Kada načelnik opštine Šipovo kaže kako pet rijeka u Šipovu teče bezveze, onda on govori u ime krupnog kapitala, interesa i gradnje vlastite pozicije na interesnim osnovama, kao i njegovi brojni saborci u vječnoj otimačini i bespoštednoj borbi za pozicijom koja ne poznaje skrupule ni onda kada je riječ o budućnosti svih nas.
U takvoj atmosferi riječni pokret uspio je učiniti mnogo, te pored usvojene izmjene zakona zahvaljujući kojoj će se spriječiti stotinu štetnih projekata po naš ekosistem, kreirao je atmosferu zajedništva i povjerenja zahvaljujući kojoj se ljudima vraća vjera u mogućnost promjena.
Lejla Kusturica, aktivistica i direktorica Fondacije „Atelje za društvene promjene – ACT“ uprkos svim preprekama, pokušajima omalovažavanja ili diskreditovanja ne odustaje od misije koja podrazumijeva stalno podsjećanje da rijeke nismo naslijedili od predaka nego ih posudili od potomaka.
O putu koji je pređen i bitkama  koje predstoje, feminističkoj borbi koja je neodvojiva od riječne i riječnom pokretu koji nam je osvijestio i osnažio vlastite kapacitete govorila je u intervjuu za naš portal. 

Pored suštinskog značaja Zakona o dopunama Zakona o električnoj energiji u FBiH a kojim se zabranjuje planiranje i izgradnja malih hidroelektrana u Federaciji, koliko je on i na simboličkoj razini važan, kao poruka da sve naše borbe nisu unaprijed izgubljene, uprkos činjenici da se na suprotnoj strani nalazi krupni kapital?

Borba za spas bosanskohercegovačkih rijeka, koja traje skoro 15 godina, definitivno je pokazala da su promjene moguće i da samo ujedinjeni i odlučni građani mogu natjerati izabrane predstavnike da rade u interesu svih nas. Na suprotnoj strani, bili su moćni energetski lobiji teški stotine miliona konvertibilnih maraka, ali još se jednom potvrdilo da je narod taj koji odlučuje, ali opet ponavljam samo kada djeluje zajedno i solidarno. Nerijetko su nam ljudi govorili da prate naše aktivnosti i pružaju punu podršku, ali da se pribojavaju hoće li biti moguće izboriti se protiv moćnih lobija čije ekocidne biznise smo ugrozili. Pokret za rijeke je dokazao da je to moguće, čime je ljudima data nada i vjera da su velike promjene zaista moguće i u našoj komplikovanoj  Bosni i Hercegovini. Ne smijemo odustajati, a opet moramo misliti svojom glavom i ne dati da nas dijele i otmu sve bez čega nema života – zrak, vodu, dostojanstvo.

S obzirom na dugotrajnost i mukotrpnost procesa, šta je ono što je vas lično, Fondaciju Atelje za društvene promjene i Koaliciju za zaštitu rijeka Bosne i Hercegovine vodilo sve ove godine, pretpostavljam činjenica da zabrana izgradnje malih hidroelektrana nema alternativu?

Mi u ACT-u imamo običaj reći da ovo nije borba samo za bosanskohercegovačke rijeke, već nešto puno šire – borba za pravdu i dostojanstvo običnog čovjeka. Širom zemlje se svakoga dana biznisi sklapaju talovima, zato što neko nekog poznaje, zato što je neko nečiji. Institucije najčešće rade u interesu političkih partija i moćnih interesnih grupa, a opšti i zajednički interes se zanemaruje. Rijeke su crvena linija našeg običnog čovjeka i to su shvatili i političari a i ovi moćnici vlasnici. Ljudi sa rijeka kažu: „Kada neko, mašući sumnjivim dozvolama, dođe s namjerom da pregradi i uzme rijeku pored koje ste odrasli i na kojoj ste naučili plivati, šta ćete uraditi? Naravno, boriti se za ono što nam pripada i što ne može biti nečije privatno vlasništvo“. Ljudi koji su rijeke branili tijelima, na sudovima i u medijima svjesni su da prirodne resurse, u prvom redu rijeke i šume, nismo naslijedili od predaka, već posudili od potomaka i imamo obavezu da ih zaštitimo. Rijeke su jednostavno dio identiteta ljudi na ovim prostorima i za njih smo duboko vezani. A onda ima još nešto, a to je inat – mnogo smo obespravljeni, sluđeni političkom zbiljom u BiH koja umara, stalno nam se daje osjećaj da nešto ne možemo promijeniti, a onda kada su mještani u dolinama rijeka stali ispred bagera i time poručili da mogu zaustaviti i moćne mašine i da neće dati rijeku ni iz inata, jer kako se neko drznuo doći i uzeti mahom pitku vodu, e to je moj motiv – mještani koji su se pobunili i koji su se udružili prvo u selima, a onda i šire u Koaliciju za zaštitu rijeka u BiH koja danas broji preko 30 organizacija.

