U uvodnom obraćanju, pred publikom u beogradskom Centru za kulturnu dekontaminaciju tokom manifestacije udruženja „Kontakt“ pod nazivom „Sarajevo u Beogradu“, fotograf Damir Šagolj, istakao je važnost tog događaja, te naglasio da nam je danas ta veza potrebnija nego ikad.

U daljem objašnjenju iskoristiće i fotografsko iskustvo, pa će reći da je za dobru fotografiju potrebna određena distanca da bi ona bila savršena, ako tako nešto postoji. Tu metaforu, odnosno distancu je upotrijebio i na ovaj trenutak u odnosima Sarajeva i Beograda ili obrnuto tvrdeći da možemo da pričamo o gotovo pa savršenoj vremenskoj distanci u odnosu na završetak rata. Punih 27 godina kasnije. Ali međuljudski odnosi nisu fotografija. A nije ni svaka fotografija samo fotografija. 

Nije isto distancirati se od objekta ako je objekt, recimo, mrtva priroda, ili mrtvo dijete. U ovom drugom slučaju, za što se može dobiti i Pulitzer, nemoguće je isključiti subjektivnost, potrešenost, emocije. Osim ako ih nemate. 

Reći će Damir isto tako i da je 30 puta okinuo aparat, za kratko vrijeme, pa iako je distanca bila odgovarajuća, otvor blende takođe, da su samo dvije, tri ispale zadovoljavajuće. A ostale? Sve je na njima potaman. Sve osim „objekta“ koji je mutan. 

Dakle, nije samo do distance. Tako je i u odnosima Sarajeva i Beograda. I nemojte mi zamjeriti na isticanju Sarajeva i Beograda. Ako vam je lakše, možete da umetnete i neki drugi grad. Po sopstvenom nahođenju. 

Primjer Njemačke nam kazuje da su potrebne 23 godine da bi ta distanca bila odgovarajuća. Taman je stasala nova generacija koja je postavljala pitanja. U nas se, međutim, pitanja baš i ne postavljaju. U nas je običaj da kad umre generacija koja je ratovala – umre i sjećanje i opomena, pa samim tim nema gotovo nikakvih prepreka da krenemo iz početka. 

I krhka je ta teorija o distanci. Posebno na ovom našem prostoru. 

Nekima ona nije bila ni potrebna. I za vrijeme ratnih razaranja bilo je onih koji nisu pristajali na udaljavanja. Komunikacija je bila gotovo nemoguća, ali gdje je bilo volje, bilo je i načina, najviše zahvaljujući silnoj mreži radio-amatera. 

I kao da je Sarajevo više čeznulo za Beogradom, nego obrnuto.  

U intervjuu koji je 1993. godine dao makedonskom magazinu „Puls“, Bogdan Bogdanović opisuje susret u Parizu sa jednim od urednika sarajevskog „Oslobođenja“, za kog ističe i značaj da je bio Srbin: 

„Znate li šta nas boli? Da se Beogradu desio deseti deo onoga što se desilo Sarajevu, mi bi svi izginuli za Beograd“. 

Bogdanović tu zaključuje: „A Beograd je mirno gledao kako Sarajevo gori, gori kao buktinja, gledao je to svake večeri, gledao je kako ubijaju ljude, kako srpska artiljerija bije po deci Sarajeva. Beograd je bio negde po strani, kao da se to dešava na Mesecu, u nekom filmu, bio je u nekoj anesteziji, potpuno povučen.“

U toj anesteziji iz Beograda se povukao i Ivica Osim. I nije se Beograd previše uzbuđivao zbog toga. Bio je ubijen. Ne razoren, kao Dresden 1945, već ubijen. Mrtav iznutra. 

Otišao je i Bogdan Bogdanović iz tog Beograda. Završio je u Beču gdje je i umro. 

Zanimljivost je da je umirući Beograd u jednom trenutku htio zamijeniti Mostarom, čiji je počasni građanin bio o čemu piše u „Zelenoj kutiji“: 

„Kad je Mostar u pitanju, situacija je za mene bila utoliko dramatičnija jer sam se na sedmicu – dve unatarag već bio dogovorio sa mostarskim prijateljima da se preselim u njihov grad, čiji sam počasni građanin bio. Naivno sam verovao da ću se tako izvući iz Beograda i spokojnije sačekati da se nacionalistički mozgovi malo rashlade.” 

