Autor: Nedim Jahić

Dunja Krvavac; Kako je arhitektura izašla iz okvira ‘radnog vremena’: Razgovor bez povoda

Arhitektura u Bosni i Hercegovini je razapeta između aktivizma i investicija. Rezultat je to činjenice da se u javnosti suštinski vodi rasprava između onih rješenja koja nude ideje kakav grad može da bude i onoga što se u stvarnosti razvija – između zahtjeva i planova vlasti, ulagača i biznisa te, konačno, u okvirima hroničnog razilaženja između raspoloživog novca i onoga što nam je potrebno kako bismo javni prostor približili potrebama građanki i građana. Ova tema nas dovodi do Dunje Krvavac, arhitektice i osobe koja uvijek daje jedinstven uvid o tome kako jedna potpuno nova generacija stručnjakinja razgovara o planiranju i prostoru.

Garavice: Memorijalni park Garavice nadomak Bihaća je djelo Bogdana Bogdanovića, a kao i većina spomenika u BiH trpi velika oštećenja i vandalizam

Dunja, u posljednjih nekoliko godina arhitektura se vratila u javnost. Sve više razgovaramo o odgovornom građenju, svaki projekat prolazi rigorozne ocjene javnosti, a iz društva u kojem su „korekcije“ planova bili svakodnevnica, sada se čini da na sceni imamo ozbiljniji javni nadzor. Za dosta toga je danas oslonac koncept Dana arhitekture, čiji si i ti dio. Otkud u Danima arhitekture? Je li aktivizam startna pozicija arhitekte/ice ili se to slučajno desi?

Moja priča u Danima arhitekture je počela 2016. godine. Ja mislim da ne postoji osoba kojoj nisam ispričala ovu priču (da ne kažem koju nisam izmaltretirala). Te godine su Dani arhitekture organizirali radionicu pod nazivom “VHS arhitektura” pod mentorstvom Nikole Radeljkovića, arhitekte rođenog u Sarajevu koji već godinama živi i radi u Zagrebu, a dio je kolektiva NUMEN/For Use. Defnitivno preporučujem da ih svi koji ovo budu čitali proguglaju jer su stvari koje ova ekipa radi fenomenalne. Totalno spontano i bez ikakve namjere da ostanem u Danima arhitekture, upala sam u tu radionicu koja je trajala sedam dana, a radili smo prostornu instalaciju u formi hiperboličnog paraboloida od VHS traka iz kaseta. Instalaciju smo postavili u novoj zgradi Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu, koja je tada još uvijek bila gradilište, u nadi da ćemo privući pažnju nadležnih da se ta zgrada završi i da se ASU napokon useli. Ova zgrada ima veliki značaj za grad i žalosno je vidjeti da ni šest godina poslije još nije gotova. Napredak jedne zajednice se, između ostalog, ogleda u broju izgrađenih javnih objekata, a posebno fakulteta, galerija, muzeja, škola i drugih sličnih namjena, a mi danas svjedočimo izgradnji shopping centara i nevjerovatno nekvalitetnih stambenjaka. Upravo o ovakvim temama pričamo u Danima arhitekture. Long story short, nakon radionice sam postala redovni volonter u Danima arhitekture, a kroz tri godine i stalni član užeg organizacijskog tima. 2020. godine sam došla na mjesto ko-koordinatorice projekta Dani arhitekture Sarajevo zajedno sa kolegama i prijateljima Irhanom Šehović, Farah Zubović i Irfanom Salihagićem. Dani su prisutni u Sarajevu od 2008. godine zahvaljujući osnivačima festivala Nedimu Muteveliću, Jasminu Sirči i Ervinu Prašljiviću. Od 2017. godine, Dani se transformiraju u kurirani festival – prvi kurator Dana arhitekture je bio hrvatski arhitekta Idis Turato sa temom “Kontinuirani enterijer”; 2018. godine je to bio Dinko Peračić sa temom “Prostor slobode”, a 2019. slovenački arhitekta Dean Lah sa temom “Promišljanje paradigmi”. 2021. godine smo odlučili da ponovo transformiramo festival iz godišnjeg u bijenalni format sa nizom pratećih događaja u vidu naših Noći arhitekture. Tokom 14 godina postojanja, u Sarajevo smo doveli preko 300 arhitekata, urbanista, kritičara i stručnjaka iz više od 30 zemalja svijeta. Upravo ovo smatramo jednim od naših najvećih uspjeha jer je sve i počelo sa potrebom da čujemo šta se to dešava u svijetu. Danas djelujemo na tri nivoa: lokalno, regionalno i internacionalno pa su nam i ciljevi sada raznovrsniji. Suosnivači smo LINA, evropske platforme koja broji 28 organizacija članica koje se baš kao i mi bave arhitekturom, istraživanjem prostora i edukacijom lokalnih zajednica; ORIS i Platforma 9,81 iz Hrvatske te ADA Otvoreno i Dani arhitekture Kragujevac iz Srbije su već dugi niz godina dio naše regionalne porodice. Unutar BiH tu su Dani arhitekture Banja Luka, KUMA International te odnedavno KRAK – Centar za savremenu arhitekturu iz Bihaća gdje smo upravo imali i prve Noći arhitekture izvan Sarajeva. U narednom periodu planiramo da uspostavimo nove i ojačamo stare veze u Mostaru i Tuzli, ali i izvan granica BiH.

