Nakon što je završeno još jedno izdanje Međunarodnog festivala savremene književnosti Škure, razgovarale smo sa Oljom Runjić, osnivačicom i direktoricom Festivala. Pričale smo o životu na relaciji Beč-Šibenik-Sarajevo, provincijskim mentalitetima, iskustvu egzila, jeziku, teroru desnice i patrijarhata koji suvereno korača u naše prostore sloboda i inspiraciji koja (potencijalno) izvire iz ovakve zbilje.
Olja Runjić piše prozu i poeziju, kazališne tekstove, scenarije za TV serije, kulinarske recepte i priče za djecu. Živjela je u različitim državama, samim time i gradovima. Govori nekoliko jezika, ali sanja na materinjem.
Mnogo je zanimljivo iz daljine posmatrati Tvoj život na tri toponima, Beč-Šibenik-Sarajevo. Šta uzimaš od svakog od ovih gradova, a koliko im daješ?
Trenutno sam prisutna u Sarajevu. Ništa ja posebno tim gradovima nisam dala niti su oni od mene uzimali. Gradovi su uglavnom kulise naših bivanja ili nebivanja, točke rastajanja i sastajanja sa svijetom i sa životom. Ali da, jedan je na moru, drugi je na Zapadu, treći je na srcu… U Šibeniku sam rođena, tamo sam provela djetinjstvo – u radijusu četiri šibenske tvrđave formirala se moja bazična etika i estetika, a blizina mora ujedno je i mjera mog identiteta. U Šibeniku su umirali moji roditelji, moje bake i djedovi, s njima su nestajali svjetovi – sve manje je živih spona, sve je više uspomena, a malošta nas snažnije veže za određena mjesta od rastanaka s bližnjima. U Beču, lišena aktivnog prisustva u jeziku, živim samotnjački. Nekad mi se čini da je ta samoća podsvjesno odabrani egzil iz stvarnosti. S druge strane, u tom gradu rođena je moja kći, u septembru je krenula u bečku državnu školu. Beč mi dođe kao podsjetnik na zahvalnost koju dugujem životu. U Sarajevu je dovoljno da zavirim u neke avlije, da odškrinem neke zagrljaje, spustim se određenim nizbrdicama do kakvog ćošeta, mosta ili kaldrme, u koje sam davno utisnula najviše od vlastite ludosti i nježnosti. Uvijek mi je dalo više – životna prijateljstva, lakoću komunikacije, dalo mi je uvid u to kakvi smo mogli biti da nismo jeli govna, u vlastite rascjepe, u moju memli stranu – u njemu sam najpotpunija verzija sebe. Sarajevo mi, suprotno općeprihvaćenoj mitomaniji na kojoj počivaju naši kolektivni narativi, pa tako i oni o Sarajevu samom, obesmisli svaki pokušaj mistifikacije vlastite egzistencije. Biva, gdje sam privremeno najviše me ima, najodsutnija sam na adresi na kojoj sam prijavljena. Trajno nastanjena u manjinskom jeziku, s prijateljima, biserima rasutim po svijetu, život mi se rastače i sažima oko spakiranog i raspakiranog kufera. Utoliko i ovo nastojanje da na tvoje pitanje adekvatno odgovorim ispada pretenciozno.
U našoj umjetnosti je vrlo prisutno podastiranje provincijskog mentaliteta i žala za malim gradovima u kojima smo mogli ostati, ali tek pri iskustvu egzila. Kako to tumačiš?
Kao djevojčica pisala sam pisma zamišljenom prijatelju Juriju Gagarinu čiji se spomenik nalazio (a trebalo bi da se i danas nalazi) u podnožju moskovskog hotela Kosmos. U tom hotelu stanovao je moj otac u vrijeme dok je radio u Rusiji. Tata bi otišao na posao ili poslovni put, ja bih ostajala sama katkad i po nekoliko dana. Satima bih kroz prozor gledala u snijeg i maglu i pitala se šta radi ekipa iz moje ulice. Kad bih se vratila kući nedostajao bi mi tata. Pisala bih kratke priče i pjesme o astronautu u snijegu i adresirala ih na hotel Kosmos. Iz tog osjećaja izmještenosti i nedostajanja nastali su moji prvi literarni radovi.