A onda su ubili i Mostar. Tri dana nakon rušenja „Starog“ Bogdanović zapisuje: 

 „Vitka kamena senka, replika duge nebeske, remek – delo neimara Hajrudina, jedna od najlepših i najplemnitijih arhitektonskih alegorija, otišla je na dno reke. Iz grada rođenog u znaku mosta, iščašena je njegova prva i poslednja reč i njegova je smrt, bojim se, neopoziva“. 

Baš kao i prethodno Beograd i Mostar je ubio samog sebe. Iako je „Stari“ ponovo sagrađen, da je Bogdanović bio u pravu potvrđuje nam to još jedan varvarski čin, skoro pa 30 godina poslije. 

Uništavanje Partizanskog groblja potvrda je da je autor/umjetnik bio u pravu. 

„A sve što je ostalo od mog prvobitnog obećanja to je da se bivši grad mrtvih i bivši grad živih ipak gledaju, ali se gledaju praznim, crnim, izgorelim očima“, napisao je 1997. 

I zaista bi sve bilo deprimirajuće da sa Bogdanovićem ne postoji nešto što se ubiti ne da. Spomenik, uključujući i Partizansko groblje, nije pravio kako bi slavio žrtve i smrt, već život. Više puta je isticao kako je jedna od najvećih pohvala njegovom radu, a tiče se upravo Partizanskog groblja, dobio kad mu se javila djevojka koja mu je priznala da je začeta upravo na Partizanskom groblju. 

I to je spomenik koji se ne može polupati. Življi nego ijedan. I nije jedini. 

To je čitava jedna generacija nastala ili rođena baš u vrijeme rata. Spremna da priča svoju priču – od Muzeja ratnog djetinjstva, Zaboravljene djece rata, Alena Šimića, Jasenka Pašića, koji su bili djeca u vrijeme rata, a koji su isto bili u Beogradu kad i Damir Šagolj, predstavljajući filmove na kojima su radili, a koji ukazuju da i pod bombama ima života ili da muze ne utihnu nikad. 

I sad kad razmislim o tvrdnji Damira Šagolja, da je ovo taj trenutak, shvatam da je u pravu. Jeste. Jer taman je stasala generacija spremna da pita, da problematizuje, da pomogne. I opet to Sarajevo preuzima inicijativu. Opet oni imaju više želju da ponovo ožive taj Beograd, nego Beograd sam. 

I zanemariće Ratka Mladića po zidovima, doći će da pričaju kako je taj isti Mladić uticao na njihove živote. 

Ali šta ćemo sa Mostarom? Kao da je lakše davati vještačko disanje Beogradu nego Mostaru. Kao da je lakše bilo raditi festivale sa razmjenama kulturnih djelatnika/ca iz Sarajeva sa Beogradom i obrnuto, nego sa Banjalukom?

Ratko Mladić na zidovima po Beogradu dolazi iz istog osjećaja nadmoći fašista, kao i uništavanje Partizanskog groblja u Mostaru. Dok se mi učimo političkoj korektnosti, da dajemo šansu “drugoj strani” ta strana uništava i ne čeka. 

Okupiće se raja, prosvjedovat će se, možda čak i napravit akcija za obnovu, ali isto kao i onaj jebeni “mural”, ima zaštitu. Zaštitu policije, zaštitu gradskih vlasti, kantonalnih, zaštitu moćnih ljudi, a čistači “murala” i razbijači su ljudi sa dna kace i željom da “porastu”.

A u toj želji mrtvi su samo odskočna daska. Sutra će jednako tako gaziti po živima. 

Na živima je da naprave korak. Beograd, doista, treba biti taj prvi jer je Beograd prve korake pravio i kad se rušilo, uslijed čega je Mostar samo posljedica, ali kamo sreće da je samo Mostar.  Put će dugo trajati. Naoružajmo se strpljenjem i razumijevanjem. 

Autorica ilustracije: Jelena Jachim Jaćimović