Juraj Lerotić: “Sigurno mjesto” raskida s narativima koji suicid pokušavaju motivirati

„Sigurno mjesto“, dugometražni film hrvatskog redatelja Juraja Lerotića, nježna i bolna priča o suicidu mladog čovjeka ispričana iz vizura njegovog brata i majke, osvojio je, ne samo niz strukovnih umjetničkih nagrada, nego i srca publike diljem svijeta. Osim što je 2022. godine „Sigurno mjesto“ nagrađeno Srcem Sarajeva za najbolji film, a Lerotić za najboljeg glumca, film je bio i hrvatski kandidat za Oscara. Lerotić je osvojio nagradu za najboljeg glumca na festivalu u Locarnu, a film strukovne nagrade CICAE i Cineeurope. „Sigurno mjesto“ je težak film, istinska drama kakvih u životima nažalost ne manjka, film koji nam potvrđuje gorke istine da sretnih krajeva nažalost nema uvijek, da najbliže često ne može spasiti  i da s gorčinom koja nastaje zbog te spoznaje, moramo nastaviti živjeti. O tome smo, između ostalog, razgovora s Jurajem Lerotićem. 

“Sigurno mjesto“ jedan je od onih filma koji čovjeka progone – zbog njega ne možemo spavati, koncentrirati se, a scene nam se neprestano izmjenjuju pred očima. Kako je vama bilo ponovo proći kroz taj proces, na neki način proces retraumatizacije? 

Mislim da mi je pisanje tog scenarija na neki način godilo. Kao što nekome drugome godi crnina ili sentimentalna glazba koja ga podsjeća na umrlu osobu. Gledati u tugu, u pretrpljeni gubitak, nije mazohizam nego dio tugovanja. I koliko god niz događaja u scenariju bio brutalan, odgovaralo mi je biti u blizini te emocije. Pretpostavljam da je to zbog toga što je užas zadnja emocija koju vezujem uz brata. Tim više što trauma ima tendenciju izbrisati sve ono što joj prethodi, koliko god to prethodno lijepo bilo. Na koncu ste dakle ostavljeni samo s tim užasom. 

Mislim da me u procesu nakon pisanja najviše iznenadilo nešto je zapravo sasvim logično: činjenica da ću tri-četiri godine, koliko obično traje rad na igranom filmu, intenzivno svakodnevno morati biti s tim emocijama, da ću takoreći morati nositi crno i onda kada to više neću trebati. Unatoč tome, drago mi je da sam uz pomoć svojih prijatelja i suradnika snimio taj film. Naprosto se nisam cenzurirao, nastavio sam u životu raditi ono što volim i u čemu vidim smisao, koliko god to ovaj put bilo teško. 

U kojem ste trenutku odlučili, u kojem ste to trenutku znali da ćete jedno takvo, intimno životno iskustvo preseliti u film kroz režiju, glumu i scenarij? 

Mislim da to nikada nisam jasno znao, niti sam to ikada svim srcem odlučio. Raditi film inspiriran smrću vlastitog brata odbijalo me u jednakoj mjeri u kojoj mi se to životno iskustvo u svojoj razornosti činilo fascinantno i inspirativno za film. Ja sam na neki način zajedno sa svojim prijateljima i suradnicima pripremao taj film, a jedan dio mene je stajao sa strane i negodovao. 

Nažalost umjetnost ne može promijeniti mnogo tog na ovom svijetu, a još manje može promijeniti zdravstveno-medicinski sustav koji je zakazao, ali može utjecati na publiku što je ponekad važnije od tog što nazivamo medicinska skrb? 

Čini mi se mnogo ljudi doživljava suicid kao čin o kojem je osoba razmislila, odlučila i zatim ga izvršila. Nerijetko se tom činu pridodaju epiteti kukavičko, hrabro, sebično, itd. Jean Amery za razliku od tih kuloarskih perspektiva misli da suicid češće dolazi iz duboke unutarnje prisile, iz neke točke koja zapravo nema veze za zdravim selfom samoubojice. “Sigurno mjesto” na neki način reflektira tu perspektivu i raskida s narativima koji suicid pokušavaju motivirati, objasniti lancem prethodnih događaja, lošim okolnostima itd. 

