O stanju ljudskih prava u Bosni i Hercegovini ponajviše govori činjenica da je Ivan Begić, političar mlađe generacije iz opozicione političke partije u Republici Srpskoj, odlučio da se povuče iz političkog života nakon što je njegov intimni video počeo da se dijeli, a na kojem je zabilježen seksualni čin sa istospolnim partnerom.
Ne znam da li je u međuvremenu Begić promijenio odluku, nisam iskreno do problema sa videom ni znala da čovjek postoji, ali je neprihvatljivo da se bilo ko pokušava diskreditovati zbog svoje seksualne orijentacije.

Jednako je nedopustivo da je u ovoj zemlji u kontekstu političara i njihovih postupaka jedino sporna seksualna orijentacija zbog koje se odmah zaborave i malina respiratori i diplomatski skandal sa ikonom i industrijski kisik i činjenica da je Kanton Sarajevo na primjer dobio vakcine dovoljno kasno da se i na Širokači i na Mihrivodama formiraju ekspertski timovi koji znaju sve o imunizaciji, za početak da je smrtonosna.

Djelimično ohrabruje činjenica da je teror kojem je izložen Begić osudio veliki broj građana/ki, a jedna od najprimjerenijih i najočekivanijih reakcija bila je ona koju je uputio Organizacioni odbor bh. povorke ponosa u kojem skreću pažnju na ucjene i prijetnje autovanjem koje su realnost LGBTIQ zajednice te činjenicu da je osvetnička pornografija i ucjenjivanje krivično djelo.
Bilo bi dobro da ovaj mučni događaj koji je iziskivao psihijatrijsku pomoć žrtvi ucjena posluži njegovim partijskim kolegama, počevši od gradonačelnika Banja Luke, za preispitivanje odluka o (ne)održavanju povorke ponosa u ovom bh. gradu.
Bilo bi dobro da svojim LGBTIQ sugrađanima/kama pokažu da nisu sami/e i da ono što se dogodilo Begiću zaslužuje svaku sankciju.

Kada spominjem Organizacioni odbor bh. povorke ponosa, važno je podsjetiti kako je u ovoj dugoj, mučnoj i pandemijskoj 2021. uspješno održana i druga bh. povorka ponosa, koja s obzirom na okolnosti nije imala razmjere prvog izdanja, ali je potvrdila ozbiljnost u kontinuiranoj borbi za ljudska prava LGBTIQ osoba.
Članovi/ce Organizacionog odbora bh. povorke ponosa dobitnici/e su ovogodišnje mirovne nagrade „Goran Bubalo“ koju dodjeljuje Mreža za izgradnju mira. Uz njih su nagrađeni/e aktivisti Nihad Suljić i Indira Bajramović te Centar za mirovno obrazovanje. Ova nagrada nosi ime po čovjeku koji nas je prerano napustio a koji je beskompromisno i vanprojektno bio posvećen izgradnji mira i boljeg društva. A takvi nam graditelji itekako trebaju i kada odu ostave pustoš, a ne samo prazninu.

Pandemija koronavirusa posložila je za cijeli arsenal kršenja ljudskih prava. Umjesto prava na zdravstvene usluge mi smo dobili izgovore. Na njenom početku, umjesto pronalaženja efikasnih strategija za prevenciju i suzbijanje virusa, mi smo naše sugrađane/ke starosti iznad 65 godina zatovorili u kuće. Da crknu dok se nešto ne riješi, a tako zatvoreni da posluže kao potvrda da vlast nešto radi. Iskreno se nadam da će jednog dana odgovarati svi/e oni koji su donijeli takvu odluku, jednako kao što trebaju odgovarati za kašnjenje imunizacije u zemlji koja se protiv COVID-a borila dočekujući međunarodnu humanitarnu pomoć, počevši od zaštitnih maski koju su donirala dječica iz Kine!

Pandemija je dodatno otežala život žena, od izgaranja na prvim linijama, bilo da su radnice u uslužnom sektoru ili u zdravstvu do povećanog broja nasilja nad ženama uslijed drastične promjene životnih okolnosti.
Žene i dalje u cijeloj regiji ubijaju zbog toga što su žene, a femicid i dalje nazivamo zločinom iz strasti, smještajući ga među ostale nesreće u rubrikama crne hronike. I dalje se pretvaramo da ne vidimo sve ono što je dovelo do femicida, računajući da je porodično nasilje intimna stvar, a mi poštujemo tuđu intimu što najbolje demonstriramo na Begićevom primjeru.

Ono što zaslužuje najviše pažnje na planu ljudskih prava je početak revolucije koja se desila zahvaljujući beogradskoj glumici Mileni Radulović koja je svog učitelja glume prijavila za seksualno zlostavljanje a potom izašla u javnost s tom informacijom.
Događaj s početka godine u dobroj mjeri je obilježio 2021. zahvaljujući i ohrabrenju koje su dobile druge žene, te na stranici Nisam tražila ispisale hiljade vlastitih svjedočenja o traumama seksualnog nasilja i uznemiravanja.

Posljednji događaj sa Susreta pozorišta/kazališta u Brčkom svjedoči o nezaustavljivoj snazi promjena koje su pokrenute zahvaljujući hrabrim ženama koje su odlučile da progovore.
Tokom 2021. i glumica Danijela Štajnfeld prijavila je svog kolegu Branislava Lečića za seksualno zlostavljanje.
Tužilaštvo je odbacilo prijavu što je Lečiću poslužilo za kontinuirano vrijeđanje Danijele i vlastitih neistomišljenika. Uprkos tome čelništvo Susreta odlučilo je da ga pozove u žiri. Epilog je podrazumijevao izuzimanje gotovo svih pozorišta iz festivalske kompeticije i potvrdu da zaista, konačno, svjedočimo novom dobu.

Novo doba podrazumijeva i borbe za prava na prirodne resurse. Još jedino njih nismo do kraja raskućili i od ogromne je važnosti organizovana borba da se to i ne dogodi.
Od neprocjenjive je važnosti ono što rade članice Koalicije za zaštitu rijeka u Bosni i Hercegovini na planu borbe za zabranu izgradnje malih hidroelektrana na bh. rijekama. Ono što daje najviše nade u ovom trenutku je ekološki ustanak koji se događa u Srbiji i koji je mobilisao neočekivano mnogo ljudi na ulice. U borbe za prirodu slile su se bez sumnje i neke druge borbe i želje i bilo bi idealno kada bi se prelile preko granice.

Priroda je posljednja linija odbrane, kako kaže s razlogom aktivistica Lejla Kusturica.
Najbolja potvrda toga nam je i aktivizam žena Kruščice koje su svojevremeno vlastitim tijelima odbranile  rijeku. Prvi put. Nastavak borbe im predstoji ali on je i potvrda da će pobjede u borbama za spas prirode ujedno biti i neke od najvećih feminističkih pobjeda.
Moj drug, beogradski pisac Đorđe Miketić, je na Facebook postavio fotografiju vlastite bake od 90 godina koja je izašla na proteste. Nadam se da takvi prizori neće biti samo motivirajući nego i obavezujući u godini koja nam dolazi.

Kristina Ljevak (1980, Sarajevo) novinarka je i urednica koja dvadeset godina radi u domaćim i regionalnim medijima. Posvećena je afirmaciji nezavisne kulture i umjetnosti u Udruženju Zvono. Saradnica je brojnih organizacija čiji rad je fokusiran na ljudska prava, borbu protiv diskriminacije i njegovanje kulture sjećanja. Feministica je i LGBT+ aktivistica.