Usvojena dopuna Zakona ne uskraćuje mogućnost izgradnje mini hidroelektrana koncesionarima koji su već dobili pravo na koncesiju. Što znači da nastavak borbe predstoji, kao i činjenica da se postojeći zakon ne odnosi na Republiku Srpsku. Šta vas sve u budućnosti očekuje i koliko je izvjesno da će se onemogućiti realizacija postojećih koncesijskih ugovora?

Usvajanjem zakonskog rješenja kojim je zabranjeno planiranje i izgradnja novih malih hidroelektrana spriječili smo stotinjak štetnih projekata (bez koncesije) u FBiH. To je ogroman, historijski korak ka zaštiti naših rijeka, ali još je puno posla pred nama. Veliki je broj slučajeva gdje su već zaključeni ugovori i sada očekujemo još jače napade vlasnike tih koncesija, što znači da nam predstoji borba za spas rijeka koje mještani već godina tijelima i na sudovima brane od uzurpacije ali i koncesija koje sada imaju rok od tri godine da se realizuju ili propadaju. Znajući snagu i odlučnost naroda koji brane naše rijeke, uvjereni smo u pobjedu i, u konačnici, raskid zaključenih koncesionih ugovora ili njihovo poništenje. Važno je reći da većina tih ugovora imaju pravne manjkavosti i postoji pravna osnova da se koncesije raskinu ili ponište. To će biti jedan od fokusa naše borbe. Rijeke ne poznaju granice, one nas spajaju, i prirodno je da je sljedeći korak usvajanje sličnog zakonskog rješenja i u Republici Srpskoj.
Naravno, male hidroelektrane nisu jedini uzrok problema na rijekama, već samo jedan dio. Predstoji nam borbe protiv zagađenja vodotoka, bespravne gradnje u pojasevima oko rijeka i jezera, odlaganje tečnog opasnog otpada u naše rijeke i slično.

S razlogom govorite kako je priroda posljednja linija odbrane. Osim aktivista_ica i mještana koji žive pored rijeka na kojima su planirane male hidroelektrane, stiče se dojam da taj problem slabo koga zanima, ne samo kada govorimo o zaštiti rijeka nego životne sredine općenito. Ljudi često nalaze izgovore kako neki problem nije prioritet, na primjer prava LGBTI osoba. Šta im je izgovor pred izostankom vlastitog djelovanja koje je direktno vezano za njihovu i budućnost njihove djece?