Ono što je za mene najstrašniji i najfascinantnije je da se psihički poremećaj može razviti i kod zdravih osoba i unatoč zdravom okruženju. Koliko kod to nevjerojatno zvučalo. Na tom mjestu suicid za mene postaje metafora za sve ono što ne znamo o životu i za sve ono što je veće od nas. Na tom mjestu on za mene postaje i zanimljiv literarni ili filmski motiv – kada je takoreći oslobođen kliničkog, psihološkog itd.  

Prosječan čovjek danas zapravo i ne zna i ne sluti s kakvim se sve stvarima suočavaju oni koji pate od nekih emotivnih i mentalnih poremećaja raspoloženja, a kamoli da može razumjeti i suosjećati i s pojedincem i njegovom obitelji?  

O psihičkim poremećajima se uglavnom šuti. Pokojni psihijatar Robert Torre govorio je da je psihijatrija u predznanstvenoj fazi, tamo gdje su ostale grane medicine bili prije stoljeća. Uzroci psihičkih poremećaja ne mogu se točno utvrditi, a liječenje se uglavnom svodi na uklanjanje ili ublažavanje simptoma. Teško je nositi se s tom činjenicom i govoriti o nečemu o čemu se tako malo zna.  Navedeni kontekst samo povećava stigmu, osamljuje oboljelog pojedinca, a okolinu čini opreznom pred simptomima koje ne razumije i ne može predvidjeti.   

Osim toga, teško je biti podrška i imati kapaciteta za druge kada zapravo sami (npr. ekonomski ) jedva držite glavu iznad vode. Mislim da ne treba objašnjavati u kakvim okolnostima živimo. 

Poruka, ako je tako možemo nazvati, jest da pokušamo biti jedni drugima „sigurna mjesta“, odnosno, „ljudi – utočišta“, ali i da postoje događaji u našim životima poslije kojih ništa neće i ne može više biti isto, ali da se s time moramo naučiti nositi i živjeti?

Nema tu neke svjesne poruke. “Sigurno mjesto” nije spomenik, nije ni zatvorena cjelina, nešto nakon čega  autor i gledatelj mogu odahnuti, reći evo ga gotovo je. Taj film je više pogled u ranu. Pogled u nešto što će na neki način uvijek zjapiti. Mislim da je reći nešto drugo  čisto potiskivanje i harmoniziranje, traženje smisla i balansa tamo gdje ga nema. Što ne znači da se taj užas ne može pokušati prihvatiti, priznati i s njime živjeti. Ali, za  početak je čini mi se dobro ne okrenuti glavu od njega, ne negirati ga. Film na neki način stoji za sve takve događaje i mislim da zato ljudi na njega i reagiraju, jer se u njemu zagledaju u nešto što su doživjeli ili možda u nešto za što predosjećaju da ih čeka. 

Naš zdravstveni sustav je, prije svega, ciničan? Čini sve da bi se oni ‘najranjiviji’ među nama, ne izliječili, nego nekako ‘zamrznuli’ u tim stanjima i raspoloženjima? 

U Hrvatskoj je krajem 2022. donesen Strateški okvir razvoja mentalnog zdravlja na koji se čekalo od 2016. kada je prestala vrijediti stara strategija, a neizvjesno je koliko će se još čekati na izradu provedbenih planova i osiguranje sredstava. To se naravno onda ogleda, među ostalim, i u nepostojanju prevencije, u potkapacitiranosti psihijatrijskih bolnica u nemogućnosti da se dođe do psihoterapije itd. To je razlog zašto sustav koji spominjete zapravo ne postoji ili manje cinično: on postoji ali bez prave financijske/ političke potpore.  

Budući da je film vaš autorski projekt – od režije i scenarija do glume jer igrate ‘sebe’. Može li umjetnost biti ‘stvarnija’ od stvarnost? 

