Razgovarala: Nikolina Todorović

VANJA KOVAČEVIĆ, glumica: U glumi je važno boriti se za istinu i tragati za njom

Razgovarala: Nikolina Todorović

Foto: Mila Pejić

„Gluma je i onda kada sedim u prevozu pa posmatram ljude oko sebe, kada zapažam nečije geste, izraz lica, kada se zapitam zašto mi se neko tako obratio danas, kako se oseća, zašto se ja danas ponašam ovako ili onako… To je svakodnevno istraživanje i uživanje u svemu tome“, kaže Vanja Kovačević, mlada glumica iz Srbije koja je, neposredno nakon završenih studija na Akademiji umetnosti Novi Sad, u klasi profesorice Jasne Đuričić, angažovana u pozorištu u Užicu, svom rodnom gradu, gdje već dvije godine igra u nekoliko predstava.

U razgovoru za naš portal govorila je o čemu maštaju djevojčice kada sanjaju da će postati glumice, o tome koliko je mladim glumcima teško naći posao nakon završene akademije, o glumi kao odgovornosti prema sebi i prema publici, ali i profesiji koja se snažno isprepliće sa privatnim životom. Za nju je idealno pozorište samo ono u kojem su glumci i redatelji pošteni prema svom poslu. Iritira je kada čuje da se dječacima govori „nemoj plakati nisi devojčica“, a djevojčicama „kako si lepa, možeš biti glumica kad porasteš.“ Poseban dio razgovora posvećuje predstavi Tri zime, rađenoj po tekstu Tene Štivičić, u režiji Jasne Đuričić, koja, uprkos tome što je nastajala kao diplomska predstava, u skučenom prostoru i sa malo tehnike, već četiri godine aktivno gostuje u regionu.

Vi ste mlada glumica koja je u jednom razgovoru za sebe rekla da je još od djetinjstva željela i počinjala da se bavi glumom. To mi sada, zapravo, daje rijetku priliku da mogu, bar dijelom, iz vašeg vlastitog iskustva otkriti kako izgledaju snovi i maštanja o glumi. O čemu, dakle, maštaju djevojčice koje sanjaju da će postati glumice? Šta ih to privlači svijetu glume? Gdje pronalaze svoje uzore? Na koncu, šta je, zapravo, realnost? Odudaraju li dječiji snovi o glumi od onoga što je gluma, studij glume i, naposljetku, glumački posao?

Moju ljubav prema glumi podstakla je zapravo moja ljubav prema čitanju. Kada smo u drugom razredu osnovne škole počeli da čitamo i dramska dela, dobili smo zadatak da neko od nas đaka u učionici, na času, oživi jedan kratak komad i ja sam se dobrovoljno prijavila. To je bilo svega nekoliko replika, ali onog trenutka kada smo drugarica i ja završile našu malu izvedbu, ja sam poželela da to odmah izvedemo ponovo i tada se u meni otvorio čini mi se jedan sasvim novi svet. Svet pričanja priče. Dobila sam priliku da svo ono uzbuđenje koje osećam dok čitam i sve što zamislim, mogu da pretvorim u nešto stvarno. Naravno, nakon upisa na akademiju, ti dečji snovi dožive sudar sa realnošću. Pored svih stvari koje imaš da naučiš za te četiri godine, to je i vreme kada treba da se suočiš sa sobom, svojim strahovima i nekim naučenim ponašanjima. Da dobro upoznaš i preispitaš sebe, da budeš iskren prema sebi, da bi tek onda ta ljubav prema glumi mogla da procveta i da se pretvori u ozbiljan posao.

U detinjstvu nisam imala uzore ali sam ih pronašla na akademiji u svojim profesorkama i među mojim klasićima. Na studijama naučiš da je gluma pre svega odgovornost, prema sebi, prema publici i da je sada na tebi da se boriš za istinu i stalno tragaš za njom.

