Objava na portalima o tome kako je sedam djevojaka navodno zateudnjelo na jednoj bh. bh ekskurziji, a još više komentari koji su je pratili, poslužila je Uni Gunjak, rediteljici iz Sarajeva, koja godinama živi u zemljama dalekim od domovine, za film „Ekskurzija“. U njemu nećemo vidjeti sedam mladih djevojaka koje su nesnađene u atipičnim okolnostima, nego jednu čije je iskustvo na tragu ovog novinskog i kojoj autorica daje moć uz napomenu da ona podrazumijeva i odgovornost. Film „Ekskurzija“ je snažna feministička priča koja nas motiviše da propitujemo odnos prema ženskoj seksualnosti te patrijarhatu koji je trivijalizira i onemogućuje u suštinskoj realizaciji. Rediteljica Gunjak nas odvodi u svijet današnje mladeži, opterećene traumatičnim iskustvom vlastitih roditelja, u zemlji nagle smjene režima, u kojoj mir to nikada nije postao, nego je najčešće „nerat“. Nakon nesvakidašnjeg uspjeha njenog kratkog filma „Kokoška“ s kojim je osvojila i nagradu Evropske filmske akademije, uvrštavanje „Ekskurzije“ u zvaničnu selekciju Locarno Film Festivala logičan je nastavak puta jednog izuzetnog autorstva, odmaknutog od bilo kakvih stereotipa i očekivanja. U Locarnu je „Ekskurzija“ nagrađena specijalnim priznanjem, film je nominovan za nagradu Evropske filmske akademije i bosanskohercegovački je kandidat za Oscara, uz niz drugih priznanja koja je ostvario. Nastao je u koprodukciji nekoliko zemalja, i u produkciji SCCA/pro.ba i producentski angažman Amre Bakšić Čamo i Adisa Đape. Dvadeset šestog oktobra počinje njegova bh. kino distribucija. 
O motivima za snimanje, tretmanu djevojčica, mladih žena i žena općenito u zemlji iz koje dolazi, te o iskustvima sa snimanja koje je podrazumijevalo rad sa grupom mladih ljudi odnjegovanih u duhu selfie kulture, ali i o iskustvu koje bi istovremeno uvijek ponovila, Una Gunjak govorila je u intervjuu.

Šta je u novinskoj vijesti o jednoj atipičnoj situaciji – trudnoći sedam djevojaka tokom ekskurzije, bilo ključno za nastanak tvog prvog dugometražnog igranog filma?

Naišla sam na informaciju sa portala. Tada smo producentica Amra Bakšić Čamo i ja bile u nekom drugom projektu, pitala sam je šta misli i rekla joj da je za mene to film. Medijska pompa koja se desila oko tog događaja bila je užasna. Svi su postavljali pitanja koja nemaju dodira sa suštinom, ne baveći se „rupom“ u kojoj se te mlade djevojke nalaze. I u koju propadaju, nalazeći se između ekstremne seksualizacije ženskog tijela s jedne i dogmatizmom i konzervatizmom s druge, koji se instaliraju u posttranzicijskom društvu u Bosni. Teško to mogu ljudi koji nisu odavde razumjeti. 

I na ovom primjeru vidimo koliko patrijarhat i kapitalizam uvijek dobro komuniciraju, zapravo koliko su rođena braća. I u kojem će žene i djevojčice uvijek ispaštati. Zbog čega je ženska seksualnost u našem društvu toliki tabu? Pretpostavljam da ti je ova priča bila lično jako važna, vidi se to uostalom i iz filma. 

