Piše: Lejla Kalamujić
Kada je zadnjih decenija prošlog stoljeća Heiner Müller u svojim dramama i esejima ispisivao kritiku kapitalističkih i imperijalističkih politika, njegovi savremenici su mu se smijali. Za njih (pobjednike Hladnog rata) on je bio tek zabludjeli poklonik jedne propale ideologije koji suštinski ne razumije principe slobodnog demokratskog svijeta. A ko je u pravu, danas je do kraja jasno. Na žalost optimista, svijet nije postao jedna kuća, već kako je Müllerov proročki glas tvrdio, neprijateljsko mjesto u kojem vladaju podjela i selekcija, ili kako je to izrekao u svojoj poznatoj formulaciji kapitalizma, u kojem “nema dovoljno za sve”. Niko to ne zna bolje od miliona ljudi koji su uslijed siromaštva, ratova i političkih progona bili primorani napustiti svoje domove i pokušati pronaći neki novi dom i život dostojan čovjeka.
Takvu sudbinu dijeli i Sirijka Doaa Al Zamel koja je proljetos gostovala u Sarajevu na Female Art Rising festivalu. Doaa danas živi u Švedskoj, a sve što je prošla na svom izbjegličkom putu, graniči sa nemogućim. Kada je počeo rat u Siriji, uprkos svakodnevnoj opasnosti, porodica je odlučila ostati, naivno vjerujući da sukobi neće potrajati. Ali kako su prolazili mjeseci, Doaainom ocu je bivalo sve jasnije da uprkos činjenici da se stradanje događa pred očima cijelog svijeta, niko neće pomoći. Izbjegli su u Egipat gdje, pokazat će se, za njih nije bilo mjesta. Nakon dvije izbjegličke godine i napada kojima je bila izložena, Doaa je sa zaručnikom Bassemom krenula ka Europi. Kako sama kaže odluka nije bila laka, oboje su bili svjesni rizika kojem se izlažu, ali njihov izbjeglički život u Egiptu je bio toliko nepodnošljiv da je čak i smrt bila prihvatljiva opcija. Nakon što je Bassem predao krijumčarima svu životnu ušteđevinu, našli su se u sklepanom brodu sa 500 drugih izbjeglica iz Sirije, Afganistana, Iraka, Irana, Palestine… Pritom, Doaa se panično bojala mora, jer nije znala plivati. Ilegalni brod, koji bi u normalnim okolnostima mogao primiti dvadesetak osoba, nakon iskazanog nezadovoljstva putnika, krijumčari su iz obijesti sami potopili u blizini grčke obale. Skoro svi putnici su se utopili, među njima i Bassem.
Kojim čudom je jedna krhka djevojka uspjela preživjeti četiri dana i noći na otvorenom moru održavajući na životu i dvije malene djevojčice, koje su joj povjerili njihovi roditelji u trenutku kada više nisu imali snage boriti se, ni njoj samoj nije jasno. Jedino čega se može sjetiti je da su ih na kraju spazile grčke obalne straže i izvukle na kopno. Nažalost, nakon toga jedna od dvije djevojčice je umrla u bolnici. Doaa se godinu dana oporavljala od teških povreda, i za to vrijeme uspjela doći u kontakt s rođacima preživjele djevojčice. Na kraju su obje završile u Švedskoj, iako Doaa ističe da više nemaju kontakta. Nakon što se saznalo za Doaainu priču, u Grčkoj joj je dodijeljena nagrada za hrabrost, a ona danas, osim što nastoji organizovati svoj život u Švedskoj, kao aktivistica za ljudska prava sudjeluje u brojnim programima i pronosi priču o paklu koji prolaze ljudi u pokreti na putu ka tvrđavi Europi.
Heiner Müller je umro 1995. godine. Od tada do danas bezdomništvo u svijetu se konstantno umnožava. Optimisti su ušutjeli, ali došlo je nešto gore. Hvalospjeve novom slobodnom svijetu, zamijenio je status quo – idiotsko uvjerenje da bolje ne može, jer takva je priroda stvari. I zato je važno čuti Doaainu priču, kao i priče hiljade svjedoka nepravednosti i okrutnosti svjetskog poretka. Važno je da dozvolimo sebi da nas zaboli, da suosjećamo i bunimo se. Jer ako zaista povjerujemo da ne može drugačije – da je najnormalnija stvar to što nema mjesta za sve – onda smo, bojim se, zaista izgubili i ne bi se trebali čuditi kad sutra ne bude mjesta ni za nas.
