Pečat nesvakidašnjem entuzijazmu i trčanje kroz zidove rodonačelnika video arta u našoj zemlji

Povodom izložbe video radova Likovne grupe Zvono u Galeriji Manifesto 

Piše: Kristina Ljevak Bajramović 

Likovna grupa Zvono osnovana je u Sarajevu 1982. godine. Njeni osnivači bili su Aleksandar Saša Bukvić, Stadko Hadžihasanović, Sead Čizmić, Narcis Kantardžić i Biljana Gavranović. Kasnije im se pridružuje Kemal Hadžić. Nesvakidašnji šesterac započeo je tako izuzetno putovanje u polju pionirskih koraka video arta i radikalnog iskoraka u komunikaciji s publikom. 
Mjesec dana u Galeriji Manifesto bila je postavljena izložba njihovih video radova. 
Sutra će, uz razgovor, biti upriličeno njeno zatvaranje. 
Naša saradnica, kustosica postavke i prijateljica Zvona, piše o ovoj izložbi i godinama koje su joj prethodile, kada su, uprkos svemu, čuvali uspomenu na početke konceptualne umjetnosti u našoj zemlji. 

Danima razmišljam postoji li nešto što već nisam napisala o Likovnoj grupi Zvono, ili nešto što nisam rekla u posljednjih 14 godina, koliko se bavim jednim od najvećih umjetničkih kapitala ove zemlje. I ne govorim to zato jer se kapitalom bavim ja. Bavim se njim zato što je kapital. I nisu naravno sva moja privatna i profesionalna zalaganja kapitalne prirode, naprotiv. Dosta toga ulazi u sekciju – obavljanje radi preživljavanja.  I zato mora postojati prostor u kojem smo svoji_e, na koji ne utiče ništa, koji ne zavisi od donatora_ica i indikatora učinka. 

Svjesna sam da počesto pišem kao da se sve o meni podrazumijeva. Kao da ne postoji baš nikakva mogućnost da se neko, možda baš putem ovog teksta, prvi put sretne sa mojom samodovoljnosti koja jedino postoji onda kada govorim i pišem o balkanskoj vizuelnoj umjetnosti. Pa ću pristojnosti radi i poštovanja načela novinarske profesije, pojasniti. 
Kada sam 2012. osvijestila da se bliži 2. april, datum osnivanja Grupe Zvono, shvatila sam kao treba obilježiti tri decenije postojanja.
Saša je, kada sam mu predložila, samo odmahnuo rukom. Znajući da nemamo sredstava. Zamolila sam ga da organizaciju prepusti meni. „Na mišiće“ koje sam tada imala. 
Collegium Artisticum nam je izašao u susret, kao i mnogo puta do tada i kasnije, sa ustupanjem prostora. 
Na skupu su govorili_e profesorica Aida Abadžić Hodžić zahvaljujući kojoj se danas na fakultetima u zvaničnom programu izučava rad Grupe Zvono. Govorili su i profesori Enver Kazaz i Senadin Musabegović, prvoborci Zvona, neovisno o tome da li je riječ o kafe galerijskom prostoru ili samoj grupi. 
Govorila je i Dunja Blažević i mislim da je to bio jedan od njenih posljednjih javnih nastupa pod bh. svodom. Žene koja je sinonim za umjetničku teoriju, podršku praksi a i feminizam, što mi je najvažnije. U rijetkom javnom pojavljivanju u svojstvu historičarke umjetnosti, a tog puta i velike prijateljice i podržavateljice Zvona, govorila je istoričarka umjetnosti Nerimina Zildžo uz mlađe kolegice istoričarke – Branku Vujanović, Aidu Salketić i Aidu Hajro. U razgovoru je iz komunikološke i kolekcionarske perspektive učestvovao Nazif Hasanbegović te novinar i urednik Dževdet Tuzlić koji je djelovanje Zvona bilježio od prvog dana. Govorio je i umjetnik i prijatelj Nedžad Begović.

Sa Aleksandrom Sašom Bukvićem, osnivačem Likovne grupe Zvono, kiparom i konceptualnim umjetnikom, počela sam sarađivati 2010. godine. Prvenstveno želeći doprinijeti dinamici komunikacije između Kafe galerije Zvono, njenog izložbenog programa, i publike. 
Postepeno sam se upoznavala sa onim što je Likovna grupa Zvono uradila od 1982. godine, kada je osnovana, do kraja mira u našoj zemlji. Nepunih je to deset godina u kojima su uradili onoliko koliko ne bi ni najprivilegovaniji. Kreirajući lični Guggenheim, kako sam i napisala povodom njihove posljednje izložbe.

