Razgovarala: Kristina Ljevak Jeton Neziraj, pisac, dramaturg i scenarista, jedan od osnivača Qendra MultimediaFoto: Majlinda Hoxha

Izvan centara, heteropatrijarhat i dalje vlada gvozdenom pesnicom

Vjerujući da pozorište pokušava pronaći saveznika i tamo gdje ga nema, u namjeri da dotakne i neugodnu publiku, Jeton Neziraj, kosovski pisac, dramaturg i scenarista jedan je od osnivača Qendra Multimedia, jednog od najzanimljivijih i najznačajnijih regionalnih kulturnih projekata koji je fokusiran na pozorište i književnost.
Nakon iznimno uspješne predstave „55 Shades of Gay“, Qendra Multimedia trenutno izvodi „Balkan Bordello“ – transatlantski projekat u kojem učestvuju i pozorišta La MaMa iz New Yorka i Atelje 212 iz Beograda. Nakon turneje po Kosovu, Albaniji i Srbiji, predstava će u aprilu sljedeće godine biti prikazana u New Yorku.

O nedostatku znatiželje o drugom koji je veća prepreka nego jezička barijera, podlosti politike koja je proizvela ideju o uzajamnim vizama između Kosova i Bosne i Hercegovine, ljudima koji su komunikaciju na Balkanu očuvali živom i važnosti samostalnog doticanja stvarnosti a ne preko posrednika, govorio je za naš portal.

Naredne godine navršiće se 20 godina kako Qendra Multimedia postoji. Riječ je o ozbiljnom stažu i za ozbiljnije sredine od naših balkanskih.
Godinama ste se uspjeli profilirati kao jedan od najzanimljivijih i najznačajnijih kulturnih projekata fokusiranih na književnost i savremeni teatar. Da li je Qendra Multimedia i jedini moguć način djelovanja za nekoga vaših svjetonazora, za čovjeka koji nije posvećen nacionalnoj umjetnosti nego umjetnosti bez ikakvog predznaka, slobodi i stvaranju u slobodi?

Da, sada ste me podsjetili da se sljedeće godine navršava 20 godina od osnivanja Qendra Multimedia. Nisu to samo puke godine, brojke, već su to godine aktivnog rada i zalaganja na ne baš lakom terenu. Qendra je bila platforma koja je nama pozorišnim umjetnicima sa Kosova omogućila da odrastemo, a istovremeno je bila (i ostala) ‘vanteritorijalni’ prostor umjetničke slobode, slobode koja je nedostajala javnim institucijama, slobode koja je praktično nedostajala svuda u javnom prostoru. Stvari su se u medjuvremenu ipak promijenile na bolje. Ovi ‘prostori slobode’ su se godinama širili na Kosovu i već su se proširili i na javne institucije. Ne događa se uvijek, nažalost, ali se posljednjih godina događa sve češće da u javne ustanove dolaze kompetentni ljudi, svjesni da pozorište ne bi trebalo služiti vlastima. Dakle, postoje ljudi koji gledaju na pozorište kao na pozorište, ili kad bismo parafrazirali Gertrude Stein, rekli bismo da vjeruju u frazu: ‘Pozorište je pozorište’. Dakle, pozorište nije arena nacionalističkog samozadovoljavanja, niti megafon vlasti, nije ni mjesto isticanja nacionalnih frustracija, niti mjesto sijanja mržnje. Umjesto toga, oni vjeruju u pozorište kao forum koji, budući da je kritičan, pomaže društvu da se razvija, napreduje i prosperira. No, s druge strane, ovo stanje optimizma može se brzo preokrenuti  jer, na vlast uvijek mogu doći garniture političara koji na umjetnike i pisce gledaju kao na agente ‘nacionalnog fotošopa’, koji bi trebali poboljšati ‘nedostatke’ i ‘promašaje društva’, kao što se zapravo dešava posljednjih godina u Srbiji, gde se to građansko društvo i ona nezavisna umjetnička scena od prije nekoliko godina, koja je bila živa i vibrantna, sada smanjila i skoro i da ne postoji više, jer ju je aktuelna politika oborila. I u takvim slučajevima, jedino utočište za neke umjetnike koji se opiru i ne žele podnijeti, ostaju strukture poput Qendra Multimedia u Prištini ili Centra za kulturnu dekontaminaciju ili Udruženja Krokodil u Beogradu.


