Natasha Tripney

Pod lupom: kosovske teatarske umjetnice sve su zapaženije

Na Međunarodnom festivalu književnosti Polip, održanom u maju ove godine u Prištini, povela se diskusija na temu “Ko priča priče i ko dijeli priče?”. Tokom ove diskusije, kosovska pjesnikinja Mirishahe Syla spomenula je knjigu autorice Caroline Criado-Perez pod nazivom Nevidljive žene, a koja govori o tome kako je muški predznak i dalje ona zadana vrijednost u mnogim sferama života, a da su ženske potrebe u drugom planu. Syla smatra da je ovo nerijetko slučaj i u književnosti – muško je i dalje primarno.  

Ovo bi se moglo primijeniti i na teatar. Iako je kosovski teatar napredovao proteklih godina, ženski glasovi i priče i dalje su nedovoljno zastupljeni na kosovskim teatarskim scenama.

Dramska spisateljica Doruntina Basha, u čija djela ubrajamo i drame Prst i Stiffler, od kojih je potonja premijerno izvedena u februaru u prištinskom teatru Oda, ovo pripisuje činjenici da je sam sistem suštinski patrijarhalan. “Teatar kao institucija, ne kao forma, je još uvijek eksplicitno centraliziran i kontrolira ga glavni kulturni organ države. Pod kontrolom ne mislim na cenzuru.

Ta kontrola predstavlja provođenje jednog hijerarhijskog sistema odlučivanja koji je isključivo patrijarhalan, a sve to po protokolima, po zakonu i pod vodstvom internih regulatornih tijela. “Historija je,” tvrdi ona, “pokazala da su takve strukture i sistemi opresivni ne samo prema ženama već i prema svima onima koji se ne uklapaju u zadani obrazac koji kreiraju muškarci koji i donose pravila u okviru jednog većeg projekta vođenja države. Nažalost, sve se uglavnom svodi na to.” Njena posljednja drama Stiffler turoban je i apsurdistički prikaz nastojanja jedne seksualne radnice da joj se ukaže pomoć nakon što je klijent ozlijedi – ostavio ju je s nožem u leđima. Nju na svakom koraku odbijaju, ignoriraju, ispituju i krive za situaciju u kojoj se našla, sve dok, tužno i nezaobilazno, ne podlegne ranama. Međutim, čak i mrtvu je sistem odbacuje i dehumanizira. 
Basha nadalje smatra i da je gotovo nepostojeći nezavisni teatar na Kosovu jedan od faktora nedovoljne zastupljenosti žena. Postoje izuzeci – nezavisna teatarska kompanija Qendra Multimedia redovno producira nove predstave i gostuje na međunarodnim pozornicama, ali to nije odraz ravnopravnih mogućnosti za sve. Situacija je, nadalje objašnjava, obeshrabrujuća za mlade pisce. “Jedini aktivan teatar na Kosovu kojeg ne finansira vlada, iako uzbudljiv, odvažan i dinamičan, i dalje je usamljena pojava. Stoga se i ne može uzeti kao primjer za zajednicu u cjelini.”  
U posljednjih nekoliko godina vidjeli smo niz filmskih ostvarenja koje su režirale žene. Spomenimo film Blerte Basholli pod nazivom Košnica (Zgjoi) koji je bio kandidat za ovogodišnjeg Oskara, ali i film Vera sanja more, autorice Doruntine Bashe, a u režiji Kaltrine Krasniqi. “Ova promjena nije došla preko noći,” kaže Basha. “Nju je omogućila temeljita institucionalna reforma koju je naš Filmski centar, za razliku od, recimo, Narodnog pozorišta, doživio u proteklih deset godina.”
Kad je filmska industrija u pitanju, neophodna je bila sistemska promjena da bi se stvorile nove mogućnosti. Osnovan nakon rata, Filmski centar radio je jednom godišnje kako radi sada – uz državne subvencije nakon otvorenih poziva za filmske projekte. “Međutim, filmašice koje potpisuju filmove koje svijet danas prepoznaje kao Kosovski novi val, dobile su mogućnost snimiti te filmove [tek] kada je ova institucija uvela nezavisni postupak odabira projekata.” 