Još kao studentica glume na Akademiji umetnosti Novi Sad, bili ste dio vrlo zanimljivih i značajnih pozorišnih predstava koje su nastajale upravo tijekom studija. Koliko je Vama pozorište značajan i blizak društveni i kulturološki fenomen?

Uz akademsko Pozorište Promena smo kao studenti imali priliku da proširujemo svoja znanja u svim sferama koje se tiču organizovanja i vođenja pozorišta, od prodaje karata, preko montiranja scenografije, do čišćenja scene i Promena je postala mesto gde publika rado dolazi jer prepoznaje kod mladih ljudi veliku strast i posvećenost glumačkom poslu. Tu smo kao studenti svi osetili pun potencijal i moć jednog pozorišta koje ima glumce kojih se tiče to što rade i vrlo su uporni da se svaka predstava odigra punom snagom.

I to je ono kako ja vidim i zamišljam neko idealno pozorište. Mesto gde se biraju kvalitetni komadi, glumci i reditelji koji su pošteni prema svom poslu i tek takvo pozorište može biti inspiracija za društvene promene i širenje svesti. I sama činjenica da sam kao glumica mali deo nečeg tako velikog je za mene ono što me iznova fascinira i podseća zašto volim ovo što radim.

Budući da ste sa predstavama već do sada imali mnogo gostovanja te da ste sada već angažirana i aktivna glumica, kakav je vaš dojam o pozorišnom životu, životu pozorišta, ali i repertoarskoj politici u regionu? Koliko je mladim glumcima i glumicama teško naći posao nakon završetka studija? Koliko su, na tom tragu, značajne regionalne suradnje, umrežavanja te koliko su polemika i kritika, pohvale i nagrade,  značajne za pozorište, ali i za mlade glumice i glumce?

Nakon diplomiranja imala sam sreću da budem angažovana u pozorištu u svom rodnom gradu, u Užicu, gde već dve godine igram u nekoliko predstava i čini mi se da je to izuzetna sreća i retkost. Da, ima onih koji rade, ali ima i mnogo onih koji dugo nakon studija čekaju svoju šansu. Mislim da je za mlade glumce najvažnije da što više rade,  da ugrabe svaku priliku koja im se pruži i da se trude da ostanu u treningu koliko god mogu. Vreme je takvo da na pozicijama koje odlučuju o nečemu, uglavnom već dugo sede neki ljudi koji su učaureni tu puštajući da se pozorišta urušavaju doslovno i figurativno. Pozorište mora biti hram, odnosno neka baza na koju glumac uvek može da se vrati kada se zasiti drugih sadržaja.

Nažalost, danas je malo prilike da mladi igde uspeju da rade nakon fakulteta, a kamoli da započinju saradnje i otvaraju polemike ne bi li nešto promenili. Ako pričamo konkretno o pozorištu, važno je najpre promeniti nešto u ovakvom sistemu. Davati što više prilika mladim glumcima i tako unositi svežinu u ansambl koji je već navikao na jedne te iste ljude. Tek kada bude bilo više tih prilika, a manje glumaca koji sede kod kuće i primaju platu, a već godinama ne igraju ni u jednoj predstavi, onda možda možemo i da pričamo o tome koliko bi bilo značajno da ime nekog neafirmisanog glumca izađe u nekoj dobroj kritici ili da bude nagrađen za svoj rad onako kako zaslužuje.

Već ste spomenuli to da ste na akademiji pronašli uzore u vašim profesoricama. Nemoguće je ne spomenuti to da ste imali izuzetnu čast i privilegiju studirati u klasi glumice i profesorice Jasne Đuričić. Čini mi se da od izvanrednih profesora/ica, te izvanrednih glumaca/ica ne učimo samo zanat i školu nego i nešto mnogo više. Kroz rad i suradnju sa profesoricom Đuričić, šta je ono što ste učili i otkrivali? Koliko Vas zadužuju, oblikuju i koliko Vam znače upravo ovakve suradnje i odnosi?