HRABROST ILI GLUPOST NA POČETKU POLIP-a

Uz ogromne posljedice koje je pandemija COVID-a imala po kulturu i u svijetu a posebno u našim malim zemljama, Qendra Multimedia je prošle godine ostala i bez prostora koji je svakako bio u privatnom vlasništvu i vlasnik ga je odlučio prodati. Kako se uz sve izazove nositi i sa onima koji se doslovno odnose na krov nad glavom, kako ste premostili taj problem i da li zbog vaše specifične nomadske strukture nemanje fizičkog prostora uopšte predstavlja problem, posebno zbog činjenice da je Polip festival kao jedan od vaših najznačajnijih programa i započet u javnim prostorima poput kafića?

Prostor koji smo posjedovali skoro 10 godina služio nam je uglavnom za probe predstava, za književne događaje, predstave i male događaje, i to je bilo rješenje. Neprikladno, ali prihvatljivo za okolnosti u jednom glavnom gradu koji je čak potaknuo neprijateljstvo prema nezavisnoj kulturnoj sceni. Naš dugogodišnji san bio je pronaći dostojanstveniji prostor i pretvoriti ga u pozorište. Prošle smo godine izgubili i ono malo prostora koji smo imali. Ta nas je situacija, međutim, mobilizirala da vidimo druge alternative, i jednu alternative smo pronašli. U međuvremenu, pošto smo izgubili prostor, pozorište Oda u Prištini, jedino nezavisno pozorište, pogođeno je finansijskom krizom. Bili su na ivici egzistencije. S njima su nas, dakle, spojile potreba i kriza. Od prošle godine zajednički dijelimo prostor pozorišta Oda. Sada smo tu, a opština Priština je odlučila da preuzme plaćanje stanarine i druge komunalije, pa je i to olakšanje za nas. Međutim, stanje infrastrukture tog pozorišta je jadno. To je jedno ne baš dostojanstveno radno okruženje. Sada čekamo ulaganja općine u njeno obnavljanje – nadamo se da će se to dogoditi tokom 2022. godine. Čini se da su stvari krenule pozitivno u tom smjeru. U međuvremenu nastavljamo sa našim aktivnostima. Trenutno izvodimo “Balkan Bordello”, transatlantski projekat pozorišta La MaMa iz New Yorka, Qendra Multimedia iz Prištine i Ateljea 212 iz Beograda. Nakon turneje po Kosovu, Albaniji i Srbiji, predstava će u aprilu sljedeće godine biti prikazana u New Yorku, u pozorištu La MaMa.

Festival Polip je u najkraćem posvećen približavanju književnosti s Kosova i iz Srbije. Kako danas gledate na njegove početke, koliko je energije i entuzijazma bilo potrebno za njegovo stvaranje i jednodecenijski opstanak?

U stvari, nije u pitanju približavanje kosovske književnosti srpskoj, već je festival pokrenut kako bi se omogućila razmjena književnosti i pisaca između dva društva traumatizovana neprijateljskom prošlošću. Prepoznavanje i komunikacija bili su i ostali imperativ. Kulturna komunikacija, prije svega. No, posljednjih godina festival ‘Polip’ se iz festivala koji se fokusirao na regiju pretvorio u pravi međunarodni festival književnosti na kojem se osim čitanja raspravlja o raznim političkim i društvenim pitanjima i problemima evropskog karaktera. Ovo preseljenje ne znači da je regija ‘izliječena’ i da je festival završio sa radom. Naravno da nije, ali ako je na početku festival osmislio jednu viziju za naša društva koja bi trebala koegzistirati, sada pokušavamo ovu viziju staviti u širi kontekst, kontekst suživota u ujedinjenoj Evropi. Znam, to zvuči vrlo poetično! Vratimo se na pitanje. U ovih 11 izdanja, Međunarodni festival književnosti Polip postigao je ogroman uspjeh u nekoliko oblasti, uključujući i promociju na desetine mladih autora. Početak je, naravno, bio drugačiji, dogodio se u potpuno drugačijim okolnostima, u okolnostima straha, ali i upornog nastojanja da se stvari pomjere s mrtve tačke. Prvo izdanje objavljeno je 2009. godine, i tada su prvi put u poslijeratnom period srpski pisci čitali javno u Prištini. Ili smo bili hrabri ili glupi. Stvari su se sada promijenile na bolje. To je opipljiva promjena. Ta promjena nije uticala samo na javnost, već je uticala i na svakog od nas pojedinačno. Saša Ilić, koji je također jedan od umjetničkih direktora festivala (zajedno sa Alidom Bremer iz Hrvatske i sa mnom), sada je jedan od mojih najboljih prijatelja.

