Razgovarao: Ljupko MišeljićFoto by: Katja Markič i Nina Goropečnik

Đejmi Hadrović: Danas još uvijek živimo u Platonovoj pećini s tim da su naše projekcije u HD-u

Đejmi Hadrović je vizuelna umjetnica koja kreira fotografije, performanse i instalacije. Njeni radovi preispituju uslove pojavljivanja slika u kontekstu savremene medijske vizuelne kulture u kojoj reprezentacije i ideje funkcionišu. Kao polaznu tačku koristi svakodnevna iskustva umjetnice.

Hadrović je izlagala u Austriji, Sloveniji, Slovačkoj i Palestini. Dobila je nekoliko međunarodnih nagrada. Njen rad „Zahida je feministkinja“ nalazi se u stalnoj postavci bečkog muzeja MUSA.

Dobitnica je nagrade OHO za 2022. godinu i gošća rezidencije „Residency Unlimited“ u Njujorku.

Novo i anonimno masovno društvo u procesu manipulacije racionalnim prosvjetiteljizmom ili relativiziranjem inspirisalo je Hadrović da 2020. godine Zakon o porodičnom nasilju Republike Srbije pročita u Muzeju savremene umjetnosti Vojvodine uz lomljenje tanjira, kao vrstu neselektivnog nasilja.

Temu lične traume i transgeneracijske kolektivne traume izazvane ratnim nasiljem u Bosni i Hercegovini interpretirala je u performansu Apartman 102.

Traži li filozofija svoje kanale komunikacije u savremenoj umjetnosti? Počiva li savremena umjetnost na filozofskim disciplinama?

Apsolutno, filozofija i umjetnost su općenito nerazdvojni blizanci. Filozofski tekstovi i rasprave nastaju u svrhu promatranja umjetničkih djela, i naprotiv, umjetnička djela traže inspiraciju u filozofiji. Samo da spomenem nekoliko trendova kod filozofskih autora koji su utjecali na moj umjetnički rad. Počevši od Waltera Benjamina, također dijela Frankfurtske škole tridesetih godina prošlog stoljeća – kritičke škole koja njeguje analizu društva i kritički osvrt na njega. Kasnije sam razvila radove zasnovana na feminizmu zapadnog svijeta i proširila svoje znanje prema feminizmu Balkana i Bliskog istoka. Uveliko su me inspirisali autori kao što su Maria Todorova, Edward Said, Virginia Woolf, Judith Butler, Irshad Manji, Leila Ahmed, te jedna od mojih favorita je Žarana Papić, bez nje nema priče.

Na kojim poljima u ljudskom ponašanju danas djeluje transgeneracijska kolektivna trauma?

Vjerujem da je pitanje dobro za psihologe, psihoterapeute i psihoanalitičare. Kao umjetnik i filozof koji promatra društvenu dinamiku nakon određenog istorijskog događaja – raspada socijalizma u Jugoslaviji, svjedočila sam da se one ispoljavaju u netrpeljivosti prema Drugom, kao i u razumijevanju i empatiji koju čovjek razvija zbog ličnog traumatskog iskustva, iako to može ići u drugom smjeru gdje čovjek postaje sklon potpunoj apatiji. Ne postoje jedinstveni odgovori na ovaj fenomen, svaki pojedinac postupa drugačije. Problemi straha i povjerenja u našem regionu su dominantni, a nesigurnost je i ona koja prevladava. Ono što je svojstveno postjugoslovenskoj teritoriji je dobar humor kao strategija mehanizma suočavanja.

Vidite li kolektivnu traumu kao bazu na koju se aktuelni politički i društveni sistem poziva u kriznom komuniciranju?

Kolektivnu traumu, kao i sve ostalo, vidim samo kao jednu od tržišnih niša koje koriste neoliberalnom kapitalizmu. Kapitalizam je prodro u sve pore ljudskih bića, pa čak i kada naivno vjerujemo da su teme solidarnosti i empatije u dobrotvorne svrhe, one neće izbjeći kapitalističko tržište kao još jedan profitabilan proizvod.

Ono što želim da kažem i poručim jeste da su teme koje proizilaze iz kolektivne traume koriste i zloupotrebljene u političke svrhe. Ratovi kojima svjedočimo u modernoj eri nisu ništa drugo nego programirani, izmišljeni i proizvedeni događaji koji su napravljeni za unosan posao. I to ne samo prodaju oružja već i eksploatacije na društvenim mrežama koje nastaju klikom, dijeljenjem sadržaja i širenjem određenih vijesti među običnim ljudima. Zamislite kako javna, državna i privatna infrastruktura oživljavaju kada je u pitanju traumatični događaj. Na primjer, u slučaju kada pošte, farmaceuti i transportna preduzeća žele da imaju koristi kada ljudi pošalju higijenske pakete u Tursku zbog zemljotresa. Lideri su shvatili da se od ljudske empatije može dobro zaraditi, a izvor toga povijesno vidim u kršćanstvu, dok se kupovalo oproštenje grijeha. Danas se to manifestira masovno na čitavoj planeti. Priliku zarade vide i razni oni NGO koji rastu kao gljive poslije kiše, da bi se mogao oprati novac pod izgovorom filantropije i humanizma.

Šta je osnovni uzrok sve prisutnije kolektivne histerije ali i histerije individue kojim se bavite u svojim radovima?

