Kao najavljeni nastavak teksta objavljenog na portalu ukontaktu.org pod naslovom „Kultura treba dom“ (https://ukontaktu.org/kultura-treba-dom/), urađeno je komparativno istraživanje tri modela organizovanja prostora za kulturu koja sam uspio da nađem u Bosni i Hercegovini, a koje će biti predstavljeno u nastavku.

U Bosni i Hercegovini trenutno možemo pronaći tri modela organizovanja prostora za kulturu, a to su javno finansirani centri kulture (najdominantniji oblik), centri koji su finansirani putem grant sredstava i centri koji funkcionišu na modelu samofinansiranja, samoorganizacije i volonterskog rada. Odlučio sam se da analiziram rad Javne ustanove za kulturu, sport i rekreaciju Hrasnica – Ilidža, Alternativni dom kulture Velika Kladuša (Naša zajednica) i Društveno kulturnog centra Sarajevo.

Prvi model – javno finansirani prostor za Javna ustanova za kulturu, sport i rekreaciju Hrasnica

Objekat doma kulture u Hrasnici je bilo jedan od najzanimljivijih arhitektonskih rješenja domova kulture u Bosni i Hercegovini i njegova autentičnost je primjetna i danas, nekada je bio kulturno središte radnika hrasničkog Famosa i njihovih obitelji, a danas je samo skeleton i ispražnjeni ostatak prošlosti. Na osnovu zadnjeg dostupnog izvještaja o radu ustanove u Hrasnici vidljivo je da je primarni fokus na sportskim aktivnostima, a sekundarni na aktivnostima vezanim za kulturu. O objektu nekadašnjeg doma kulture navodi se da je veliki broj poslovnih prostora izdan u komercijalne svrhe i prikazan manji niz aktivnosti iz oblasti kulture. Dominantno se radi o radionicama, folklornim priredbama i amaterskim izložbama što su sasvim legitimne aktivnosti ako se nalaze u lepezi drugih aktivnosti koje bi dom osiguravao za žitelje zajednice. Vlasništvo nad objektom im omogućava komercijalnu upotrebu i prihodovanje sredstava, postoje stabilna finansijska sredstva iz budžeta i to se primijeti u prikazanom finansijskom izvještaju, koji ukazuje na plus od 75 hiljada KM na ukupan budžet od 450 hiljada KM. Skoro jedna petina raspolagajućih sredstava je ostala neutrošena, sredstava sa kojima je moglo biti pokrenuto najmanje pet vidljivih projekata u vrijednosti od po 15 hiljada KM ili jedan veliki projekat koji bi čitavu zajednicu prodrmao.

Izostanak volje i kreativnosti u radu je očit i posljedice toga trpe građani, a direktor se vjerovatno hvali pozitivnim poslovanjem što je nonsens u slučaju ovakvih ustanova, čije poslovanje se treba mjeriti održivom nulom i velikim suficitom projekata.

Drugi model – centar koji je finansijski potpomognut sredstvima međunarodne organizacije Alternativni dom kulture Velika Kladuša (Naša zajednica)

ADK je nastao kao projekat nevladine organizacije iz Velike Kladuše pod imenom Naša zajednica. Ova organizacija koja je osnovana 2018. projekat Alternativnog doma kulture pokreće već 2019. u saradnji sa međunarodnom organizacijom za migracije (IOM). Kako kažu, Velika Kladuša je tada bila u fokusu organizacije, što zbog migrantske krize koja ju je intenzivno poklopila, tako i zbog odlaska velikog broja mladih iz Velike Kladuše na ratišta u Siriji. U želji da mladima ponude alternativu u njihovom gradu i da stvore nove društvene vrijednosti izvršili su analizu problema i utvrdili da su mladi najviše zakinuti u oblasti kulture. Sve to je sasvim jasno kada se uzme u obzir da u Velikoj Kladuši javni dom kulture ne funkcioniše više od deceniju, a da se objekat renovira već duži vremenski period.