IZUZETNO JE VAŽNO DA LJUDI SAMI DOTAKNU SVOJU STVARNOST A NE PREKO POSREDNIKA

Posljednjih sedam godina Qendra Multimedia realizuje i program rezidencija za pisce “Pristina has no river” zahvaljujući čemu ugošćavate autore/ice različitih profila iz centralne i jugoistočne Evrope i Njemačke. Koliko je ovaj program pomogao da posebno gosti iz jugoistočne Evrope stvore ispravnu sliku o Kosovu, neopterećenu nepotpunim informacijama iz osamdesetih i devedesetih godina?

Izuzetno je važno da ljudi sami dotaknu svoju stvarnosti a ne preko posrednika, pa čak ni posrednika kao što su mediji, koji, kao što znamo, često imaju prilično zamućenu dioptriju. Primjera radi, za bolesne tabloide u Srbiji, Albanci na Kosovu i dalje slobodno hodaju naokolo sa bombama u rukama, ruše manastire ili miniraju kuće nekog sirotog Srbina. Stvarnost je, na sreću, sasvim suprotna. Stoga suočavanje pisaca sa stvarnošću nudi drugu dimenziju, stvarnost koja ima više boja i svjetlosnih nijansi, i tu realnost pisci probavljaju na svoj način i donose vlastite zaključke, bez potrebe za posrednicima.

Bosna i Hercegovina i Kosovo dijele slično iskustvo organizovanja prvih povorki ponosa u trenutku kada su one u progresivnijim dijelovima bivše zajedničke države dio tradicije.
Uprkos tom kašnjenju dešavaju se iskoraci poput pozitivnih reakcija na vašu predstavu „55 Shades of Gay“, kao prvu posvećenu LGBT temama postavljenu na Kosovu.
Kako posmatrate promjene koje se dešavaju na balkanskom prostoru koji je duboko heteropatrijarhaln a vezane su za LGBT prava i da li su pored kulturnjaka koji su prvi pravili mostove, upravo ljudi koji pripadaju LGBT zajednici oni koji zaista ne pridaju nikakvu važnost granicama koje politika pokušava nametnuti?

Što se tiče pitanja zajednice LGBTIQ+, na sreću, stvari su se počele radikalno mijenjati, mijenjati na bolje. U posljednje dvije ili tri godine bilo je nekoliko pozorišnih predstava, snimljeno je nekoliko filmova,

organizirani su različiti javni događaji, izdano je nekoliko knjiga, održano je nekoliko Gay parada bez incidenata, LGBTIQ+ zajednica je počela komunicirati i surađivati na regionalnom nivou i tako dalje… Općenito, u javnoj sferi danas se mnogo više govori i raspravlja o LGBTIQ+ zajednici nego, recimo, prije tri ili četiri godine. Svi ovi pokreti, osim što svjedoče o bogatoj LGBTIQ+ kulturi u regiji, također su znak opće društvene emancipacije koja se događa u ovim krajevima. Naravno, moramo naglasiti da se te promjene događaju uglavnom u glavnim urbanim sredinama, dok na provinciju gotovo da nisu nikako uticale. Izvan centara, heteropatrijarhat i dalje vlada gvozdenom pesnicom. Stoga svi mi moramo još mnogo toga uraditi na tom polju, posebno mi umjetnici, jer vjerujem da jedno umjetničko djelo, kao npr. pozorišna predstava, može imati daleko jači učinak od desetine seminara, obuka i suhoparnih predavanja. Osim što nam je potrebno više pozorišnih predstava na temu LGBTIQ+, one bi trebale imati i iskren pristup, trebale bi odražavati homofobnu stvarnost naših društava, trebale bi odražavati živopisni život LGBTIQ+ članova, kao i drame i izazove s kojima se suočavaju članovi LGBTIQ+ zajednice itd. U našoj predstavi “55 Nijansi Gaya” (“55 Shades of Gay”) koju ste spomenuli, osim što osuđujemo homofobično društvo, također osuđujemo i ismijavamo određene grupe, na primjer, sa šačicom takozvanih albanskih intelektualaca, potpisnika peticije protiv LGBTIQ+, osuđujemo i usmjeravamo pažnju na ljude koji koriste religiju za sijanje mržnje prema LGBTIQ+ osobama, ali s druge strane, također kritiziramo i nespretnost LGBTIQ+ zajednice da se organizira.

POZORIŠTE MORA TRAŽITI I DOSEGNUTI ‘NEUGODNU’ PUBLIKU

Bili ste pionir kulturne saradnje sa Beogradom u vrijeme dok ste bili umjetnički direktor Narodnog pozorišta u Prištini na šta se nije uvijek blagonaklono gledalo u vašem okruženju niti ste u opštoj radosti dočekivani tamo gdje ste išli.
Koliko iz ličnog iskustva danas možete reći o umjetnosti kao integrativnom faktoru među narodima?

