Dragan Markovina

Partizansko groblje među jedanaest

Zanimljiva i prilično bizarna stvar dogodila se s informacijom da je Partizansko groblje u Mostaru uvršteno na listu najugroženijih lokaliteta kulturne baštine u Evropi, što su objavili Evropa Nostra – evropski glas civilnog društva posvećenog kulturnoj i prirodnoj baštini i Institut Evropske investicione banke, a povodom 10. godišnjice Programa 7 najugroženijih koja se obilježava u 2023. godini.

Naime, iako to nitko od Mostaraca koji su na društvenim mrežama podijelili ovu informaciju, nije eksplicitno napisao, svi su ovu informaciju doživjeli u pozitivnom svjetlu, što je i potpuno razumljivo. Prvo iz razloga jer je netko prepoznao i važnost Partizanskog groblja i stupanj njegove ugroženosti, a potom i zbog nade da bi ova informacija koja je momentalno postala viralna, mogla potaknuti žustriju obnovu i konačno rješavanje održavanja i čuvanja Partizanskog od ovoga kako to sada izgleda. A izgleda tako da je tek počišćen korov i nešto malo hortikulture je sređeno, ali bez ikakvih novih sadnji, da je opet sve skupa puno smeća, a da obnova razbijenih ploča još uvijek nije niti započeta.

Ako treba tražiti simboliku u ovoj vijesti, pronaći ćemo je u činjenici da je došla u tjednu obilježavanja Međunarodnog dana sjećanja na žrtve Holokausta, što je u kontekstu Bogdana Bogdanovića, autora Partizanskog groblja bitna stvar. I to jer mu je prvi memorijalni spomenik bio upravo spomenik žrtvama Holokausta na Jevrejskom groblju u Beogradu, dok je mostarsko Partizansko groblje predstavljalo vrhunac njegove memorijalne arhitekture. K tome, po vlastitom priznanju iz knjige ‘Ukleti neimar’, namijenio je sebi jednu nišu na groblju u Mostaru i čak dobio dozvolu gradskih vlasti da se pokopa zajedno s partizanima na svom spomeniku, da bi odluku promijenio nakon svega što se desilo i bio pokopan upravo na Jevrejskom groblju u Beogradu, u nekoj vrsti posthumnog povratka vlastitom gradu iz kojeg je bio primoran otići devedesetih godina.

O Partizanskom groblju napisao sam desetine tekstova, čak sam i na naslovnicu knjige ‘Tišina poraženog grada’ stavio fotografiju zapaljene lomače na ulazu jednog 14. februara i svaki put se pitam ima li smisla još jednom ispisivati tekst o najdražem mjestu u gradu koje najviše smeta novovjekim fašistima. I što uopće napisati, a da se čovjek po ne znam koji put ne ponovi? Na ovo prvo pitanje bi se još i moglo pozitivno odgovoriti, jer o ovom gradu u gradu treba pisati barem dok se ne obnovi i ne konzervira, a kasnije ćemo se moći vratiti isključivo njegovoj ljepoti i vanvremenskoj poruci.

No, na drugo pitanje je već puno teže dati potvrdan odgovor, odnosno pronaći nešto novo. Bez obzira na to, vrijedi ponoviti ono što sam rekao u više navrata i što bi trebalo biti očito svakome, ali izgleda da nažalost nije. Jedino svjetski relevantno što Mostar u arhitektonskom smislu ima i što ga izdvaja od svih ostalih gradova na svijetu jesu Stari most i Partizansko groblje. Sve drugo, od prekrasnih vjerskih objekata, jednako Karađozbegove džamije, Saborne crkve ili modernistističke katedrale, preko austro-ugarskih vila ili gimnazije, pa do Mostarke i Doma mladih, današnjeg Kosače, sve to jesu fantastično osmišljeni objekti koji uljepšavaju i grad i živote ljudi i koje je nemoguće ne uočiti, ali nisu jedinstveni i vanvremenski kao Stari most i Partizansko groblje. Tim je tužnije što svijest o tome još uvijek nije došla do onih koji o svemu pa i o njegovoj obnovi i čuvanju odlučuju.

Ono što ih vjerovatno u tome sprečava jeste ono drugo po čemu Mostar nije baš ekskluzivan, ali je među malo takvih gradova i na prostoru Jugoslavije i u Evropi, a to je veličina njegovog antifašističkog otpora. Sviđalo se to nekome ili ne, bez obzira na to što se Mostarci jesu podijelili i u Drugom svjetskom ratu, a nažalost i u ovom ratu devedesetih, njegova partizanska priča i postotak ljudi koji su u njoj sudjelovali jeste zapravo najljepša priča tog grada uopće. I neće joj ovakav odnos prema Partizanskom groblju ni najmanje naštetiti, niti tu činjenicu promijeniti.

Za nadati se da će oni koji žele izbrisati tu baštinu shvatiti ovo posljednje i odustati od želje da prekrajaju prošlost.

Dragan Markovina (Mostar, 1981.) je istoričar, publicist i pisac. U periodu od 2004., do 2014. radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, tokom čega je stekao titulu doktora znanosti i docenturu iz povijesti. Pisao je za brojne regionalne portale i časopise, a danas je redovni kolumnist portala telegram.hr, sarajevskog Oslobođenja i beogradskog Peščanika te urednik i voditelj televizijske emisije     ‘U kontru sa Draganom Markovinom’ na O kanalu. Autor je niza znanstvenih članaka i knjiga ‘Između crvenog i crnog: Split i Mostar u kulturi sjećanja’ (2014), ‘Tišina poraženog grada’ (2015), ‘Jugoslavenstvo poslije svega (2015)’, ‘Povijest poraženih’ (2015), ‘Doba kontrarevolucije’ (2017), ‘Usamljena djeca juga’ (2018), ‘Jugoslavija u Hrvatskoj (1918.-2018.): od euforije do tabua’ (2018.) i ‘Libanon na Neretvi: kultura sjećanja i zaborava’ (2019.) Dobitnik je nagrade ‘Mirko Kovač’ za knjigu ‘Između crvenog i crnog: Split i Mostar u kulturi sjećanja’ i nagrade Zdravko Grebo’ za kritički esej te utemeljitelj Korčula after Partyja. Član je PEN centra Bosne i Hercegovine.

Related Posts

Iza kulisa Street Arts Festivala Mostar: Razgovor sa Tomislavom Klišaninom

Razgovarala: Vanja Ratković U Mostaru, srcu Hercegovine, nedavno je održan dvanaesti po redu Street Arts Festival. Ovim izdanjem festivala otvorilo se novo poglavlje u umetničkom dijalogu na gradskim ulicama, uz prisustvo preko dvadeset svetskih i regionalnih muralista i muralistkinja, koji su slikali na deset lokacija. Između ostalih, festival je ugostio i ikonu street art fotografije Marthu Cooper, japansku umetnicu […]

Mirza Rahmanović – Indigo: “Noć je kreativnija od jutra.”

Na ovogodišnjem Venecija film festivalu serija „Znam kako dišeš“, kreatora Jasmile Žbanić i Damira Ibrahimovića u režiji Alena Drljevića i Nermina Hamzagića, imala je svoju svjetsku premijeru. U junu mjesecu, u režiji Alena Šimića, premijerno je prikazana predstava „Istina ili izazov“ u Sarajevskom Ratnom Teatru u produkciji udruženja Kontakt i SARTR-a (reprize predstave će biti izvedene 22.[…]