Logično je da je lično. Kada sam čitala komentare ispod tekstova o toj vijesti, o tome „kakve su te djevojčice, jesu li kurve, kakvi su im roditelji“, u meni se jednostavno budila ljutnja. Zapravo bijes, a ne ljutnja. Bijes što je još uvijek sve isto. Mislila sam možda da su se neke stvari promijenile zbog ličnog proširivanja vidika, zbog preispitivanja vlastitog feminizma, koji nije naljepnica koja se primjenjuje svaki dan. Imala sam utisak da je društvo napredovalo i onda se zbog tog teksta vratim u školske klupe i shvatim da su djeca danas pod velikim pritiskom. Taj pritisak nije samo posljedica društvenih okolnosti, njih bombarduju hormoni, pritišće škola… Kod djevojčica je to mnogo izraženije radi evidentne promjene tijela. I samo se pitam kako im je. Meni je kroz takva iskustva bilo teško u jednom drugom okruženju navigirati i normalizovati osjećaje kao i spoznaju da su djevojčice bića u kojima se seksualnost rađa. Ne mislim samo o seksu kao činu nego o svim definicijama seksualnosti koje se primjenjuju u društvu. Kako se to postaje zena, po definiciji društva, šta se to od nje očekuje ili šta joj se brani?

Uključujući i nedostupnost higijenskih uložaka u bosanskohercegovačkim školama, koji se svakako u našem društvu u prodavnicama umotavaju u neprovidne vrećice, a da ne govorimo o promoviranju tema posvećenih reproduktivnom zdravlju, prevenciji začeća, olakšavanjem abortusa medikamentoznim putem… Iako su tvoja iskustva odrastanja u drugim zemljama sigurno drugačija, mi imamo i u razvijenim dijelovima svijeta prisutnu retradicionalizaciju i uvođenje zabrane abortusa na primjer. Koliko je moguće da ti kao autorica, putem filma, utičeš na širu publiku, šaljući neku vrstu, uslovno rečeno, opomene?

Nisam ja tip umjetnice koja na stvarnost reagira s namjerom – e sad ću vam ja nešto pokazati. Jednostavno želim postaviti pitanje i pokušati uticati na to da se i sami ljudi zapitaju. Od lika koji sam stvorila, nisam htjela da stvorim žrtvu. Ni u kom slučaju. Ona je istovremeno neko koga bih ti zagrlila ali bih je i naružila jer ne možeš vjerovati šta radi. Ona je osoba koja je kompletna, sa svim svojim manama, koju osuđuješ, ali prema kojoj ljudski odnos ostaje otvoren. I zahvaljujući njoj se zapitaš – da li se moje dijete može naći u takvoj situaciji. Moja namjera nikada nije bila pridika. Uvijek je postavljanje pitanja. Zanimalo me je da li se gledalac pita kako mlade djevojke doživljavaju svoju seksualnost danas u Bosni i Hercegovini. 



Ti tvojoj glavnoj junakinji daješ moć, pretpostavljam iz potrebe da je zaštitiš. Ona je ta koja ne demantuje ono što se priča. Ona ima kakvu-takvu kontrolu nad situacijom.

Dajem joj moć jer želim da dam mladim djevojkama moć, ali s druge strane želim pokazati da moć podrazumijeva i odgovornost. I mora znati kako može biti drugačije shvaćena, i koju prividnu moć koju ekstremna seksualnost pruža. To je takođe jedna od bombona kapitalizma. Činjenica da žena svakako, a posebno mlada žena, ima izbor, je najvažnija stvar. Ali svaki izbor nije feministički izbor. To moramo zapamtiti. Što ne znači da ćemo to osuditi. Zato feminizam nije naljepnica. Svijest o tome je esencija mog života. To mi je iznimno važno i važno mi je da vlastiti odnos prema feminizmu preispitujem. Važno mi je da shvatim druga iskustva, da naučim kako druge žene doživljavaju svoju realnost. Zbog toga ja ne mogu nekome, u nekoj drugoj zemlji, pametovati šta je to feminizam i kako se primjenjuje. Mogu samo da slušam.

Kako bi ti definisala vlastiti feminizam? Znam da nije jednostavno pitanje, i sama pokušavam pronaći odgovor. U mom slučaju je možda osvještavanje vlastitih privilegija.