Kako sve što smo napustili, bilo da smo bježali pred nesrećom ili da smo svojevoljno odlazili, vučemo sa sobom, tako i sve što je za nama ostalo i svi koje smo za sobom ostavili vuku dio nas, najčešće onaj koji bismo, da je moguće, svojim odlaskom izbrisali. Ili trajno sačuvali. Na taj način mi nikad u potpunosti nigdje nismo stigli, niti smo odnekud zauvijek otišli. Prokletstvo egzila sažeto je sintagmom ni vamo ni tamo. Čini mi se legitimno pisati o onome što najbolje poznajemo, o onome čemu smo se najčešće opirali. U tom smislu moj identitet je trans geografski. Imati uvid u fenomenologiju malog primorskog grada i mitteleuropske metropole kakva je, recimo, Beč olakšava vam utoliko što se nakon određenog vremena brže adaptirate na činjenicu da vas i tu i tamo određuje prezime. U mene su utisnuti neki drugi gradovi u kojima sam godinama živjela, poput Venecije. Ili Zagreba, iz kojega zapravo nisam otišla formalno ni neformalno. U Veneciji sam poznavala lokalce koji nikad nisu kročili na pjacu San Marco, samim tim ni u istoimenu baziliku, smatrajući da ona postoji isključivo kao kulisa za turističke fotografije. Čitav Mediteran mentalitetski je provincijalan i malograđanski, dok njegova umjetnička i kulturna baština spada među najvrjednije ostavštine naše civilizacije. To idoliziranje masline i drače, porodičnih plemenskih dinamika i gledanja u tuđi pijat imalo je određenog šarma u usporedbi s hladnom estetikom globalizacije. Može se pisati vrhunska književnost a da se geografski ni tematski ne odmaknete od svog sela, poput one kakvu piše Almin Kaplan. Mi smo svakako pisci izgubljenog zavičaja. Naši su se svjetovi urušili u ratovima, u tom smislu, svejedno je gdje smo.
I Šibenik i Sarajevo su gradovi koji su imali bogatu antifašističku povijest koja je danas na margini i sve više liče na kulise za turističke fotografije, očišćene svakog smisla i konteksta, lijepe radi ljepote. Koliko Te to intimno uznemirava i narušava vezu sa njima?
Nije to slučaj samo sa Šibenikom i Sarajevom, Šibenik i Sarajevo spadaju u svjetlije primjere, ako uzmemo u obzir da Šibenik jedini u Hrvatskoj ima Muzej pobjede i oslobođenja Dalmacije u Drugom svjetskom ratu, otvoren 2016. godine – čije osnivanje je pokrenula gradska Udruga antifašista. U Šibeniku se već deset godina održava festival ljevice FALIŠ, koji je ujedno najposjećeniji kulturni događaj u tom gradu. U Šibeniku kultura još uvijek, odnosno ponovo igra neku ulogu. Dakle, uspostavljen je nekakav dijalog i to ohrabruje. Ne obeshrabruje ni to što ulica u kojoj sam odrasla još uvijek nosi ime po Zdravku Begi, jednom od sudionika bitke na Sutjesci. Da nije riječ o tek pukoj inerciji potvrđuje i činjenica da svako toliko šetajući gradom naiđem na spomen ploče i obilježja. Možda nije puno, ali je odraz kakvog takvog kontinuiteta. Šibenčani su pokazali da imaju integritet i to ulijeva nadu. Istovremeno, na obljetnicu Oluje na pojedinim lokacijama ore se ustaške budnice. Sarajevo me, pak, podsjeća na to kakvi smo mogli biti. Iz sudbine Sarajeva mogli smo štošta naučiti, a nismo naučili ništa. Kao što iz cjelokupne povijesti nismo ništa naučili. Europa je u snažnom zaokretu udesno, globalizacija je dovela do rapidnih ekonomskih i socijalnih promjena, društva su žrtve multinacionalnih kompanija, živimo u vrijeme neprestanih ratova. Politiku sve više definiraju pitanja ugroženosti i identiteta. Događa se histerija nacionalizma, a svaki nacionalizam generator je fašizma. Uznemirava me ravnodušnost svijeta, uznemirava me vlastiti konformizam. Svjesna sam svoje povlaštene pozicije. Stalno se preispitujem i stalno osjećam da ne činim dovoljno. I ne činim.