Iako je Filmski centar na Kosovu pod okriljem istog državnog tijela kao i teatar, u njemu su se, za razliku od teatra, našli ljudi sa političkom voljom, vizijom i strategijom da ovu zajednicu učine pristupačnijom, a u okviru plana razvoja filmske industrije. Kad se to i dogodilo, došle su žene sa svojim pričama i snimile su svoje divne filmove.” 
Postoje različite kulturne inicijative koje podupiru ženske glasove. FemArt, koju je pokrenula Zana Hoxha, a koja je ujedno i osnivačica kulturne nevladine organizacije Artopolis, jedna je od njih. FemArt je festival sa feminističkim predznakom koji prikazuje i promovira rad umjetnica; njegov program je mješavina teatarskih predstava, plesa i rasprava, a sam festival predstavlja spregu umjetnosti i aktivizma. Ovogodišnje izdanje festivala trajalo je od 14. do 23. juna, ali iako su festivali ovog tipa potencijalno dragocjeni, vremenski su ograničeni i postoji opasnost da žene i njihov rad budu skrajnute na marginu. 
Može li kosovski teatar doživjeti isti kulturni pomak kao i film? Ulpiane Maloku i Agnesa Mehanolli su dvije mlade dramaturškinje iz Prištine. Njihov rad je prošle godine predstavljen na potkastu Out of the Woods – potkast projektu koji je prošle godine pokrenula teatarska kompanija Tamasha (Ujedinjeno Kraljevstvo) u saradnji sa organizacijom Intent New Theater na Kosovu, a za koji su drame Golotinja i Gdje je g. Predsjednik? gorespomenutih autorica adaptirane u kratke radio drame. 
Ove godine su radile skupa na drami Ora e Vdekjes koja govori o iskustvima Kosovara koje je jugoslovenska vlada smjestila u zatvore, kao i o Albancima koje je u zatvor poslao režim Envera Hodže. Projekat je inspiriran dramom Jeana Geneta Visoki nadzor iz 1947. godine, a dvije mlade autorice ovom prilikom su ostvarile saradnju sa redateljem Ilirom Bokshijem. Maloku i Mehanolli proučavale su transkripte intervjua sa zatvorenicima koji su dijelili ćelije zatvora Dubrava, najozloglašenijeg zatvora na Kosovu devedesetih godina prošlog vijeka i iščitavale svjedočenja preživjelih logoraša i zatvorenika iz Albanije iz vremena Envera Hodže. Taj materijal poslužio je kao polazište za ovu dramu, a razdor između Kosovara i Albanaca je bio tek jedna oblast koju je ova drama imala za istražiti. Mehanolli izražava nadu da će ovo djelo dati osvrt na “nepravedne historijske događaje koji su i polučili ovakve apsurdne podjele unutar naše nacije.” Iako bez zadrške izražava bol, patnju i nepravdu, Mehanolli se u svom pisanju
služi i komedijom, “jer vjerujem da komedija ponekad ima neslućenu moć da na najtužniji način saopšti najokrutniju istinu.” 
Mehanolli smatra da je sve veći broj kosovskih dramaturškinja “koje rade izvrstan posao i koje na sebi svojstven način pričaju priče, sa mnogo više suštine nego što je bio slučaj ranije.” Mlađa generacija pripovjedačica, tvrdi ona, djeluje “izravnija i hrabrija u iznošenju ili isticanju nekih istina. Ja smatram da je to nešto što je potrebno našim teatarskim scenama. Jednostavno moramo iznaći više načina da budemo viđene.” 
A to je, izgleda, od presudne važnosti – potreba da budemo viđeni. Ne radi se ovdje o nestašici spisateljica na Kosovu, već o manjku prilika i platformi. Kao što uspjeh novijih filmašica i pokazuje, postoji raspoloženje za pričama koje pričaju žene, za pričama koje preispituju zadane postavke. Kako Basha pojašnjava, “priče koje mi pišemo ponajviše govore o tome ko smo i kakav svijet želimo. Mi neke od tih priča godinama nosimo u sebi i ne znajući to, samim time što živimo kao građanke drugog reda gdje god da se nađemo. A primorane smo da se uvijek neprimjetno krećemo jer nijedna od nas ne želi privlačiti pažnju. Pričanje ovih priča je naš svjetionik, ali i jedini način da se oslobodimo života u sjeni.”

Natasha Tripney je spisateljica, urednica i kritičarka koja živi i radi u Londonu. Školovala se na Kraljevskom koledžu u Londonu i na Univerzitetu u Warwicku. Urednica je kritike za The Stage, list teatarske industrije Ujedinjenog Kraljevstva. Godine 2011. bila je jedna od suosnivačica Exeunta, digitalnog teatarskog magazina koji je uređivala do 2016. godine. Trenutno radi kao urednica platforme SEEstage.org, platforme za teatarsku kritiku Jugoistočne Evrope. Neovisna je novinarka i dopisnica listova The Guardian i The Independent, BBC-ja te portala Nachtkritik i Kosovo 2.0. Trenutno se bavi pisanjem monografije o Polip festivalu.

Related Posts

OLJA RUNJIĆ, književnica i direktorica Festivala „Škure“:  Još uvijek sam zaljubljena u ljude,  i kad mi se najmanje sviđaju, zagledana sam u dobro u njima

Nakon što je završeno još jedno izdanje Međunarodnog festivala savremene književnosti Škure, razgovarale smo sa Oljom Runjić, osnivačicom i direktoricom Festivala. Pričale smo o životu na relaciji Beč-Šibenik-Sarajevo, provincijskim mentalitetima, iskustvu egzila, jeziku, teroru desnice i patrijarhata koji suvereno korača u naše prostore sloboda i inspiraciji koja (potencijalno) izvire iz ovakve zbilje. Olja Runjić piše prozu i […]

Mladost u egzilu

Pitanje mladosti u današnjem vremenu je neriješeno pitanje. Živimo u vremenu u kojem vlada kult mladosti koji nam mladost oslikava kao najbolji period života, svi žele da ostanu mladi, da budu lijepi i vitalni. Danas je mladost na tronu čovječanstva. Uporedo se odvija surova stvarnost, u kojoj je omladina izložena lutanjima, izgubljenosti, nezaposlenosti, socijalnoj marginalizaciji i sveopštoj[…]