Nažalost, bosanskohercegovačko društvo zapalo je u neko stanje teške letargije, gdje većina ne vjeruje da su velike promjene moguće kao što sam već spominjala. Puno je problema, politika je toliko obesmislila svoju ulogu ovdje – umjesto da nam političari vode društvo tako da živimo prosperitetno, ugodno, u harmoniji i miru sa jedni drugima, da se razvijamo u misaonom, ekonomskom smislu, mi svakoga dana preživljavamo šokove, izmišljene krize, podjele, bahatost u ponašanju, korupcijske afere itd. – a sve to dok nam oni otimaju pretpostavke za život ovdje. Koji roditelji sanjaju da im djeca rade i žive hiljadama kilometara daleko od njih i to samo jer ovdje nema pravde? Ljudi su umorni, to stalno ponavljam, boje se mahom, i gube snagu, što uopće ne iznenađuje u ovim okolnostima. A to je upravo ono na što naše političke elite računaju – da nas isključe iz procesa uređenja naših života, da se sve privatizira i da budemo robovi u mislećem i životnom smislu. No riječni pokret je dokazao da imamo i hrabrosti i snage, te da se uz jaku volju i odlučnost, definitivno stvari mogu pomjeriti naprijed. Istina je da kod nas ljudi uglavnom reaguju tek kada problem dođe u njihovo dvorište, ali je evidentno da je ostvaren veliki napredak kada govorimo o odnosu ljudi prema zaštiti rijeka i životne sredine općenito, a i jednih drugih. Naravno, sve se to još razvija, ali definitivno napretka ima i samo je važno da nastavimo zajedno djelovati i da se što više ljudi počne uključivati u procese u kojima se o njima odlučuje, npr. javne rasprave. Ako bihmogla pozvati sve nas, to je da nas što više odlazi i uzima učešće u javnim raspravama, da se konsultujemo sa stručnjacima, prosto da im ne damo da nas prave budalama i da se borimo za taj život koji znamo da je ovdje moguć i o kome sanjamo.

Niz je primjera građanske odgovornosti mještana_ki na obalama bosanskohercegovačkih rijeka koji su svojim tijelima i životima branili rijeke. Šta nam možete reći o snazi i vjeri tih ljudi, s obzirom na ukupnu apatiju koju živimo i koja na svu sreću u njihovom slučaju nije bila izbor.

Ljudi iz dolina rijeka su heroji ove borbe. U ovakvoj BiH oni su stali pred političke moćnike, pred energetske moćnike i rekli, e neće moći – vodu ne damo. To je značilo stavljanje meta na svoje čelo i sve pritiske koje možete zamisliti – od ucjena, tužbi, ugnjetavanja od strane vlasti, prijetnji itd. Oni su moja inspiracija i motiv i kada imam teške i beznadežne dane da ustanem i samo nastavim dalje. Toliko je mudrosti i sposobnosti za samoorganizaciju u našim selima, lokalnim zajednicama. Ti nas ljudi hrane, čuvaju naše rijeke, a evo kada govorimo o riječnoj borbi, čuvaju i naše dostojanstvo jer nisu predali rijeke bez borbe, i zato smo danas tu gdje jesmo, ostvarene su neke od velikih pobjeda u odbrani vode. Potrebno je da se ljudi u gradovima, a i generalno svi mi, više ugledamo na mještane iz dolina rijeka za koje imam ogromno poštovanje u BiH. Oni kažu bez vode nema života – nema stoke, nema voća i povrća, neće biti nas. Snaga lokalnih riječnih pokreta leži u  hrabrosti i zajedništvu, puno je lakše suprotstaviti se nekom političaru ili vlasniku koncesije kada to radi 50, 100, 1000 ljudi. I zato se divim svim riječnim aktivistima jer su prevazišli nametnute podjele u bh. društvu i prepoznali da su korupcija, otimanje prirodnih bogatstava naš zajednički problem protiv kojeg moramo ZAJEDNO samo još snažnije ustajati i boriti se.

Primjer hrabrih žena Kruščice višestruko je značajan. Njihovo djelovanje pored sprječavanja izgradnje male hidroelektrane dovelo je do toga da Kruščica prvi put na čelu Mjesne zajednice ima ženu uz učešće još sedam žena u radu Mjesne zajednice što se takođe nikada ranije nije desilo.  
Koliko nam ovaj primjer pokazuje da je ovakva vrsta borbe i feministička borba u najširem smislu? Koliko su žene kroz borbu u ovom slučaju za spas prirode osvijestile i vlastite kapacitete?

