorišta. Selma je redateljica koja uvijek ima ideju (možda i više njih) kako bi šta u predstavi moglo izgledati, ali isto tako ona je jako otvorena za saradnju sa glumcem i pušta nas da improviziramo, nudimo, donosimo svoje zamisli ili viđenje scene, likova koje igramo. Proces s njom je zajednički tako da je i Nastasja Filipovna nekako naša.

Ona je sigurno i drugačija od one u romanu, samim tim što smo joj dali mogućnost da kaže drugima da je bila silovana od strane Tockog. U romanu je silovanje spomenuto od strane pripovjedača, nekome čak može ta informacija promaći. Međutim, mi smo htjeli eksplicitno reći šta se desilo i te smo riječi dali Nastasji i tako odlučili da ona sama kaže pred svima šta joj se desilo u prošlosti.

Meni, kao glumici koja tumači lik Nastasje, to je bilo jako izazovno i uzbudljivo. Mislim da je to Nastasji dalo još jaču karakternu crtu dominantnosti, neustrašivosti, hrabrosti i odlučnosti. Naravno, sa druge strane, ona je jako nesigurna, povrijeđena i nesretna.

Dok je Nastasja u Moskvi, u romanu se spominju njeni odlasci od Rogožina Miškinu i obrnuto. Mi smo u toku proba željeli pronaći motive i razloge zašto Nastasja pobjegne od Miškina do Rogožina (i tako par puta), željeli smo istražiti kakav život vodi sa jednim, kakav sa drugim, šta je privlači kod Rogožina, a šta kod Miškina. Veliki dio proba posvetili smo upravo tom istraživanju, jer njihova svakodnevnica za vrijeme života u Moskvi nije opisana u romanu, a nas je zanimala. Radili smo improvizacije, neke od njih su trajale i po sat vremena. Upravo ta vrsta istraživanja je nešto što ću sigurno pamtiti kao najljepši dio rada na ovoj predstavi. Nažalost, zbog trajanja predstave i možda produkcijskih poteškoća, tu scenu nismo mogli ostaviti u predstavi, ali je ostao dio nje. 

I još jedna konkretna razlika izmedju Nastasje u romanu i Nastasje u našoj predstavi jeste ta da naša Nastasja sama na kraju odluči da li će biti mrtva ili ne.

Ona bira da ostane živa. 

Od cjelokupne predstave i izvedbe, čini mi se, najsnažnije na mene je utjecala epizoda u kojoj Nastasja Filipovna odbija Miškina i oprašta se od njega riječima – Miškine, hvala ti. Prvi put sam vidjela čovjeka. U tom trenutku su mi, naime, kroz glavu prošle sljedeće misli – koliko nesretna mora biti osoba koja te riječi izgovara. Koliko je Vama kao mladoj glumici bilo teško ponijeti i prenijeti breme nesreće ove unesrećene i izranjavane žene? 

Meni je bilo u procesu toliko lijepo, intimno i lično (tako sam se nekako povezala sa likom Nastasje Filipovne), da mi je čudno reći da mi je bilo teško. Naravno, bilo je izazovno, intenzivno, nekad i naporno i teško, ali sve u svemu toliko inspirativno i lijepo da sam zaista uživala.

Ona jeste jedna duboko nesretna žena, ali kad igram takve likove ne razmišljam o tome koliko je ona tužna, nesretna, jer onda bih sažaljevala samu sebe. Više volim da krenem sa druge strane. Gledam gdje i kako se ona bori, za šta se bori, tražim joj aktivnost. Znate, ne vjerujem da bi se neko mogao povezati sa karakterom u predstavi koji jadikuje nad svojom sudbinom. 

Svakako jedna od najvažnijih tema koje pokreće ova predstava, a koja opet sugerira na to da je Spahić jedna od najsenzibiliranijih redateljica u regiji, jeste tema silovanja, seksualnog i mentalnog zlostavljanja i uznemiravanja žena. 

Otišao je u Pariz. Izvukao se. To je komentar koji se eksplicitno izgovara u predstavi, i time se podcrtava da se zlostavljači, u pravilu, izvlače iz svojih nedjela nekažnjeno  i neosuđeno. Vi progovarate na sceni o iskustvu silovanja kroz lik Nastasje Filipovne. Rekla bih da je to zasigurno bio jedan od najvećih izazova za Vas, ali ne samo u pogledu glume, nego i u humanističkom i etičkom smislu? 

Igrati Nastasju Filipovnu je svakako samo po sebi jako izazovno. Pogotovo još ako preko puta sebe imate redateljicu kakva je Selma Spahić sa svojim autorskim timom.

U pravu ste, scena Nastasjinog rođendana jeste jedna od njenih kritičnih tačaka, zasigurno jedna od izazovnijih scena za odigrati kako u glumačkom, tako i u humanističkom i etičkom smislu.

Uvijek se osjećam bogatije kada nešto novo naučim. A gluma mi je to omogućila kroz svaki proces do sada. Kroz glumu učim, u pravom smislu te riječi, mogu čak reći sveobuhvatno. Prvo kroz analizu nešto shvatim u teoriji, onda kroz proces istraživanja to potkrijepim raznim referencama, primjerima, tezama, antitezama, a dalje kroz proces proba na sceni tu istu stvar iskusim empirično, sve to prođe kroz mene, moje tijelo, biće, um. I to je onaj segment koji je najzanimljiviji i najuzbudljiviji od svega. Postavim se u okolnosti da se zapravo to meni desilo.

