Faris Šehović

Kultura treba dom

Nema osobe sa prostora bivše Jugoslavije, a da joj pojam doma kulture nije ucrtan u život. Jednima kao romantično sjećanje na mladost, plesove i predstave koje su gledali, prve dodire sa muzičkim instrumentima koji će im obilježiti živote i poljupce sa simpatijama. Drugima, kao nešto zastarjelo i suvišno, predstava zamrlog i stranog prostora, bljutavih sjećanja njihovih roditelja i romantizirane im mladosti. Međutim, svi imaju dojam postojanja prostora u kojem se odvijala kultura, ličnog, autentičnog i važnog prostora za kulturu koji je obilježio društvo i ljude tog perioda.

Dom kulture u mom vlastitom iskustvu ima više lica. On je ona tamna sala sa bordo ili tamnozelenim zastorima i drvetom obloženim dijelovima enterijera u kojoj opskurni bend, sastavljen od omladine iz naselja, svira popularne pjesme tog vremena koje su izvodili pjevači poput Ivice Šerfezija. Tu su se prepjevale francuske šansone i italijanske kancone, izvodio se rani američki rock i njihova jugoslovenska adaptacija. Svi ti zvučni nadražaji su se kao vrijednost prostirali eterom zadimljene prostorije i ostavljali identitetski trag na društvo koje se stvaralo. To je dom kulture koji je portretiran u filmu Sjećaš li se Dolly Bell?, taj jugoslavenski kulturni produkt kojeg je pola svijeta vidjelo kroz film.

Drugo lice doma kulture je ono u kojem, koristeći se javnim instrumentima, nastaju rock ili punk bendovi, stvarajući svoje autentične pravce i mijenjajući muzički identitet u Jugoslaviji. Taj dom kulture iz osamdesetih je portretiran u pričama generacije mojih roditelja i legendama o tome kako su po lokalnim domovima kulture nastajali bendovi koji su oblikovali muzički okus naših života. Logičan je to nastavak, kada su nakon konzumiranja kulture, domovi postali generatori i stvaraoci kulture. U tim prostorima su se stvarale važne ličnosti kulture, kako tadašnje, tako i današnje.

Još jedna slika o domu kulture je i njegovo nepostojanje u mom današnjem životu. Odnosno postojanje napuštenog objekta koji egzistira u urbanim naseljima ili centru manjih mjesta. Objekt obično sterilne socijalističke arhitekture, jedna betonska kocka u prostoru napuštene estetike, a danas i svrhe.

Iz mozaika utisaka o domu kulture kao društvenom fenomenu, probudilo se moje istraživačko interesovanje. Zašto ti prostori postoje oko nas, koja im je bila svrha i zašto se danas nalaze u stanju u kojem se nalaze?

Potraga me vodi do prvog francuskog ministra kulture Andrea Malrauxa, živopisne osobe iz savremene francuske povijesti. Malraux je bio preprodavač umjetnina, političar, retoričar, narator, solidan pisac fikcije i zaljubljenik u umjetnost, renesansni čovjek rođen na samom početku dvadesetog stoljeća u Francuskoj. Ono što nama Malrauxa uvodi u priču je podatak da se on smatra stvaraocem domova kulture. Za vrijeme svog mandata u De Gaullovoj vladi u periodu oporavka nakon rata, on je inicirao program „Maisons de la Culture“. To je bio projekat decentralizovane gradnje objekata koji će sadržavati biblioteke, prostore za izložbe i umjetničke nastupe, kao i učionice. Ideja je bila da kultura i kulturni sadržaji trebaju biti na dohvat ruke svakom građaninu Francuske. Za Malrauxa kažu da mu je kultura bila religija, te da je sa malim budžetom kojim je raspolagao uspio oživjeti francuski kulturni život i učiniti da se Francuzi ponose svojom državom i kulturom.

Na pravcu Malrauxovog projekta se razvijala i poslijeratna kulturna politika u bivšoj Jugoslaviji. Decentralizacija kulture, približavanje širokim narodnim masama, povećanje pristupačnosti i svijest da kultura ima emancipatorski i prosvjetiteljski kapacitet, bili su neki od glavnih motiva u kreiranju kulturne politike u bivšoj Jugoslaviji i pokretanju izgradnje domova kulture. Tako je još u vrijeme ratnih Zemaljskih antifašističkih vlada, utvrđena zadaća kulture kroz izgradnju domova kulture. IO ZAVNOH piše:

“…kulturno-programski rad širokih narodnih slojeva najlakše je započeti osnivanjem domova kulture. Dom je određen da bude takva kulturna ustanova, koja će biti sastajalište naroda, stjecište života naroda, iz kojeg će se smišljenim programom kao žarište proširiti kulturno-prosvjetni rad na cijelo mjesto, općinu, kotar…“[1]

U talasu kojeg je pokrenula programska orijentacija socijalističke vlasti u oblasti kulturnih politika nakon Drugog svjetskog rata, napravljena je velika mreža domova kulture po čitavoj Jugoslaviji. Tu je bilo svega, od onih banalnih objekata koji su bili središta kvartova i naselja, do zdanja koja su bili ozbiljni arhitektonski poduhvati poput Doma kulture u Konjicu, Nikšiću i Hrasnici. Samo je u Sarajevu bilo preko 30 prostora koji su se smatrali domovima kulture, prostora koji su bili javno finansirani i imali usmjeren, planiran i organizovan programski sadržaj.

U tim prostorima se stvaralo novo jugoslovensko društvo; tu su se okupljali studenti i „radni narod“ koji su bili ideološki temelj izgradnje nove Jugoslavije. Muzika, predstave, recitali, sviranje instrumenata i mnoge druge kulturne aktivnosti su imale ambiciju da udare stvaralački pečat na novu Jugoslaviju – zemlju koju je trebalo obrazovati, prosvijetliti i iz seljačke nacije prevesti u emancipovanu evropsku i socijalističku naciju. Veliki je to bio zadatak za tako male domove. Oni su bili mjesta okupljanja, ali i mjesta ideološkog oblikovanja. Tu su se mladići i djevojke zaljubljivali jedni u druge, tu su učili i svete prakse socijalističkog društva, ali i dobivali pedagoške smjernice. Dom kulture je u tadašnjoj Jugoslaviji bio srce zajednice, kulturnog uzdizanja i vanškolskog obrazovnog sistema. On je donosio kulturu malom čovjeku, ali i stvarao kulturu jedne male nacije na jugu Evrope. 

Život ovih prostora je i za vrijeme socijalizma bio zanimljiv. Od njihovih ranih uloga sa početka šezdesetih koje su prikazane u filmu Sjećaš li se Dolly Bell?, kada su ovi prostori bili centar društvenih događanja omladine i zajednice, do njihove periferizacije sredinom osamdesetih godina kada se Jugoslavija otvara prema novim kulturnim formama i kada se pojavljuju novi  komercijalizirani sadržaji. Kafići, klubovi i slična zabava koju prepoznajemo i danas, a koja nije bila proizvod državnog planiranja već tržišta i prakse prenesene sa zapada, promijenili su način socijalizacije i konzumiranja kulturnih sadržaja u tom periodu. Nove forme zabave i kulturnih sadržaja su udaljavale omladinu od domova kulture te proizvodile ironični otklon od takvog organizovanja kulturnog života. Domovi kulture u tom trenutku nisu bili spremni za transformaciju koju je nosilo vrijeme, već su ostajali zatvoreni u starim formama, a takav oblik organizacije je prestao biti privlačan, naročito u poređenju sa kafićima i diskotekama.

Domovi kulture u sebi nose dijalektiku Jugoslavije i njene sudbine. Ono što je bio prostor stvaranja jugoslavenskog društva i omladine, prosvjećivanja i emancipacije stanovništva, ideološke i kulturne indoktrinacije, te reprodukcije sistema vrijednosti, postalo je simbol nefleksibilnosti sistema i generator subverzije i počelo je proizvoditi ideje otpora centralnom sistemu vrijednosti, što je u jednom kontekstu i plodno i nešto čemu, u idealnom smislu, politički sistemi i kulturne politike trebaju težiti. Smisao javnog ulaganja u kulturu i umjetničku slobodu i treba da se traži u snazi izgradnje kritike društva i utvrđivanju smjernica za pozitivne transformacije i napredak. Međutim, svi mi znamo da idealnog sistema nema, a jugoslavenski socijalizam je od toga bio naročito daleko.

