Razgovarala: Vanja Šunjić

Kirstie Macleod, kreatorica „Crvene haljine“: „Stvaranje „Crvene haljine“ za mene je oduvijek predstavljalo kulturu mog života, koja je na haljinu imala ogroman utjecaj“ 

Projekat „Crvena haljina“, čiji je idejni tvorac britanska umjetnica Kirstie Macleod, predstavlja umjetničku platformu za žene diljem svijeta. Mnoge od njih su iz ranjivih kategorija i žive u siromaštvu, a ova platforma im nudi prostor da kroz vez ispričaju svoje lične priče.  

Od 2009. do 2022. godine, komadi „crvene haljine“ putovali su svijetom i po njima se u tom periodu neprekidno vezlo. Šivenu od 84 komada svilenog dupiona bordo boje, haljinu su vezle 362 žene i sedam muškaraca iz 49 zemalja, a svih 136 umjetnika koji su posebno angažirani na njoj, plaćeni su za svoj rad (a dobili su i honorare od svih izložbi). Preostali vez djelo je dobrovoljaca iz publike sa različitih izložbi i događaja. 

Kirstie Macleod se umjetničkom obradom tekstila bavi sedamnaest godina, od čega je trinaest godina radila  na „Crvenoj haljini“. Ono što je 2009. godine bilo tek skica na poleđini salvete, preraslo je u jedan globalni, udruženi projekat u koji se uključilo na stotine ljudi širom svijeta.  

„Crvena haljina“ je u sarajevskoj vijećnici bila izložena u okviru postavke „Progovara(j)mo“, u organizaciji Muzeja ratnog djetinjstva, što je bio centralni događaj kampanje u realizaciji Udruženja Zaboravljena djeca rata, kojoj je cilj skrenuti pažnju na rješavanje statusa civilnih žrtava rata djece koja su zbog rata rođena. 

Kako ste došli na ideju da kreirate „Crvenu haljinu“? 

Odrastala sam po cijelom svijetu. Živjela sam u nekoliko dalekih zemalja i tamo sam došla u dodir sa različitim bojama, teksturama, načinima života, jezicima, tradicijama, ceremonijama i raznim drugim stvarima.  

Jako me mučilo to kako se postupa prema ženama. Otkad znam za sebe imam i tu spoznaju da u svijetu ima toliko ugnjetavanja i nejednakosti i to je na mene uveliko imalo utjecaja.  Kada mi je Britanski savjet 2009. godine dozvolio da kreiram nekakvo djelo i kada mi je za to dodijelio sredstva, odlučila sam da napravim nešto što bi objedinilo sva moja interesovanja, percepcije, nade i snove. 

I tako sam na poleđini salvete, za manje od minute, skicirala crvenu haljinu. Bio je to jedan veoma brz i za mene smislen proces. Ipak, ni slutila nisam da će ići tako daleko i da će stići do toliko ljudi. 

Na koji način ste se Vi i “Crvena haljina” mijenjale i kako ste sazrijevale?

Obje smo se znatno mijenjale i sazrijevale, često neovisno jedna od druge. Haljina je svoj put započela kao umjetnička instalacija. Kao nešto što se gleda u galeriji. Nosila sam haljinu i istovremeno vezla po njoj tri do četiri sata. Sjedila sam u jednoj perspeks kocki… Nakon nekoliko godina, radeći sa nekim nevjerovatnim ženama, a posebno ženama iz ranjivih kategorija iz cijelog svijeta, postala sam nezadovoljna načinomprezentacije i znala sam da ga treba promijeniti. Umjesto da bude unutar kocke, željela sam da haljina bude uzdignuta visoko. Da bude snažna i jaka, baš kao i žene koje su u njeno stvaranje utkale i dio sopstvenog iskustva. Zahvaljujući “Crvenoj haljini” pomjerile smo fokus sa ugnjetavanja i nejednakosti u svijetu i počele smo proslavljati žensku snagu, stabilnost i osnaženost. 