Moram ti priznati da nisam nikada o definisanju razmišljala, i teško mi je da dam odgovor. Naravno da moramo razmišljati o potpunim privilegijama, o činjenici da možemo ići u školu, možemo birati profesiju… Mislim da je najveći izazov mog feminizma u odnosima sa muškarcima, naročito u romantičnim heteroseksualnim odnosima. Ali mi se borimo za ravnopravnost u jednom svijetu koji je patrijarhat. Mi smo gubitnice koje počinju sa minusom. Mi nismo na nuli. Mi ne počinjemo sa nulom. I to je jedna velika frustracija. 

Dakle – ako ja negdje mogu napraviti neku razliku, daj da je napravim. Ako se baveći tim mogu ohrabriti nekoga, ako mogu pomoći nekome, ako nekoj mladoj glumici mogu reći da je ona centar svijeta, e to je za mene feminizam. Da nije „ono drugo“, da ne postoji samo u ulozi – majke, kćerke, muze, ljepotice… 

Koliko si po tebi uspjela u filmu za šire gledateljstvo, za mene apsolutno jesi, otvoriti pitanje propitivanja majčinstva kao jednog od imperativa patrijarhata i ogromnog tereta koji se stavljaju pred ženu, a koji podrazumijevaju ulogu majke kao osnovni način ženine legitimacije, koji kad izostane dovodi ženu u poziciju da joj se umanjuje značaj na svim drugim poljima. 

Apsolutno. Ne mogu previše govoriti u ovom dijelu na primjeru filma da ne bih pokvarila iskustvo njegovog gledanja, ali tako je, nisi dovoljno žena ako nisi majka. Jer „dali smo ti te uloge“ i ti možeš ulaziti u određene boksove. To što se s tobom dešava u tvojoj glavi, da li se tebi neko sviđa ili ne, to je očigledno nevažno. 

Žena je konstantno u ulogama. S tim se borim na svakodnevnoj osnovi i to svaki put kad uđem u društvo u kojem je sve veoma definirano, i ne mora to biti samo u Bosni i Hercegovini, u kojem su uloge kao i jedan oblik feminiteta jasno definisane, ja  se   osjećam kao neki buldožer koji remeti postavljene kalupe.

Spominjale smo na početku posttranzicijske okolnosti. Koliko su one uticale na tvoje junake i junakinje, koliko ih je definisala transgeneracijska trauma – život u miru iz kojeg rat zapravo nikada nije otišao?

To je i uzrokovalo sve ovo što se njima desilo. Oni su nevjerovatne žrtve aktuelnog društvenog uređenja. A roditelji su još uvijek pod posttraumatskim stresnim poremećajem. Njihova realnost je ona koja isključivo podrazumijeva potrebu da postanu poznati i bogati ili da odu iz Bosne i Hercegovine. Njihove vrijednosti su zaustavljene na tik tok-u. I nije tako samo kod nas. Ali smo mi mala sredina pa se te reperkusije više osjete. Ti mladi ljudi su toliko pametni i kreativni, ali su oni rođeni sa mobilnim telefonom. 



Vidjela sam da si u jednom intervjuu rekla koliko je selfie kultura definisala njihove živote. 


Oni nemaju fotografije kakve smo imali mi. Moja je kuća puna fotografija na kojima svi izgledamo kako ne treba. Neke od njih su sa mog petog rođendana koji je ujedno i posljednji u miru. Na njima izgledam kao odvratno dijete kojem se iz nekog razloga gadi vlastita proslava. Mi te sve fotografije čuvamo, bez obzira na to što na njima neko kopa nos. Kod današnje mlade generacije toga nema. I bio mi je ogroman izazov da sa njima, radeći na filmu, stvorim odnos zahvaljujući kojem će oni biti ono što jesu. Da se glupiraju, provaljuju, da se opuste i smiju… Da snimamo i radimo, zahvaljujući čemu onda sve funkcionira. Selfie kultura ih čini nesigurnim. Oni su jako mladi a već znaju da su anksiozni, da su depresivni, sami sebi dijagnosticiraju razne poteškoće zahvaljujući internetu, društvenim medijima i šankovskoj psihologiji. 