I šta to znači za konkretno ovu scenu o kojoj govorimo? Govorila sam o iskustvu silovanja. Sam čin otvaranja na taj način je hrabar. Nastasja to govori jer želi da završi sa svojim životom kakvog je do sada poznavala. Jako bitno u svemu tom jeste to da ona nema šta da izgubi. Čak joj nije više stalo ni do nje same. Govoreći to, pred svima, osjeća olakšanje ali isto tako težinu i ogromnu bol, jer dok to govori osjeća se kao da joj se to ponovo upravo sada dešava (scena je i postavljena tako). 

To govori auditoriju, u publici su u tom trenutku upaljena svjetla, čak cijeli ansambl predstave se u tom trenutku pojavi na sceni i sluša tu ispovijest. Kada završi, dužna ili osuđena je slušati razne komentare na tu temu, kao što su uvijek je od sebe pravila žrtvuhoćeš li da uništiš čovjeka? i slično.

Kada se postavite u okolnosti lika kojeg igrate nemoguće je da ne prođe kroz vas bol koji taj lik u tom trenutku osjeća. U ovom slučaju to nije samo Nastasjina bol, to je bol svih silovanih i zlostavljanih žena i zato po meni ima još veću težinu.

Iako sam ranije razumijevala i shvatala ili željela da shvatim silovane žene, žene kojima se nešto takvo desilo u životu, svoje viđenje i doživljaj te iste teme ne mogu porediti sa ovim sadašnjim, nakon rada na ovoj predstavi, ovom liku i konkretno ovoj sceni. O tome sam govorila kada sam maloprije spominjala empiričan način učenja kroz glumu. I zato mi je poziv kojim se bavim tako izazovan i tako bitan. 

Nastasja je subverzivna i gorda, ali istvoremeno zarobljena i nesretna. Ona je poželjna i lijepa, ali istovremeno svoj izgled nosi kao teret. Ona je imućna ali istovremeno to bogatstvo svim srcem prezire. Može li se za njenu nesreću kolektivno presuditi patrijarhalnim društvima koji su sviknuti na to da zarobljavaju i unesrećuju žene – lancima od bisera ili željeza, posve svejedno, isto stežu – kao što se to naglašava u predstavi? 

Dobro ste je opisali, ona jeste potpuni oksimoron. Sve što nosi u sebi ima svoju suprotnu stranu kao razlog ili posljedicu toga i obrnuto.

To što je zarobljena i nesretna u njoj izaziva da postaje gorda i subverzivna. Imućna je, ali to imanje nije njeno pa ga zato i prezire. Svoj izgled nosi kao teret, jer niko osim Miškina ni ne vidi u njoj nešto više od izgleda. Da je patrijarhalno društvo kao takvo krivo za njenu sudbinu i nesreću, to je sigurno. Ali da je samo ono krivo ne bih rekla. Ne volim generalizovati stvari, pa tako ni u ovom slučaju ne mislim da je samo jedna stvar presudila njenoj nesreći. Mislim da ono ima velik ako ne i najveći ulog u zbivanju svega u njenom životu, ali ono nije jedino kao krivac njene sudbine. Ima tu još mnogo faktora o kojima bi se moglo pričati. 

U kojem smjeru nastavljaju i teku Vaši profesionalni angažmani? I šta su, prema Vašem mišljenju, trenutno najveći i najteži izazovi mladih glumica i glumaca? 

Moj profesionalni život nastavlja svojim tokom, što najprije znači posao na Akademiji scenskih umjetnosti, u kojem uživam i koji me ispunjava svakodnevno. U aprilu je u planu snimanje filma. Nakon toga planiram se posvetiti svom magistarskom radu. Uporedo prijavljujem se na razne kastinge i primjećujem, što me jako veseli, da poziva na kastinge ima sve više, što znači da očigledno ima i sve više novih projekata. Upravo bih se na to nadovezala kao na izazov koji spominjete. Mislim da nam treba što više izazova, a izazov upravo vidim u ponudama za razne uloge, kako na filmu/seriji tako i u pozorištu. Mislim da su audicije i kastinzi nešto što svim glumcima i glumicama treba predstavljati izazov. Mislim da svi to zaslužujemo i mislim da je to pravi način da se pokažemo, predstavimo i ako imamo sreće, dobijemo ulogu. U svakom slučaju, meni ta vrsta prilike uvijek znači prije svega nov zadatak koji je preda mnom, onda mogućnost upoznavanja novih ljudi sa kojima se mogu povezati, i na kraju naravno moguća uloga koja me čeka. 

Related Posts

Marko Đorđević, reditelj fillma “Za danas toliko”: Pevati iz srca i bez opterećivanja, bio je jedan od lepih zadataka ovog filma

U porodičnom domu, negdje u Srbiji, kasnije ćemo saznati da je riječ o Kragujevcu, muškarac, očigledno otac djevojčice koja mu pomaže u pripremi, pravi kolače, čupavce. U večernjim satima pridružuje im se, nakon izlaska, i jedna žena. Pomislićemo da je ona djevojčicina majka, a muškarčeva supruga. Ali ne, ona je sestra ovoga što pravi čupavce. Imaju još jednog […]

Pečat nesvakidašnjem entuzijazmu i trčanje kroz zidove rodonačelnika video arta u našoj zemlji

Povodom izložbe video radova Likovne grupe Zvono u Galeriji Manifesto  Piše: Kristina Ljevak Bajramović  Likovna grupa Zvono osnovana je u Sarajevu 1982. godine. Njeni osnivači bili su Aleksandar Saša Bukvić, Stadko Hadžihasanović, Sead Čizmić, Narcis Kantardžić i Biljana Gavranović. Kasnije im se pridružuje Kemal Hadžić. Nesvakidašnji šesterac započeo je tako izuzetno putovanje u polju pionirskih koraka video[…]