Sazrela sam na mnogo načina. Postala sam mnogo svjesnija sebe, svog identiteta, svojih izazova i trauma i morala sam ojačati kako bih se s njima mogla adekvatno nositi. Sada se osjećam osposobljenom i snažnom i osjećam da se mogu nositi sa usponima i padovima koje ovaj projekat u sebi nosi. 

Dijelovi Crvene haljine putuju svijetom već 13 godina. Te dijelove su u kontinuitetu, od 2009. do 2022. godine, vezle žene iz ranjivih grupaPrimjećujete li neke razlike? Činjenica je da su traume, strah, siromaštvo… svuda isti, ali da li su se zbog kulturoloških razlika drugačije manifestovali i da li nailaze na drugačiji prijem?

Neke žene iz ranjivih skupina odlučile su da svoje priče ne dijele izravno. Druge su bile nevjerovatno hrabre i dijelile su ih vrlo iskreno, autentično i intimno. Žene iz Ruande, DR Kongo, Kosova, a sada i Bosne i Hercegovine, izravno govore o svojim iskustvima iz rata, ali u sva četiri slučaja, one na to gledaju s pozicije snage i osnaživanja. 

Poruka iz Bosne i Hercegovine je glasila “od žrtve do pobjede”; u DR Kongo, riječi koje su ispisale su riječi koje pripisuju samom procesu vezenja. Na Kosovu, u “Pticama mira”, žene Feride i Fatime Hallili ispisale su prelijepu pjesmu o svom putovanju, prisjećajući se i razmišljajući o ratu. U Ruandi su kreirali sliku “od tame do svjetla”; njihova slika prikazuje pakao rata, širi se i postupno pretvara u prekrasno, šareno sunce. Uočljive suneke sličnosti u bojama ili šavovima, ali svi su vezovi veoma različiti.

Kirstie Macleod

Uzimajući u obzir činjenicu da su i žene izbjeglice iz Ukrajine učestvovale u ratu kao i činjenicu da je njihova trauma najsvježija, na koji način ste im pristupili i kako su se otvorile?

Bojala sam se tog kruga odnosa i procesa u Poljskoj sa ukrajinskim izbjeglicama. Činilo se da je njihov fokus bio na pozitivnom i na spremnosti da se uzdignu iznad situacije.  Imala sam utisak da su radeći na haljini nalazile utjehu, ali i radost. Bilo je dirljivo svjedočiti tome. 

Iako su učesnice u velikom broju bile etablirane kreativke, veliki dio haljine izvezle su i početnice. Kakva su bila uputstva za žene koje su učestvovale u radu na haljini?

Uputstva su uvijek jako jednostavna – stvoriti djelo koje na neki način progovara o tim ženama i koje predstavlja identitet i kulturu iz koje te žene dolaze. Nisam željela da budem prestroga i da ih ograničavam. Želim da žene budu otvorene, da se izraze i podijele priču koju žele ispričati.

Da li ste bili tužni kada je posao završen ili ste ipak pomislili da tu još nešto nedostaje? Koji je dalji put “Crvene haljine”?

Ne, nisam bila tužna jer sam nekoliko mjeseci prije kraja predosjetila da je došlo vrijeme. Sve što se dogodilo zahvaljujući „Crvenoj haljini“ važnije je od formalnog okončanja procesa.

Da li postoje razlike u prijemu publike u zemljama pogođenim konfliktima i sa višom stopom marginalizacije od one u bogatijim društvima?

Ljudi koji su prošli ratne traume, bez obzira odakle dolaze, duboko su povezani s haljinom.

Najviše emocija sam vidjela u Glastonburyju, u Engleskoj. Glastonbury je jedan nevjerovatno alternativan grad. Ispunjen je duhovnošću i žudi za dubinom, za smislom i razumijevanjem.  Ljudi su u suzama satima sjedili oko haljine i nisu željeli otići. 