Sjajno si, imenujući je šankovskom, definisala amaterski pristup psihologiji. 

Moram priznati da sam to prevela sa francuskog. Oni to zovu šankovska psihologija i šankovska filozofija. Mladi pronalaze različite izgovore zbog toga što su anksiozni. Kroz njihove probleme, bilo da su utemeljeni ili ne, jasno se vidi da nemaju strukturirane podrške. I nije to samo problem porodice nego prvenstveno društva. Nije normalizovano da se posjećuje školska psihologinja, van nekog nestašluka, ako je neko zapalio disciplinsku svesku naprimjer.

Ispozirane fotografije kao posljedica razvoja tehnologije, možda i nisu najveći problem. Imam utisak da se kompletan život mladih ljudi, kojima se i ti u filmu baviš, odvija kroz objektiv telefonske kamere. Da njihova percepcija isključuje svaki direktni kontakt sa stvarnošću, da se sve odvija uz posredovanje telefona.

Oni kojima je teže komunicirati u redovnim socijalnim okolnostima, sve više se otuđuju i biraju društvene mreže i telefon. Pravog prijateljstva, poput toga da smo mi sad prijateljice pa si ti upoznala novu i više vremena provodiš s njom, pa me ne zovete da se igramo gume i ja sam malo ljubomorna, nisam sigurna da sada ima. 


U samom filmu nisam previše htjela doticati temu online svijeta, to je potpuno druga tema. Ali oni žive u svojim viber grupama, pa se grupišu jedni protiv drugih, i njihovi romantični odnosi grade se preko savremenih načina komunikacije. Oni su se dopisivali ali nisu nikada pričali uživo. Strah me je na koji način sve čemu su izloženi utiče na razvoj osobe. Da li se u takvim okolnostima ikada empatija može razviti. Jer to nije nešto sa čim se rodimo. To nam društvo daje. Posebno se brinem pitajući se kako će se to odraziti na djevojčice. Na taj selfie imidž koji uključuje pitanja kako izgledam, kako me drugi vide…

Mimo svih opterećenja kojima su izloženi mladi danas, koliki je bio izazov raditi sa toliko mladih ljudi na filmu „Ekskurzija“ koji nisu prethodno imali iskustvo snimanja filma?


Veliki. Ja nisam znala u šta se upuštam. Mada me ni u jednom trenutku nije bilo strah njih. Bilo je ponekad iznimno naporno, ali onoliko koliko ti „uzmu“, ti mladi ljudi s kojima sam radila ti jednako i daju. Bilo mi je važno da kroz radionice koje su prethodile snimanju nauče kako se gradi scena ali i da uživaju u zajedničkom vremenu. Kada je prvi put na snimanje došla Mediha Musliović, što im je bio prvi susret sa profesionalnom glumicom, ta situacija je bila fantastična. Dodatno se poklopilo da je njen način rada njima jako odgovarao. Počeli su da izmišljaju tekst. Važno mi je bilo da je u takvim situacijama sve išlo u pravcu scene, da taj dio u kojem izmišljaju mogu kratiti, i da će onaj u kojem izgovaraju predviđeni tekst, zahvaljujući atmosferi koja mu je prethodila, biti kako treba. Ponosna sam na tu djecu, na cijelu ekipu, na podnošenje temperature koja je pratila snimanje, od hladnih noći, dekica i čaja do ljetnih temperatura. 

Posljednje jutro snimanja završeno je s plakanjem, zbog rastanka. 

Kristina Ljevak (1980, Sarajevo) novinarka je i urednica koja dvadeset godina radi u domaćim i regionalnim medijima. Posvećena je afirmaciji nezavisne kulture i umjetnosti u Udruženju Zvono. Saradnica je brojnih organizacija čiji rad je fokusiran na ljudska prava, borbu protiv diskriminacije i njegovanje kulture sjećanja. Feministica je i LGBT+ aktivistica.