Ako gledatelj neki film internalizira na isti način na koji internalizira autentični događaj iz stvarnosti film je rekao bih – uspio. Film se gledatelju takoreći naprosto dogodi i on ga pohranjuje u svoju memoriju kao nešto u čemu je gotovo sudjelovao. Mora li zato film biti stvarniji od stvarnosti ne znam, važnije je čini mi se da bude iskren i direktan. Jer  teško je svakome pa i gledatelju uspostaviti dijalog s nečim lažnim. Ljepota je umjetnosti čini mi se da meandrira: da čas bude stvarna, čas neuhvatljiva i snovita, da udara na sve naše centre, ne samo na onaj zadužen za stvarnost. Mislim da iz te fluidnosti crpi snagu i strategiju, brzinu i lakoću kojom nam se podvlači pod kožu. 

Premda su ga neki doživjeli i kao „psihoterapijsko iskustvo“, mene je, kao gledateljicu, dojmio na razini, svakodnevnog, uobičajenog života, od onog života između plaćanja režija, kupovine namirnica na tržnici, potragom za novim baterijama za daljinski? 

U mom iskustvu smrt nema ništa sakralno, upravo suprotno, ona provaljuju u ono banalno realno. Smrt u tim svakidašnjim slikama: u dućanu, na sunčanoj ulici, na plaži. Ta kontradikcija je za mene bila ono najfascinantnije. S druge strane,  činilo nam se važno  dopustiti prirodi da pokaže svoje drugo lice – snimali smo u proljeće, kada je u prirodi najviše vitalnost i za većinu ljudi ljepote.  Edward Hopper je pojednostavljivanjem realiteta, uvođenjem pomalo stiliziranih čistih ploha pokušavao doći do “realistične umjetnost koja potiče maštu”.  Mislim da smo tako nečemu težili snimatelj Marko Brdar, scenografkinja Jana Plečaš i ja. Nekoj redukciji u prikazu realiteta koja nije sama sebi svrha nego koja ide u korist mašte.

Iako se u nizu kritika u medijima pojavilo da je film kritika sustava, društva, svega onog što nas okružuje, „Sigurno mjesto“ je zapravo film o svima nama – onome što nam se dogodilo i može dogoditi, a najviše o tome, kako Danilo Kiš kaže, „gorkom talogu iskustva“? 

Mislim da film kritizira zdravstveni sustav, ali pokušava ne zapasti u plakatnu angažiranost. To je samo kontekst u kojem se ova priča odigrava. Mislim da je to film o blizini i brzini smrti . Film o trijumfu prirode nad našim nastojanjima, o onome što se može dogoditi unatoč ljubavi. Netko koga volimo zauvijek ode, a baš ništa sa sobom ne ponese. To je i film o tome, o onome što ostaje.

Gloria Lujanović je novinarka iz Bosne i Hercegovine. Radi za nekoliko web portala. Područja interesa su joj književnost i pozorište. Živi i radi u Zagrebu.

Related Posts

Marko Đorđević, reditelj fillma “Za danas toliko”: Pevati iz srca i bez opterećivanja, bio je jedan od lepih zadataka ovog filma

U porodičnom domu, negdje u Srbiji, kasnije ćemo saznati da je riječ o Kragujevcu, muškarac, očigledno otac djevojčice koja mu pomaže u pripremi, pravi kolače, čupavce. U večernjim satima pridružuje im se, nakon izlaska, i jedna žena. Pomislićemo da je ona djevojčicina majka, a muškarčeva supruga. Ali ne, ona je sestra ovoga što pravi čupavce. Imaju još jednog […]

Pečat nesvakidašnjem entuzijazmu i trčanje kroz zidove rodonačelnika video arta u našoj zemlji

Povodom izložbe video radova Likovne grupe Zvono u Galeriji Manifesto  Piše: Kristina Ljevak Bajramović  Likovna grupa Zvono osnovana je u Sarajevu 1982. godine. Njeni osnivači bili su Aleksandar Saša Bukvić, Stadko Hadžihasanović, Sead Čizmić, Narcis Kantardžić i Biljana Gavranović. Kasnije im se pridružuje Kemal Hadžić. Nesvakidašnji šesterac započeo je tako izuzetno putovanje u polju pionirskih koraka video[…]