Studije kod profesorke Jasne su nešto izuzetno posebno i nešto što je teško prepričati ukratko. Mnogo više stvari smo naučili od same glume i zanata. Velika je čast i sreća imati profesorku koja je toliko posvećena svojim studentima i koja svojim radom i uspesima daje primer nama i dokazuje nam šta je sve moguće postići ako smo istrajni, iskreni i uporni. Te četiri godine su me zasigurno promenile zauvek i uvek ću biti zahvalna što sam dobila priliku da toliko stvari naučim i o sebi i o ovom poslu, i životu, a što sigurno ne bih dobila ni na jednom drugom mestu.  

Jedna od predstava koja je posebno zapažena u cijelom regionu jeste predstava Tri zime, rađena po tekstu TeneŠtivičić, u režiji Jasne Đuričić, a u kojoj igrate i Vi, zajedno sa kolegicama i kolegama, studentima/icama glume na Akademiji umetnosti u Novom Sadu. To je troipočasovni komad koji, kroz sudbine žena četiri generacije jedne zagrebačke porodice, tretira period od osnivanja Jugoslavije do devedesetih godina. Kako ste vi doživjeli ovaj tekst i temu? Koliko je studentima/icama uopšte bilo zanimljivo baviti se temama poput zajedničke historije i prošlosti? I šta je ono što Vam je bilo naročito inspirativno?

Kada smo prvi put pročitali Tri zime na jednom času, tražeći komad za diplomsku predstavu, svi smo osetili da ta priča i taj tekst nose sa sobom nešto posebno. Drama je toliko sadržajna da vam se čini, kada je pročitate, da ste pročitali čitav roman. Kao ljudima rođenim sredinom devedesetih, povukla nas je upravo želja da saznamo što više o Jugoslaviji, temi o kojoj smo vrlo malo u tom trenutku znali. Iskoristili smo priliku da upotpunimo svoje znanje o svim lepim i ružnim stvarima iz naše skorije istorije o kojima se tako malo priča. S druge strane, komad je prepun dobro napisanih likova koje bi svako poželeo da igra, najpre ženskih, što je bila posebna motivacija jer se dobri ženski likovi, čini mi se, tako retko sreću u dramskoj literaturi. Najviše smo ponosni na činjenicu da već četiri godine vrlo uspešno igramo tu predstavu i gostujemo sa njom svuda po regionu, a ona se pokazala vrlo uspešnom kod publike i na festivalima na kojima smo imali priliku da učestvujemo, kao predstava koja je nastala kao završni diplomski rad, rame uz rame sa predstavama iz profesionalnih pozorišnih kuća.

Sa profesoricom Jasnom Đuričić i kolegama/icama radili ste na još nekoliko predstava okupljeni oko spomenutog studentskog pozorišta Promena na Akademiji u Novom Sadu. Čini se da ste jako posvećeni svojoj profesiji, a tome možda ponajbolje svjedoči to što radite izuzetne projekte u okviru poprilično skučenih, studentskih scena i mogućnosti. Vjerujete li da se uspješna, snažna i potresna predstava može odigrati i dogoditi bilo gdje – od malih pozorišta i sredina do improvizovanih pozornica?

Skoro svi naši ispiti glume tokom studija pretvorili su se u predstave koje su redovno igrale upravo na repertoaru pozorišta Promena koje sam već spomenula. Verujem da je pozorište svuda gde glumci odluče da može biti. Nebitno je gde se predstava izvodi, bitan je osećaj koji dobijate dok gledate predstavu i ono sa kakvim utiskom odlazite posle kući. Upravo to dokazuje i Promena koja sa vrlo malo sredstava, ali mnogo želje i ljubavi izvodi sjajne predstave već godinama unazad. Najveći kompliment nam je davala publika čiji je glavni komentar bio da u nekim profesionalnim kućama ne mogu dobiti takav osećaj kao kada dođu na neku predstavu u Promenu. Upravo tamo su nastale i naše Tri zime, u skučenom prostoru, sa jako malo tehnike. Sami smo skupljali scenografiju i kostime, a uspeli da napravimo tako snažnu predstavu.