Hrabre žene Kruščice su postale simbol ženskog otpora nepravdi u cijelom svijetu. Unutar patrijarhalne BiH, ustati udruženo i još stati na čelo jedne mjesne zajednice znači direktno raditi i na osnaživanju svake djevojčice i u BiH i u regiji ali i učenju dječaka. Pokret za rijeke je ujedno i pokret u kojem žene ravnopravno biju bitku kao i naše kolege muškarci. Mi ovu borbu zaista vidimo kao i vid rasta svih nas i priliku da ideje ravnopravnosti u najširem smislu širimo i među nama. Žene se posebno solidarno odnose jedne prema drugima u ovoj borbi, pružamo jedna drugoj podršku, ne dozvoljavamo da dolazi do uspostavljanja bilo kakvih odnosa moći unutar saveza, već aktivno radimo na zajedništvu i poštivanju svih unutar riječnog pokreta. Svačije malo je zajedničko puno, a to možemo samo ako imamo istinsku ravnopravnost i poštivanje među nama. Fondacija ACT se deklariše kao aktivistička organizacija i zasniva se na nekoliko vrijednosti, a upravo je PROGRESIVNA BUDUĆNOST jedna od njih: borimo se za održivu budućnost koju jednako grade žene, muškarci, mladi i LGBTQ zajednica. Tu su još i zajedništvo, hrabrost, odgovornost i saradnja.

S obzirom na to da ste „dirnuli“ u osinje gnijezdo kada govorimo o interesima, lobijima i krupnom kapitalu, koliko je činjenica da ste žena bila dodatni motiv protivnicima za pokušaj diskreditovanja i da li su postojale situacije u kojima ste se plašili?

Kako je kampanja oko usvajanja zakona kojim je zabranjena izgradnja novih mHE u FBiH odmicala, odnosno kako je postajalo sve izvjesnije da će doći do konačne zakonske zabrane izgradnje ovih ekocidnih elektroenergetskih objekata, svjedočili smo sve jačim i nižim udarcima suprotne strane – malobrojnih interesnih lobija povezanih s izgradnjom malih hidroelektrana. No naši aktivisti, pokreti i udruženja napadnuti su na različite načine sve ove godine – od prijetnji, do ucjena, otkaza. Zadnjih sedmica pred glasanje o zakonu kojim se zabranjuju mHE, čitali smo spinove i lažne informacije o našim finansijama i motivima, dobijali etikete „stranih plaćenika“ i „neprijatelja države“. Billo je napada u smislu bolje bi ti bilo da se udaš i rađaš djecu. Nikada nismo osjećali strah, jer su ljudi koji brane rijeke više od deceniju spremni žrtvovati sve kako bi pravda pobijedila. Kada vjerujete u nešto i kada znate da nas svakoga dana ima više i više – onda nam oni (političke elite i energetski lobi) ne mogu ništa. I to nam treba i za ostale segmente života.

U jednom intervjuu ste rekli da je aktivizam ultimativna solidarnost s čim se apsolutno slažem. Ipak, koliko možemo biti optimistične i vjerovati da će doći vrijeme u kojem ćemo shvatiti da su borbe za spas prirode, za prava LGBTI osoba, prava radnica u trgovačkim lancima ili rudara naša zajednička borba?

Sve borbe koje se bore protiv eksploatacije, za priznanje prava svih nas, protiv sistemske nepravde su u suštini jedna borba – borba za pravedno i prosperitetno društvo u kojem obični ljudi žive dobro. To možemo postići samo solidarnim akcijama, i prepoznavanjem da je zaista naša jedina šansa da opstanemo ovdje u našem zajedništvu i takvom djelovanju protiv koruptivnih hobotnica koje su na svakom koraku.

Bez aktivističkog angažmana ne bi bilo zakona, a da li on, kada je konačno usvojen, može biti povod za vraćanje povjerenja u institucije? Jer rijeke nisu jedini problem kada govorimo o zaštiti životne sredine.