U prvom redu u publici, odmah pored Saše, jer mu nije padalo na pamet da izađe za govornicu, sjedila je Danica Dakić. Heroina video arta. Naša, a svjetska. 

Tada, radeći na Federalnoj televiziji, na rate, preko preduzeća, kupila sam haljinu i cipele. Da zablistam za moderatorskim pultom. U euforiji priprema nisam primijetila da su mi cipele tijesne. I bilo je u duhu one kad ti je sve potaman, stavi kamen u cipelu da te žulja. Nisam imala potrebe za kamenom. Mene su žuljale cijele cipele. Obje. 

Mimo trijumfalne obljetnice tri decenije Grupe Zvono, za koju je Sejo Čizmić, član grupe, snimio video iz dalekog San Diega i poslao novac da se raja počasti nakon panela, Saša i ja smo i dalje, uvijek uprkos svemu, radili izložbe u Zvonu. 

U PMS danima znala sam mu prigovarati kako se bavimo svim drugim ljudima više nego sobom, kako su mi dodijale obaveze volonterskog karaktera, kako u konačnici želim barem negdje drugo ponekad otići na piće, a ne u Zvono. 
Zvona posljednjeg, u kafe obliku, od sredine korone, više nema. Danas bih dala kraljevstvo za mogućnost da ponovo odem tamo, dovedem sve svoje društvo, i kažem Vlatku – večeras je sve na moj račun, ali nisam išla do bankomata pa ću ti platiti naredni put. 

Sve što sam prethodno napisala nije posljedica namjere da pišem o sebi. Gostovala sam u toliko emisija i podcasta da bi to bilo dovoljno i za masivniji obim ega nego što je moj. Pišem ovo zbog toga što sam znala Saši reći – dosta mi je ovoga, nemam više kapaciteta da se bavim volontiranjem u kulturi. 
„Sve što radiš, radiš sebi“, govorio bi Bukvić. 

Shvatila sam puni smisao onoga što je govorio u noći otvaranja izložbe „Protrčali smo kroz zidove“ postavljene u Galeriji Manifesto. 
Bila sam u dubokoj depresiji, medicinski dijagnosticiranoj, došla jedva, zbog osjećaja duga prema umjetničkoj zaostavštini Zvona i jednako takvog prema Adni Musliji i Benjaminu Čengiću koji stoje iza Manifesta. 
Govoreći na otvaranju, ispred sebe sam vidjela ljude zbog kojih će ostajanje u ovom gradu i državi imati smisla. Sve što sam uradila, potvrdilo se te noći, radila sam sebi. 

Izložba „Protrčali smo kroz zidove“ dio je šireg projekta unutar kojeg će Galerija Manifesto u prvom polugodišta 2024. posvetiti svoj prostor i vrijeme video artu, uz mogućnost video produkcije radova mladih umjetnika_ca, pri mentorstvu vrhunskih profesionalaca iz te oblasti. 

Saša je jako volio muziku, iako mu je sluh bio nalik mom. Što znači da ga nije imao. I volio Merimu Ključo. Stalno je želio da Merima nešto napravi u Zvonu, a ja sam objašnjavala da vrijednost njene harmonike ne dozvoljava uslove dima. Govorio bi u šali – pa neka uzme neku drugu, kao da je važno na kakvoj harmonici takva umjetnica svira. Zamolila sam Merimu Ključo da povodom otvaranja izložbe pošalje svoj muzički zapis. Nisam ga emitovala na otvaranju, kao što nisam ni supu poslužila, što mi je bila prvobitna namjera. Euforija je čudno stanje, i privilegovani_e su svi oni_e kojima se to desi, a da nije dio medicinske dijagnoze. Zato ćemo na zatvaranju izložbe čuti je i vidjeti. 

Kada smo osmišljavale izložbu, Adni sam rekla da bih jako voljela da se naslov oslanja na nešto od radova Marine Abramović, jer ju je Saša neizmjerno cijenio, jer to pokazuje odnos prema onima koji_e su nijansu viši. Ponudila sam joj parafrazu na „Umjetnk je prisutan“ što je naziv Marininog kultnog performansa u MOMA-i i „Prolazim kroz zidove“, naslov njene autobiografije. 