Studiranje u Linzu (AT) i nagovor mentorice Schink Dagmar da se okrenem ličnim pitanjima kako bih proizvela umjetnički rad. U Sloveniji, to sa strane profesora nije bilo poželjno, što smatram da dosta govori o buržujskom društvu kako se sa suočenim introspektivnim svijetom spopada ali ne i diskutuje u javnom prostoru – govorim o kulturi represije. Dok sam odrastala, potiskivala sam i zaboravila mnogo toga šta se desilo devedesetih – amnezija je takođe dio kolektivne traume i zaboravljanje je zdrav mehanizam suočavanja. Te teme me nisu zanimale sve do kasne vlastite dvadesete godine kada sam počela da preispitujem Balkan, njegovu istoriju, i politike.

U radu „Javne misli o privatnim krizama“ ostavljate prostor publici da pristupom QR kodu podijeli na društvenoj mreži Instagram vlastita zapažanja o političkoj situaciji i krizama u svijetu. Ta vrsta nedefinisanog i nezavršenog rada traži sagovornice i sagovornike, učesnice u projektu sistematizacije javne misli. Kakva iskustva ljudi dijele?

To vam najbolje objasnim primjerom originala:

„Ja sam bijela i Europejka, biram između Pfizera i Moderne. Ne zanima me šta se dešava u Afganistanu“, ili „Čitam o povećanju lokalnog i rodno-zasnovanog nasilja tokom policijskog časa (lockdown). Teško mi pada zatvaranje granica i nisam bila u mogućnosti kupiti šampon koji sam dotad koristila u svom internacionalnom životnom stilu“.

Tvrdite da kapitalizam usađuje u nas nedostatak solidarnosti, konformizam i apatiju. Kako ispitujete tu tezu u svom performansu „Autoportret“?

Odabrala sam da nosim islamski veo u svom nastupu jer on ukazuje, između ostalog, na zavjesu i barijeru. Veo je konkretan način odvajanja pojedinca ili grupe pojedinaca iz šireg društva, kao i apstraktna institucija takve segregacije. U metaforičkom smislu, implicira nesposobnost razumijevanja i učešća u „Istini“. Na veo u Bosni i Herzegovini utječe interakcija kolonijalne, transnacionalne, međureligijske i historijske dinamike. Na kraju se riješim odjevnog predmeta tokom nastupa gdje postajem potpuno gola. Moje tijelo postaje objektivizirano na najnametljiviji i najmaterijalističkiji mogući način, pretvarajući ga u pokretnu ili nepokretnu imovinu jer je želja da budeš lijep u javnosti i da potencijalno zaradiš kapital postala posebno interesovanje mladih žena širom regiona.

U performansu „Tihi posmatrač“ tematizujete unutrašnji dijalog i adresiranje društvenih problema, ali i bijeg od aktuelne pozicije jedne žene u tridesetim godinama. Šta konkretno proučavate tim performansom?

U video performansu možemo vidjeti samo cipele. Djevojka koja nestrpljivo stoji na jednoj pa na drugoj nozi. U većini videa vidimo samo cipele, a video se čini crno-bijelim. Priča nas navodi na to da mislimo da je riječ o prostituciji, ali pri kraju je riječ o tome da sam umjetnica. Na kraju videa “izlazim” u svojoj crvenoj haljini. Željela sam napraviti video koji nije vizualno opterećen informacijama već sveden na jednostavnu semiotiku jer je naracija već opterećena teškom autobiografskom pričom. Koristila sam svoju projekciju sjene profila na platnu da odvedem svog gledatelja do anegdote o Platonovoj pećini, gdje stanovnici pećine gledaju vlastite sjene projektovane na zid pećine. Te im sjene predstavljaju jedinu moguću istinu i stvarnost. Onaj ko pobjegne iz pećine shvati da postoji nekoliko istina i stvarnosti. Danas još uvijek živimo u Platonovoj pećini s tim da su naše projekcije u HD-u.

Ljupko Mišeljić (1996) je novinar. Istražuje, analizira i prezentuje teme politike, ekonomije, umjetnosti i mass media. 

Related Posts

Boban Stojanović, književnik i aktivista: Bio sam Marina Abramović sam sebi

Boban Stojanović jedna je od najautentičnijih osoba koje sam srela. Aktivista profila kakvom sam uvijek težila, postao mi je prijatelj nakon prvog susreta.Godinama je vodio Beograd Pride, podnosio prijetnje, batine, ulazak na svaki način u lični prostor, išao diljem regije i prenosio svoje aktivističko znanje i iskustvo, vlastitim autoritetom i znanjem utičući na profiliranje brojnih aktivista i […]

Kemil Bekteši, umjetnik: Umjetnost je moj jezik i smatram da njime najbolje mogu govoriti

Piše: Kristina Ljevak Bajramović Neke ozbiljnije kulture, kao što nije postkonfliktna balkanska, bile bi ponosne na autorstvo kakvo je umjetnika Kemila Bektešija. One kojima nominalno pripada,  preispituje i njegova krvna zrnca i ne mogu da „prelome“ ni njegovo prezime. Iza Bektešija su iznimno reprezentativni umjetnički rezultati, izložbe i intervencije koje prodiru najdublje u kriva srastanja naše realnosti.  Trenutno[…]