Budući da pišeš prozu, poeziju, kazališne tekstove, scenarije, a režirala si i film, u kojem mediju se osjećaš najkomfornije, da li tema bira medij, ili obrnuto? Koliko Te stvaranje u jednom polju inspiriše na ono drugo?
Inspirira me uglavnom vlastiti doživljaj onog što se oko mene događa, uopće se ne osjećam komforno dok pišem, niti pišem s lakoćom. S jedne strane to je posao kao svaki drugi, s druge, intiman proces koji iziskuje vrijeme provedeno u samoći, puno istraživačkog rada, a tog vremena je nedovoljno ili je oteto od vremena koje bih provela s djetetom. Kako bih pomirila te dvije nužnosti žrtvujem san, kad već godinama spavam plitko i kratko. Što se tiče teme i medija, odnosno forme i sadržaja, to su uzajamne stvari. Po prirodi sam kampanjac, nekad mi se čini da više nikad neću napisati ni retka, tjednima ne budem u stanju napisati rečenicu, a onda sjednem i pišem danima, ne jedem i ne spavam. Pišem kad moram, bilo da je riječ o porivu ili o rokovima, a to je češće i više nego što objavljujem. Ne zanima me književna karijera, imam nelagodu od javnosti, iako mi ne manjka odvažnosti. Da me ne sputava kućni odgoj, istrajala bih u nakani da ovaj intervju odgodimo ili otkažemo. Suprotno tome, vjerujem da moja potreba za artikulacijom i razumijevanjem nikad neće iščeznuti. Još uvijek prednost dajem čitanju. U zadnje vrijeme imam problem s pamćenjem i koncentracijom. To me užasava.
Prošle godine si u Šibeniku, rodnom gradu vrhunskih umjetnika, muzičara, sportaša i pjesnika osnovala Festival Škure. Sa odmakom od dva izdanja, jesi li znala šta tada radiš? Upustiti se u takvu avanturu je li bila hrabrost, ludost, povjerenje prijatelja i saradnika, ili nešto treće?
Naravno da nisam znala što radim, srećom, imala sam predodžbu zašto je takva manifestacija potrebna gradu i kako bi trebala izgledati. Dakle, prije svega postojala je potreba da se nešto učini, a javila se kao posljedica tridesetogodišnjeg nečinjenja. Nije postojala nikakva strateška inicijativa koja bi kontinuirano afirmirala knjigu i čitanje, grad je spao na jednu knjižaru i jedan antikvarijat, književne tribine, ako ih je bilo, vrtjele su se oko lokalnih autora, sve drugo može se promatrati kao eksces. I da sad ne duljim, priča je poznata svima, kultura je marginalizirana, ljudi ne čitaju, tržište nameće sadržaj i bla i truć, došla je pandemija, svijet se naizgled zamrznuo, život se usporio, besmisao se rastvorio i ja sam se tako, ne budi mi lijeno, zabavljena o vlastitu jadu, razbacivala viškom vremena, a kad čovjek ima vremena svakakve mu ludosti na um padaju. Sjela sam i stavila na papir ideju, program i sadržaj. Presudila je kava s Vandom Mikšić i Brankom Čegecom koji su imali slične zamisli i tako smo pokrenuli Škure. Dok bude postojalo nastojanje da se osvijetli rad nekih briljantnih autorica i autora kakvih ovdje ima, da se pruži prilika, da se podrži nove glasove festival će imati smisla. Time sebi opravdavam aktivno prisustvo na kulturnoj sceni, sudjelovanje u socijalnoj interakciji i dinamici, jer mi je sve skupa zamorno i uopće mi nije blisko. Ovo doživljavam kao društveno koristan rad, njime povremeno umirujem savjest, kad me spopadne autokastigacija činjenjem i nečinjenjem. I da, moj angažman je ogroman, ali volonterski.