Nakon što su pokrenuli svoje aktivnosti, organizovane su na desetine događaja poput nastupa bendova, projekcija filmova, škola fotografije, sekcija šaha, sviranja gitare i postali su suštinski generator omladinske kulture u Velikoj Kladuši čime su privukli redovne korisnike prostora i pokrenuli kulturu zajednice koja je već dugo zapuštena.

Kako navode iz organizacije, trenutno je najveći izazov održivo finansiranje. U odgovoru na moj upit jedan od organizatora pojašnjava kako je izgledao model dosadašnjeg poslovanja doma: „ADK se finansirao od augusta 2019. do augusta 2021. sa nekih 70-80 posto kroz program BHRI (USAID+IOM), 20-30 posto sredstava bilo je samofinansiranje. Od augusta je samofinansiranje i evidentno nam je da bez projektnog finansiranja neće biti održivo. Okvirni troškovi ovakvog koncepta doma kulture koji radi 5-7 dana sedmično su minimalno 3000 KM mjesečno, kroz samofinansiranje (članarine, donacije, prodaja reklamnog materijala, ulaznice i sl.) može se obezbijediti najviše trećina od toga.“

Važno je napomenuti da ADK iznajmljuje prostore kod privatnih lica i da se od početka svog projekta sve do danas već tri puta selio i mijenjao prostor.

Treći model – samoorganizovano djelovanje neformalnog udruženje Društveno-kulturni centar (DKC) Sarajevo

DKC Sarajevo je projekat nastao pod inicijativom grupe mladih volonterki i volontera iz Sarajeva da u saradnji sa međunarodnom mrežom nevladinih organizacija iz više zemalja vrše prenamjene napuštenih objekata njihovog grada u društveno korisne kulturne centre. Ovu grupu trenutno čini 35 mladih volonterki i volontera koji su zajedno sa njihovim prijateljima iz inostranstva uspjeli da preobrate napuštenu zgradu u sklopu Kampusa UNSA u funkcionalan javni prostor za različite tipove okupljanja. Objekat u kojeg su se uselili su u potpunosti oživjeli, očistili smeće, popravili i osigurali unutrašnjost i spoljašnjost prostora i za par mjeseci su ga osposobili i napravili inkluzivan prostor za kulturne događanje i susrete različitih ideja koji funkcioniše na principu „od svih, za sve“. U nekoliko mjeseci svog postojanja su organizovali niz događaja, poput izgradnje Skate parka na Ilidži, organizacije arhitektonski radionica, kreativnih i edukativnih događaja, umjetničkih performansa, studentskih radionica i partya sa mladim i nadolazećim muzičarima. Trenutno su dislocirani iz objekta u kojeg su se uselili zbog aktivnosti koje je Rektorat UNSA poduzeo u rušenju dijela objekata unutar Kampusa i prenamjeni prostora kojim raspolaže, i u potrazi su za novom lokacijom kojoj će dati društvenu svrhu.

Najveći izazov projekta je njegova održivost i sigurnost kontinuiteta s obzirom na pravno nedefinisan status i činjenicu da je prostor u kojem se nalaze na okupiran od njih, iako mu je neosporno stvorena nova svrha i smisao. Velika je mogućnost da će biti primorani prije ili kasnije napuštati prostore u kojima se nalaze i na takav način veliki dio njihovog truda i rada odlazi u nepovrat. Iako gradu i zajednici nude novu ideju, energiju, stvaraju autentičnu kulturnu sredinu i vrše vrijednosnu prenamjenu prostora.

Ogled o mogućnostima

Očito je da sva tri predstavljena modela imaju svoje prednosti i nedostatke. Međutim samo kompariranje i oglede možemo tumačiti kroz dva parametra koja se pojavljuju kao ključni indikatori valjanosti modela, a to su: finansijska opstojnost i organizaciona kreativnosti.