Onda je čarobnica Adna izabrala nijansu u izmjeni izvornog Marininog naslova i rekla „Protrčali smo kroz zidove“, koji minut kasnije već je pripremila vizual. I dio je to onih trenutak koji su potvrda smisla, pečat za jedan sumanuti entuzijazam koji je postojao u mojoj minuloj deceniji i pol, dok me život nije satrao, a bager u kojem se gospodin život nalazio, vratio u rikverc, da potvrdi učinak. 
Možda mi je najveća satisfakcija i radost bila kada je na otvaranje stigao jedan od mojih najboljih prijatelja iz mladosti i pitao – zašto Marina u izložbi Zvona. Važnost prepoznavanja parafraze nekada je važnija od same odluke parafraziranja.

Izložba video radova pionira konceptualne umjetnosti u našoj zemlji i onih koji su zvanično napravili prvi video, bila je prilika da se publika upozna sa tim kako je jedan od najboljih umjetničkih djelovanja upokojene zemlje zabilježen u onome što su radovi Grupe Zvono. Ogromna je privilegija baštiniti to iskustvo, i o njemu govoriti. 
Zato smo Adna Musija i ja u ponedjeljak, 11. marta, na zatvaranju izložbe, govorile o Grupi Zvono.

Još jednom podsjetile na značaj produciranja video radova koje su nam ostavili, te bilježenja njihovih nesvakidašnjih performansa kojima su „protrčavajući kroz zidove“, nekada i doslovno, rušili barijere između publike i djela. 

Govoriti o Zvonu nije važno samo na osnovu artefakata, niti njihovu misiju posmatrati samo kroz ono što je finalni umjetnički rezultat. Umjetnost Zvona potrebno je posmatrati kroz ukupno djelovanje njenih članova i članice, kroz nesvakidašnju komunikaciju o umjetnosti, zajedništvo i „princip ozbiljne igre“ kako je govorila istoričarka umejtnosit Branka Vujanović.
Umjetnost Zvona najznačajnija je pored konkretnih rezultata u ideji zajedništva i ukupnoj ideji podrške koju su njegovali. A koja podrazumijeva da zajedništvo nikada nije odmoglo individualnim umjetničkim praksama. Naprotiv. Ono ih je ojačalo. Ostati svoj a biti s nekim jedan je od najvećih izazova ne samo umjetničkog djelovanja nego ukupnog življenja. 
Protrčali su, živeći upravo tako. Izbjegavajući elitizam, ne optrećujući se teorijom, upisujući se u istoriju, bez pretenciozne namjere da se dijelom istorije bude. Ili kako je to Miljenko Jergović povodom otvaranja izložbe Protrčali smo kroz zidove napisao:

„Grupa Zvono jedna je mala, zajednički proučena, povijest umjetnosti. Slikari u grupi insistirali su na onom što će ostati trajno i čvrsto: dakle, na slikama. Fotograf i kipar vodili suračuna o prolaznosti. Recimo, Saša Bukvić je od slastičarskog materijala stvarao replike i interpretacije konstruktivističkih i avangardističkih remek-djela. Spoj trajnog i prolaznog u biti je umjetničkog čina, a onda i svakog umjetničkog djela. Danas, gledamo kako se, kao na akvarelu, razlijevaju boje na dotrajalim videovrpcama. Rad se transformira u vremenu. Transformira se u sjećanju.“


Related Posts

Marko Đorđević, reditelj fillma “Za danas toliko”: Pevati iz srca i bez opterećivanja, bio je jedan od lepih zadataka ovog filma

U porodičnom domu, negdje u Srbiji, kasnije ćemo saznati da je riječ o Kragujevcu, muškarac, očigledno otac djevojčice koja mu pomaže u pripremi, pravi kolače, čupavce. U večernjim satima pridružuje im se, nakon izlaska, i jedna žena. Pomislićemo da je ona djevojčicina majka, a muškarčeva supruga. Ali ne, ona je sestra ovoga što pravi čupavce. Imaju još jednog […]

Kritika predstave „Tri dana ili Uspon i pad gospodina B“: Zašto čovjek nije vektor? 

„Tri dana ili Uspon i pad gospodina B“. Autor teksta: Roman Sikora. Dramaturgija: Nedžma Čizmo. Režija: Tanja Miletić Oručević. Scenografija i kostimografija: Sabina Trnka. Muzika: Husein Oručević. Konsultant za scenski pokret: Emir Fejzić. Produkcija, aranžman songa: Igor Kasapović. Producent: Miroljub Mijatović. Izvršni producent: Denis Krdžalić. Ansambl: Nusmir Muharemović, Snežana Vidović, Adem Smailhodžić, Siniša Vidović i Zlatan Školjić. […]