Istina da je u današnjem vremenu postalo pomalo uvriježeno govoriti o ljubavi u poslu, o voljenju vlastitog posla i profesije, ali ja intimno smatram da je ljubav prema poslu i onome što radimo itekako važna ne samo za uspješne rezultate nego i za sretan i ispunjen život. Je li ljubav prema glumi ono što Vas pokreće i upotpunjuje vaš život?

Zasigurno je tako. Svesna sam da je retkost da mogu da radim ono što volim, da ljudi uglavnom ne mogu da biraju gde odlaze na posao svakog dana, i baš zbog toga još više cenim tu mogućnost koja mi je data. Gluma je posao koja se vrlo lako isprepliće sa privatnim životom, pa na to onda više ne može da se gleda samo kao na zanimanje, već to postaje neodvojivi deo nas. Gluma je i onda kada sedim u prevozu pa posmatram ljude oko sebe, kada zapažam nečije geste, izraz lica, kada se zapitam zašto mi se neko tako obratio danas, kako se oseća, zašto se ja danas ponašam ovako ili onako… To je svakodnevno istraživanje i uživanje u svemu tome.

Šta je ono što Vi intimno osjećate i smatrate najvećim izazovima mladih glumica u ovome trenutku i okruženju? Kako je, uostalom, biti žena i biti glumica na Balkanu?

Evidentno je da smo svi svedoci velikih promena na polju ravnopravnosti između polova ali i u nekim drugim društvenim okvirima i bilo je krajnje vreme da se to desi. Izuzetno me poražavaju i iritiraju svi stereotipi vezano za bilo koju kategoriju društva, a naročito oni iz ženske perspektive. Iritira me kada čujem da se dečacima govori – nemoj plakati nisi devojčica, ili kako si lepa možeš biti glumica kad porasteš. Nadam se da ćemo svi što pre postati svesni takvih stvari i da ćemo ih skinuti sa sebe i odstraniti iz svakodnevne upotrebe. Alisa, koju igram baš u predstavi Tri zime, kaže da je prošlo vreme kada su žene trebale biti samo lijepe i tihe, i ja se radujem svim promenama koje će označiti da žene mogu biti šta god požele i da će im se dati prilika da u tome budu jako glasne.

Nikolina Todorović (1995, Sarajevo) diplomirana je književna komparatistica, pjesnikinja i književna kritičarka. Dobitnica je nagrade Mak Dizdar 2021., koju dodjeljuje književna manifestacija Slovo Gorčina u Stocu za najbolju prvu neobjavljenu knjigu pjesama. Pjesme su joj prevođene na engleski, francuski, ruski i gaelski. Trenutno je dio projekta Ženska čitaonica: fabrika književne kritike, koji organizira Ženski odbor P.E.N.Centra u BiH, u kojem piše književnu kritiku o savremenim djelima regionalnih i svjetskih autorica. Istraživačica je na projektu Historija Queer života u BiH koji organizira i vodi Sarajevski otvoreni centar, te piše književne kritike, osvrte, komentare i analize za nekoliko domaćih i regionalnih portala.

Related Posts

Istina i ljubav, ključni saveznici u procesu pomirenja  

„Krajnja zloba, patologija ili ideološko ubeđenje nisu nužni kako bi pomogli pojedincu da počini beskrajno zlo“, citat je teoretičarke politike i filozofkinje Hane Arent koji mi se činio najprikladnijim za početak teksta o tako teškoj i bolnoj temi rata u Bosni i Hercegovini i Sarajeva pod granatama, tom gradu sa kojim sam odmah osetila povezanost i pripadnost. […]