Posmatrajući aspekt finansijske opstojnosti u najboljem položaju su javno finansirani domovi kulture koji imaju stabilne prihode od imovine i budžetske prihode što im omogućava nesmetan rad, isplaćivanje plata, održavanje prostora i pripremu programa. Međutim, vidljiv je i izostanak organizacione kreativnosti, gdje na veliki broj događaja imamo mali odziv publike, a ističe se i nizak stvaralački kapacitet događaja. Radi se o suhom repliciranju, bez kreiranja nove vrijednosti koju moraju imati. Rukovodne uloge su proizvod političkih dogovora, a prevelika birokratiziranost dovodi do usporenog protoka ideja i insistiranja na održavanju jednostavnih i uhodanih projekata, koji se mogu organizirati sa što manje napora.

Sa druge strane izostanak finansijske konstrukcije kod druga dva oblika organizovanja proizvodi neizvjesnost i nestabilnost u kojoj razmišljanje o osiguravanju osnovnih uslova za rad može odvući fokus sa cilja djelovanja. Dok kod ovih modela imamo sposobnost brzog, kreativnog i volonterskog organizovanja.

Pouka trenutnog statusa prostora za kulturu je da se u tom aspektu treba više raditi na sinergiji modela. Trebaju nam sposobni i vizionarski orijentisani rukovodioci koji će primijetiti kulturne pokrete i preusmjeriti ih u svoje prostorije ili im osigurati osnovna finansijska sredstva kako bi mogli djelovati i proizvoditi. Umjetnički i kulturni aktivizam koji je prepoznat od strane države i potaknut za dalji razvoj i usmjeren prema javnim objektima ima najbolji kapacitet u današnjem vremenu i mogućnostima organizovanja.

Cilj je otvoriti postojeće domove kulture i u stvarnom i u simboličkom smislu, stvoriti stabilan i slobodan prostor za kreaciju, društveni i umjetnički doprinos. Rukovodioci domova kulture moraju istraživati kroz društvo, pozivati omladinu u svoje prostore, biti im tehnička i logistička podrška i na kraju im pomagati da se usmjeravaju prema formama koji im najviše odgovaraju, a istovremeno prepoznavati trendove i potrebe građana i gledatelja. Važno je povezati državnu finansijsku stabilnost odozgo i kreativnu sposobnost umjetnika i aktivista odozdo, stvoriti sinergiju. Država nema sposobnost i ne treba stvarati kreativnu politiku sama, a sa druge strane građani svoju aktivnost ne mogu ostvariti bez finansijske i tehničke podrške.

Da bi se postigla željena uloga domova kulture potrebno je stvaranja nove društvenosti, koje se dostiže promjenom dominantnog političkog posmatranja domova kulture. Od trenutačne komercijalizacije prostora napraviti tranziciju u dodatno otvaranje prostora društvu, od političke instrumentalizacije rukovodnih pozicija osigurati prijelaz u privlačnu poziciju za vrhunske kulturne radnike, od mjesta za izabrane stvoriti mjesto otvoreno za sve. Potreban je zaokret u kreiranju kulturnih politika, posmatranju značaja i emancipatorske vrijednosti koju nose, inače nam prijeti potpuno gubljenje domova kulture kao značajne odrednicu našeg kolektivnog i kulturnog identiteta.

Faris Šehović rođen je i odrastao u Sarajevu, Bosna i Hercegovina. Ima 24 godine. Školovao se na Fakultetu političkih nauka, tačnije na Odsjeku za politologiju, usmjerenje Međunarodni odnosi i diplomatija. Trenutno pohađa interdisciplinarni postdiplomski studij Univerziteta u Sarajevu iz oblasti Evropskih studija i radi na pripremi svog magistarskog rada. U profesionalnom smislu, Šehović radi za Fondaciju Boris Divković kao istraživač i kreator politika Fondacije. Što se tiče akademskog rada, njegova ključna interesovanja su u sferi društvenih nauka te teme poput geopolitike, politike identiteta, istraživanja ideologija i korelacija između ideologije i društvene stvarnosti.