Bojim se da su institucije natjerane da konačno uzmu u obzir zajednički interes svih nas umjesto interes manjih moćnijih grupa, u ovom slučaju energetskog lobija. Ne smijemo zaboraviti da smo zahvaljujući zakonima i politikama koje su se vodile zadnjih 10-15 godina, kada je riječ o rijekama i mHE došli do ovog mjesta da nam se rijeke trpaju u cijevi za zrno električne energije, da mi sami plaćamo za to uništavanje putem računa za el. energiju, i to sve uz izdašne poticaje investitorima. Istovremeno ova pobjeda ne bi bila moguća da pojedina ministarstva, političari i političke partije nisu „prevrnuli ploču“. Nemamo iluzije da će od danas sve biti bolje, ali imamo uvjerenje da je i u ovoj političkoj žabokrečini moguće natjerati naše institucije da rade za nas, obične ljude. Počeli smo s rijekama, odnosno borbom protiv izgradnje malih hidroelektrana, i sada sa znatno više iskustva i znanja Fondacija ACT ulazi u nove procese koji se odnose na zaštitu životne sredine. Kako smo u ovom slučaju svi skupa uspjeli natjerati institucije da rade u interesu građana, vjerujemo da ćemo u tom pravcu samo jače nastaviti skupa sa našim saveznicima u predstojećim ekološkim borbama. Posljednji izvještaj UN-ovog međuvladinog panela za klimatske promjene predviđa sporu smrt života kakav poznajemo trenutno na Zemlji – pitka voda je naročito ugrožena, naše šume, biodiverzitet i mi u BiH moramo uraditi sve da zaštitimo našu prirodu i resurse jer još uvijek imamo šta zaštiti.

Pred nama su još jedni izbori i bespoštedna predizborna kampanja već se vodi. Osim etnonacionalnog pristupa i terora vitalnim nacionalnim interesom, primijetite li da je ikome od onih koji se kandidiraju za naše lidere_ice u interesu zaštita prirodnih resursa?

Primjetno je da ekologija sve više zauzima mjesto u stranačkim programima i javnim istupima predstavnika političkih stranaka, naročito u poređenju s ranijim godinama. Međutim pored nekoliko osoba koji kontinuirano su se borili ili se bore za važna okolišna pitanja, velika većina zelenu agendu koristi kao predizborni trik da privuče glasove građana i građanki koji mare za našu prirodu i koji su mobilizirani i borbom za rijeke. Ne treba nasjedati na ovo, ali treba pratiti ovo što se dešava i svakako zahtijevati od partija da štite naš okoliš kroz svoje programe. Činjenica da je glasanje o zakonu kojim je zabranjena izgradnja novih mHE u FBiH ujedinilo i pozicione i opozicione zastupnike i delegate  u oba doma Parlamenta FBiH, kao i da su se političke partije nadmetale u preuzimanju zasluga za ovo je velika pobjeda i samo je potrebno nastaviti sa kreiranim pritiskom da se popravi još mnogo toga kada je riječ o šumama, rijekama, zaštiti prirode.

Stanje u oblasti zaštite životne sredine u cijeloj Bosni i Hercegovini je jako loše i još jednom apelujemo na građane da nastave kreirati pritisak na političke partije i političare da se istinski pozabave zaštitom i sprečavanjem daljnjeg uništenja.

Koliko je teško djelovati u društvu u kojem ljudi na pozicijama odlučivanja misle da rijeke teku bezveze?

Ne mislim da oni misle da rijeke teku bezveze već da igraju dobro poznatu igru – proglašavaju „stečaje nad rijekama“ („rijeke su prljave“, „od rijeka niko nema koristi“ itd.) baš kao što su proglašavali stečaje nad našim gigantskim fabrikama, a onda ih za bagatelne novce privatizirali, i danas od njih imaju korist samo privatnici i investitori, umjesto svi mi. To su pokušali na rijekama i uspjeli sa 120 izgrađenih mHE, time su rijeke privatizirane, a radi se o našem zajedničkom dobru. Ne može to tako, nećemo nasjesti na ove izjave, rijeke su kucavica života ove zemlje. Nažalost mi smo navikli da naši političari rade mahom za svoj interes i interes svoje partije, a ne za zajednički interes. Ali narod se ujedinio i sve više vidi koliko su oni koji nas vode ustvari bezveze i mi samo idemo dalje u borbi za pravdu i zdravu okolinu.

Kristina Ljevak (1980, Sarajevo) novinarka je i urednica koja dvadeset godina radi u domaćim i regionalnim medijima. Posvećena je afirmaciji nezavisne kulture i umjetnosti u Udruženju Zvono. Saradnica je brojnih organizacija čiji rad je fokusiran na ljudska prava, borbu protiv diskriminacije i njegovanje kulture sjećanja. Feministica je i LGBT+ aktivistica.