Do susreta sa Tvojom poezijom, prije podosta godina, nisam znala za škure, ni za lancun, a onda sam ih zavoljela i počela koristiti. Koliko Ti pri pisanju pomaže široki registar pojmova koji znače isto i koje nosiš preko granica? Zoveš li to i dalje jednim jezikom?
U Beču ga zovemo našim jezikom – moj muž je rođeni Sarajlija, kćer Bečanka, svekar po rođenju Beograđanin, svekrva Sarajka, ja Dalmatinka i svi imamo prolaznu brzinu pakiranja. Jezik njihovih predaka je ladino, a naše pojedinačne životne priče odvijale su se na raznim jezicima. Njemački je maternji jezik oko 120 miliona ljudi, a vi se neprestano saplićete o umlaute, preterite, prezentske nastavke, padate na članovima, pa kad u samoposluzi naletite na blagajnicu iz Pančeva ili na tetu iz Doboja u kindergartenu, u taksiju na Sandžakliju, na Bračanina u ribarnici – taj jezik možda ne zadovoljava austrijske standarde, ali ga savršeno razumije muka balkanska. Moja šestogodišnja kći podjednako dobro govori njemački i hrvatski, za nju je život na dva jezika najprirodnija stvar na svijetu, a već sasvim dobro barata engleskim. Ona kaže: hiljadu posto te volim do zvijezda i Meseca… Gaćice su joj mudante, a hlače pantalone. I još kaže, moj drug Kristijan iz Srbije jako lepo govori hrvatski. Nezamislivo mi je da postoji jezik koji bi bio više moj. On je odraz naše stvarnosti, a naša stvarnost odraz je onog svijeta iz kojeg potječemo. Članovi moje obitelji prešutno su izabrali da osuđenost na multijezičnost doživljavaju kao privilegiju, a ne prikraćenost. To što je stvarnost sve bjednija i ubitačnija odraz je niske razine kolektivne pismenosti. Ideja jezika forsira se kao instrument okamenjenog etnonacionalističkog diskurza, domet bi mu trebao biti najbliži granični prijelaz. Kao spisateljici i kao društvenom biću, to mi je potpuno neprihvatljivo. To me ponukalo na pokretanje prve regionalne pjesničke nagrade u Hrvatskoj, koja nosi ime po šibenskom pjesniku Stjepanu Gulinu. Objedinjuje stvaralaštvo štokavskog govornog područja, a dodjeljuje se završne večeri Škura.
U Hrvatskoj su već nekoliko subota muškarci u Zagrebu molili za čednost u odijevanju i prestanak predbračnih odnosa, svjedočili smo prethodne dvije godine skupovima litijaša po Crnoj Gori, Srbiji i manjem entitetu Bosne i Hercegovine, no i u Evropi je glas desnice i neokonzervativizma sve jači. Možemo li se oduprijeti tome?