Nekako sam skoro uvijek imao problem s definicijama poput ‘umjetnosti kao sredstvo pomirenja’. Kulturne razmjene između Kosova i Srbije koje smo započeli putem Qendra Multimedia, različite saradnje u kojima sam bio uključen, nisu imale za cilj ‘pomirenje’ ili ‘integraciju’, jer tada ne bismo bili umjetnici, već mirovni aktivisti. Naravno, bili smo svjesni da će politički kontekst Kosova i Srbije omogućiti stvaranje nekih ‘sporednih’ koristi, uključujući rušenje predrasuda i stereotipa, opuštanje odnosa i općenito stvaranje normalnosti u albansko-srpskim odnosima, ali da ponovim, korist koju pruža taj politički kontekst je ‘sporedna korist’. Predstava “Romeo i Julija” sa srpskim i albanskim glumcima ima jedan uticaj i političko ‘čitanje’ koje je drugačije od predstave “Romeo i Julija” koja se izvodi samo sa albanskim glumcima u Prištini ili samo sa srpskim glumcima u Beogradu. Kao što je Marina Abramović navela, ‘kontekst je bitan’. Shodno tome, pozorište pokušava pronaći saveznika tamo gdje ga nema, jer nema mnogo toga za reći onima koju su već ‘preobraćeni’. LGBTIQ + predstava ima smisla kada se ne prikazuje LGBTIQ+ zajednici, već drugima, posebno homofobima. Zato pozorište mora tražiti i dosegnuti onu “neugodnu” publiku, publiku koja se ne osjeća ugodno s onim što im se prikazuje. Zato smo posljednjih godina realizovali nekoliko pozorišnih projekata sa umjetnicima iz Srbije, razmijenili smo i nastavljamo razmjenjivati predstave, jer političko pozorište koje mi praktikujemo dobiva više na težii i ima više smila, postavljeno u kontekst stalne albansko – srpske iritacije i konflikta.

NEDOSTATAK ZNATIŽELJE O DRUGOM VEĆA JE PREPREKA OD JEZIČKE BARIJERE

Koliko je, uz sve specifičnosti sa kojima se borite u matičnoj sredini, dodatno frustrirajuća činjenica što kosovska kultura ne komunicira sa ostatkom regije na način na koji ta komunikacija postoji između Zagreba i Sarajeva ili Sarajeva i Beograda uz uvažavanje objektivnih prepreka kao što je jezik ako na primjer govorimo o savremenoj književnosti koja onda mora uključiti i prevođenje, uz one druge neobjektivne prepreke političke prirode u okviru kojih je i vizni režim za ljude s Kosova koji mnogo toga onemogućava i obesmisli.

Naravno, jezične barijere postoje, ali one nisu i ne bi trebale biti glavne prepreke u prometu literature ili pozorišta. Ono što najviše uznemirava je nedostatak znatiželje, odnosno nedostatak interesa za poznavanje literature koja se piše iza tog drveća, iza tog polja ili brda, odnosno književnosti susjeda, pozorišta koje drugi stvaraju u našoj blizini. Stoga je nedostatak znatiželje o drugome veća prepreka od jezičke barijere. Kao primjer, navest ću vam činjenicu da smo sa nastupima Qendra Multimedia svirali po cijeloj Evropi, ali nikada nismo bili u Sarajevu, ili činjenicu da tokom ovih 50 (ako ne i više) godina nikada nijedna predstava sa Kosova nije izvedena ni u jednom pozorištu u Crnoj Gori, Podgorici ili na Cetinju! I da, za budale, potvrdimo: Crna Gora i Kosovo su susjedi. A onda možemo razgovarati i o vizama. Znate li kako me je sram što Dino Mustafić ne može doći na Kosovo, jer mu je potrebna viza, za šta je potrebna hrpa administrativnih napora, uključujući i put u Skoplje. Nedavno smo pozvali Harisa Pašovića na Kosovo i užasno me je sramota što zbog viza on najvjerojatnije neće biti u mogućnosti doći ovdje. Ne znam da li je politika mogla proizvesti išta podlije od ove ideje o potrebi uzajamnih viza između Kosova i Bosne. To je jedan varvarski, anticivilizacijski čin. Ne možete zamisliti koliko me to iritira, i ne želim znati za bilo kakve argumente kojima se te vize pokušavaju opravdati. Svako ko pokuša to pravdati je za mene hajvan.