U zemljama sa drugačijim iskustvima i haljina ima drugačije značenje. Tamo ljudi ne mogu do kraja razumjeti iskustva utkana u nju kao ni moj motiv za kreiranje ove haljine. 

„Crvena haljina“ je izlagana po mnogim svjetskim muzejima i galerijama. Da li je publika zemalja čije su politike odgovorne za konflikte u nekim drugim zemljama imala priliku da vidi haljinu i da li želite izlagati na takvim mjestima u budućnosti?

Haljinu još uvijek nisam predstavila ni u jednoj zemlji koja je direktno odgovorna za nemire i ratove u drugim zemljama. To bi mi bilo jako teško, ali i veoma važno. 

Kakav je bio prijem kod sarajevske publike i kakvi su vaši utisci?

Prijem u Sarajevu bio je nevjerovatan. Haljina je bila dio jedne velike izložbe.  Mišljenja sam da ona naglašava jedan izuzetno važan cilj ove izložbe – glasove ovih nevjerovatnih ljudi koji su preživjeli. Ljudi su jako pozitivno reagirali na haljinu,  pokazali su veliki interes i ponos što su  na njoj vidjeli uratke iz Bosne i Hercegovine. Značajna je dubina razumijevanja „Crvene haljine“ koje je pokazala sarajevska publika. Iskustvo je nevjerovatno, kao što su i Sarajevo i Bosna i Hercegovina nevjerovatni. Uživala sam u obilasku grada i pulsu te nevjerovatne zemlje. Zadivljena sam snagom i hrabrošću preživjelih u ratu i presretna sam što se njihovi glasovi danas čuju u svijetu. 

Možete li nam reći na čemu ćete raditi u budućnosti?

Pretpostavljam da ću na neki način sa „Crvenom haljinom“ raditi do kraja života. Haljina će sljedećeg juna krenuti za Ameriku, a tome će prethoditi još mnogo događaja i izložbi. U februaru će biti izložena u Vijeću Evrope. Radujem se što ću se nakon toga vratiti svojoj umjetničkoj praksi poslije mnogo godina u kojima sam bila posvećena samo haljini. Važno je što ću sva iskustva iz putovanja „Crvene haljine“ moći integrisati u svoje nove umjetničke radove. 

Vanja Šunjić je novinarka, aktivistkinja i književnica. Kroz svoj angažman koji ima težište na savremenoj umjetnosti i kulturi otpora, propituje nove perspektive i iste imenitelje zajedničkog kulturnog prostora, mogućnosti raščišćavanja s prošlošću i vizije zajedničke budućnosti. Piše za više regionalnih medija, gdje objavljuje i književnu i filmsku kritiku. Suosnivačica je neformalnog, literarnog, queer kolektiva Književna Zadruga i autorica knjige Srce je u obliku trougla.

Related Posts

Opasne moći Kralja toksične muškosti

Moć društvenih medija u oblikovanju stavova i uvjerenja mladih ne može se podcijeniti. U galeriji globalnih influensera koji su postali uzor novim generacijama, ističe se lik i djelo Andrewa Tatea, bivšeg kickboxing prvaka, koji je na bazičnim toksično-maskulinim obrascima izgradio zapanjujuće velik broj sljedbenika. Tom đavoljem zovu za utjelovljenjem navodno prave muškosti odazivaju se i mladi muškarci […]

Kritika predstave “Call me God:  Nine Eleven naš nasušni

U Sarajevskom ratnom teatru premijerno je izvedena predstava “Call me God”, reditelja Gianluce Iumienta. Postavljena po tekstu četvorice dramskih pisaca (Gian Maria Cervo, Marius Von Mayenburg, Albert Ostermaier, Rafael Spregelburd), predstava “Call me God” bavi se istinitom pričom o dvojici snajperista (John Allen Mohammed i Lee Boyd Malvo) koji su terorizirali Washington DC u oktobru 2002. godine[…]