Kao dijalektičko ishodište njihove sudbine domovi kulture su raspadom jugoslavenskog sistema funkcionisanja odgurani u nestanak. Veliki broj njih je uništen tokom rata na ovim prostorima ili naknadnim nemarom vlasti o njima. Ugo Vlaisavljević u jednom svom tekstu prikazuje da je rat najvažniji kulturni događaj na našim prostorima, misleći na to da ratovi ovdje donose kulturne mijene i epistemološke rezove. Svaka kulturna transformacija na našem prostoru je obilježena ratom pa tako i posljednja kulturna transformacija sa socijalističkog sistema vrijednosti na etno-nacionalističke sisteme vrijednosti koji se hrane ratom, kao što je to radio i socijalistički sistem sa narodno-oslobodilačkom borbom.[2] Ratno uništavanje je moralo uništiti i domove kulture kao jedan od najfinijih kulturnih proizvoda tog doba jer se takav sistem emancipacije nije uklapao u nove vrijednosti. Domove kulture kao sekularno mjesto društvenog okupljanja u zajednici su zamijenile religijske institucije u službi etno-nacionalnih ideologija. Dom kulture kao kuća vrijednosti je morao biti sklonjen da bi napravio mjesto za nove kuće vrijednosti.

Tranzicija, kriminalna privatizacija, ideološka neuklopljenost i neodgovorno upravljanje javnim resursima dovelo je do situacije u kojoj su domovi kulture postali ruševine, prostori lišeni sadržaja ili zatvoreni bedem pod kontrolom lokalne vlasti. Danas kada su, možda i više nego ikada, potrebni nekomercijalni i sekularizirani prostori koji nemaju tržišnu i indoktrinacijsku već emancipatorsku vrijednost, postavlja se pitanje da li postoji oblik i forma u kojoj se dom kulture organizuje i u kojoj se može organizovati? Ovi prostori za nas danas mogu imati neizmjernu važnost otpora, važnost kreacije nove umjetničke vrijednosti i slobode te fizičku pristupačnost kulture svakom pojedincu. Ono što je najvažnije, potreban nam je prostor u kojem ćemo nesmetano moći stvarati kulturu, prostor koji će ostaviti pečat na nas i koji će nas pratiti kroz život, prostor koji će nam stvoriti mogućnost.

Trenutno je moguće pronaći i identificirati određene forme i oblike domova kulture koji su opstali i koji su manje ili više funkcionalni. Situacija u kojoj su se našli domovi kulture kao prostori za kulturu, dovela je do pritiska da se pronalaze alternativni modeli za njihovo funkcionisanje. Sada se ukazuju tri operativna  modela, a to su model javnog finansiranja i upravljanja, upravljanje prostorima od strane nevladinih organizacija i organizovanje prostora od strane neformalnih skupina građana. Svaki od ovih oblika ima svoje nedostatke i prednosti, i zbog toga smatram da ih je potrebno pobliže i pojedinačno ispitati kroz analizu konkretnih primjera i operativnih funkcionisanja domova kulture. Stoga je ovo tek početak priče o domovima kulture i u narednim ću se tekstovima u baviti ispitivanjem navedenih modela kroz konkretne primjere iz regije sa konačnim ciljem određivanja i uspostavljanja potencijalne najbolje prakse za funkcionisanje kulturnih prostora poput domova kulture u „naše doba“.


[1] https://www.domovikulture.ba/arhiv/aida-kalender-domovi-kulture-prva-lekcija-kulturnih-politika

Aida Kalender: Domovi kulture – prva lekcija kulturnih politika, adaptirana verzija obraćanja autorice na otvaranju izložbe „Domovi kulture u Sarajevu“, 20.10.2017.

[2] https://www.vreme.com/cms/view.php?id=416848

Faris Šehović rođen je i odrastao u Sarajevu, Bosna i Hercegovina. Ima 24 godine. Školovao se na Fakultetu političkih nauka, tačnije na Odsjeku za politologiju, usmjerenje Međunarodni odnosi i diplomatija. Trenutno pohađa interdisciplinarni postdiplomski studij Univerziteta u Sarajevu iz oblasti Evropskih studija i radi na pripremi svog magistarskog rada. U profesionalnom smislu, Šehović radi za Fondaciju Boris Divković kao istraživač i kreator politika Fondacije. Što se tiče akademskog rada, njegova ključna interesovanja su u sferi društvenih nauka te teme poput geopolitike, politike identiteta, istraživanja ideologija i korelacija između ideologije i društvene stvarnosti.

Related Posts

Istina i ljubav, ključni saveznici u procesu pomirenja  

„Krajnja zloba, patologija ili ideološko ubeđenje nisu nužni kako bi pomogli pojedincu da počini beskrajno zlo“, citat je teoretičarke politike i filozofkinje Hane Arent koji mi se činio najprikladnijim za početak teksta o tako teškoj i bolnoj temi rata u Bosni i Hercegovini i Sarajeva pod granatama, tom gradu sa kojim sam odmah osetila povezanost i pripadnost. […]