U jednom intervjuu ste rekli kako je nekada dovoljno 15 ljudi da bi komunikacija ostala živa. Ko su oni na regionalnom planu koji su tu komunikaciju činili najživljom, odnosno ko su ljudi čiji su se ljudski principi i umjetnički svjetonazori poklapali sa vašima neovisno o tome odakle su dolazili? Pretpostavljam da je među njima sigurno pokojna Borka Pavićević zahvaljujući kojoj je CZKD uvijek bio širom otvoren za vaša gostovanja.

Naravno Borka. Početkom devedesetih ona je osnovala Centar za kulturnu dekontaminaciju (CZKD) u Beogradu, kulturno i intelektualno uporište koje se suprotstavljalo srpskom nacionalizmu i nastojalo obuzdati ratnu groznicu koja je tada zahvatila Srbiju. Više puta sam to rekao, Borkin CZKD je svih ovih godina bila ona neka kulturna ambasada Kosova u Beogradu koja je nedostajala. Borka je do svoje smrti 2019. godine bila dostojanstveni borac za ljudska prava, snažan opozicioni glas, progresivna i otvorena za kulturnu saradnju između država nastalih raspadom Jugoslavije. Nakon njene smrti, poznati filozof Boris Buden s pravom je napisao da je Borkin život imao politički smisao. „Niko ne može poreći da je život Borke Pavićević imao politički smisao. Mnogi se čak slažu da se to značenje ne može svesti na lik usamljenog kulturnog aktiviste sa društvenih margina, koji se herojski odupire nedemo kratskim moćima i većini koja podržava tu moć”, kaže on.  Osim Borke Pavićević, bilo je i naravno i mnogih drugih srpskih umjetnika i intelektualaca koji su imali i imaju jasne stavove i stavove prema prošlosti, prema ulozi Srbije u ratovima devedesetih i protiv Miloševića. Tu je svakako potrebno spomenuti Vladimira Arsenijevića, pisca i osnivača festivala Krokodil u Beogradu, Biljanu Srbljanović, poznatu dramsku spisateljicu i aktivistkinju za ljudska prava bez premca, Tomislava Markovića, beskompromisnog pjesnika i novinara, Sašu Ilića, književnika, omraženog od autoritarnog režima u Beogradu jer je jedan od promotera kulturne saradnje Kosova i Srbije, Zlatka Pakovića, hrabrog novinara i režisera, Miloša Živanovića, odličnog pjesnika koji diže glas protiv vlasti, i mnoge, mnoge druge. Naravno, profile ličnosti poput ovih iz Srbije postoje i u Hrvatskoj, na Kosovu, u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini… Dino Mustafić, Andrej Nikolaidis, Shkelzen Maliqi, Alban Ukaj, Haris Pašović, Tanja Šljivar, Selma Spahić, Arben Idrizi, Alida Bremer, Oliver Frljić… Ovi i mnogi drugi, oni su kulturni demineri, oni koji uklanjanju mine iz naslijeđa fašističke prošlosti regiona, ali i koji čiste sadašnjost od nacionalističke kontaminacije.

Kristina Ljevak (1980, Sarajevo) novinarka je i urednica koja dvadeset godina radi u domaćim i regionalnim medijima. Posvećena je afirmaciji nezavisne kulture i umjetnosti u Udruženju Zvono. Saradnica je brojnih organizacija čiji rad je fokusiran na ljudska prava, borbu protiv diskriminacije i njegovanje kulture sjećanja. Feministica je i LGBT+ aktivistica.

Related Posts

OLJA RUNJIĆ, književnica i direktorica Festivala „Škure“:  Još uvijek sam zaljubljena u ljude,  i kad mi se najmanje sviđaju, zagledana sam u dobro u njima

Nakon što je završeno još jedno izdanje Međunarodnog festivala savremene književnosti Škure, razgovarale smo sa Oljom Runjić, osnivačicom i direktoricom Festivala. Pričale smo o životu na relaciji Beč-Šibenik-Sarajevo, provincijskim mentalitetima, iskustvu egzila, jeziku, teroru desnice i patrijarhata koji suvereno korača u naše prostore sloboda i inspiraciji koja (potencijalno) izvire iz ovakve zbilje. Olja Runjić piše prozu i […]

Mladost u egzilu

Pitanje mladosti u današnjem vremenu je neriješeno pitanje. Živimo u vremenu u kojem vlada kult mladosti koji nam mladost oslikava kao najbolji period života, svi žele da ostanu mladi, da budu lijepi i vitalni. Danas je mladost na tronu čovječanstva. Uporedo se odvija surova stvarnost, u kojoj je omladina izložena lutanjima, izgubljenosti, nezaposlenosti, socijalnoj marginalizaciji i sveopštoj[…]