Otkud znam. Što uopće znači ako kažem – moramo se oduprijeti tome. Trideset godina, dakle, jedemo govna mi bivši uznici komunizma i socijalizma, pioniri bratstva i jednakosti, kojima se Mutter Europa prikazivala kao fantazmagorija slobode, i ta nas je prispodoba dovela ravno do dna. Umjesto obećavane slobode postali smo zatočenici religioznih dogmi i nacionalističkog populizma. Ista ta Europa nije u stanju postići konsenzus oko notorne bezvezarije kao što je pomicanje sata, jer birokracija, administracija, zakoni, energetika, ekonomija… Zapadnjačko-kapitalistički koncept slobode danas jedva da je ikom probavljiv. Devet mjeseci na tlu Europe vodi se krvavi rat. I šta? Ništa. Cinično bi bilo i krajnje vulgarno govoriti o bilo kakvom otporu fašizmu dok kraj nas ginu ljudi. Iz te perspektive ove paćenike na zagrebačkom trgu promatram kao marginalnu bizarnost. Jednako je deplasirano baviti se njima kao što je deplasirana svaka molitva koja u ovom trenutku nije izrečena za prestanak rata u Ukrajini.
Ovakvi stavovi učvršćuju temelje patrijarhata, koji na Balkanu gotovo nikada i nisu poljuljani. Svjedočimo stalnom nasilju nad ženama, a imam osjećaj da je javni prostor naklonjeniji izvršiocu. Šta to govori o našem društvu i koliko Te to kao ženu i majku obeshrabruje?
Sve što me kao majku i ženu obeshrabruje, jer živimo u mačističkom društvu istovremeno me motivira i drži budnom. Kao majka, naročito ženskog djeteta ne pristajem na osjećaj nemoći, nemam luksuz prepuštanja pesimizmu. Svojoj kćeri ukazujem na to da su naše prednosti upravo ono što nam imputiraju kao slabosti. Mi smo generacije kojima je bilo zabranjeno plakati, toliko akumulirane tuge, toliko potisnute agresije prije ili kasnije izbije na površinu. Da, svijet je zastrašujuće mjesto, ali je ujedno i jedino, život je težak, ali je teži kad je sveden na borbu za preživljavanje, rodna ravnopravnost je ljudsko pravo i neophodna je ako želimo bolji život, za žene i muškarce. Žrtve patrijarhata podjednako su muškarci i žene. Svjedoci smo najdramatičnijih trenutaka suvremene povijesti, a doima se da većina živi bez ikakve svijesti o tome.
Imaš li namjeru u budućnosti kroz svoj umjetnički angažman da se baviš ovim temama?
Iskustvo, posredno ili neposredno, uvijek je dobar detektor tema. Pišem o stvarima koje me se tiču, a tiču me se onoliko koliko sam sposobna suosjećati. Namjera je manje bitna. Važno je nastojati u svakodnevnom životu. Imati uvid u vlastite manjkavosti. Ne bježati od ranjivosti. Sve su to puste floskule ako izostane djelovanje. Srećom, još uvijek sam zaljubljena u ljude. I kad mi se najmanje sviđaju, zagledana sam u dobro u njima.
Šta ćemo naredno čitati od Olje Runjić?
Koscenaristica sam na TV seriji, pišem dramski tekst, čeka me završetak scenarija za dugometražni film, po folderima su mi dvije rukopisne zbirke pjesama i proza. Nemam pojma što ćete čitati, nezahvalno je predviđati takve stvari – što se manje bavim mišlju o tome, veća je mogućnost da to što pišem bude vrijedno čitanja.
Vanja Šunjić je novinarka, aktivistkinja i književnica. Kroz svoj angažman koji ima težište na savremenoj umjetnosti i kulturi otpora, propituje nove perspektive i iste imenitelje zajedničkog kulturnog prostora, mogućnosti raščišćavanja s prošlošću i vizije zajedničke budućnosti. Piše za više regionalnih medija, gdje objavljuje i književnu i filmsku kritiku. Suosnivačica je neformalnog, literarnog, queer kolektiva Književna Zadruga i autorica knjige Srce je u obliku trougla.