Koliko danas arhitektice i arhitekte u BiH djeluju u polju društvenog angažovanja – izvan nečega što je plaćeno i što je “regularni posao”?

Upravo smo o tome razgovarali na posljednjem događaju “Noći arhitekture: Sarajevo x Bihać” sa našim predavačima i dugogodišnjim prijateljima arhitektima iz Splita, Dinkom Peračićem i Mirandom Veljačić. Miranda je voditeljica Platforme 9,81, a jedna od osnovnih tema i načina djelovanja Platforme je upravo aktivizam. Ne mogu da kažem da u BiH aktivizam cvjeta, ali postoje nevjerovatni primjeri zajednica koje su se organizovale i rade punom parom. Upravo je jedna takva arhitektonska zajednica organizovala Sedmicu arhitekture u Bihaću pod naslovom “Urbanizam u pokretu”. Arhitektice iz Službe za urbanizam iz Bihaća su izvan svog regularnog posla i radnog vremena organizovale niz aktivnosti: nekoliko izložbi, niz stručno vođenih šetnji i predavanja. Noći koje smo imali u Bihaću su upravo bile dio Sedmice arhitekture.

Iz susjedne Srbije smo upravo surađivali sa našim Stefanom Radoševićem i Lukom Višnjićem, osnivačima ADA Otvoreno, na projektu koji tek treba da publikujemo i objavimo u toku ove godine. ADA Otvoreno je “eksperimentalni altruistički i aktivistički kolektiv” koji se zasniva na samoinicijativnom djelovanju arhitekata. Stefan i Luka već godinama djeluju na teritoriji cijele Srbije organizirajući design-build radionice kroz koje djeluju u lokalnim zajednicama. Spomenula sam Platformu 9,81 iz Splita koja djeluje kroz nekoliko projekata poput Kad netko kaže  i Urbanistička platforma, a već godinama se bave aktivnom edukacijom i participacijom građana u arhitektonskim procesima. Spomenula bih još i Društveno-kulturni centar (DKC) Sarajevo, nezavisni centar za “korisno trošenje vremena” pri kojem znam da aktivno djeluje nekoliko arhitekata, uključujući Nikolu Ostojića, arhitektu i prijatelja s kojim već dvije godine surađujem na nekoliko projekata. Mislim da bih mogla da nabrajam zauvijek jer ovakvih primjera ima i lokalno i regionalno, međutim, činjenica je da su oni izuzetak, a ne pravilo.

Imam i privilegiju da su mi oba roditelja arhitekti. Mama je u državnom sektoru, a tata ima svoju firmu. Njegova priča je dosta interesantna, posebno u kontekstu rada izvan radnog vremena. Tata je značajan dio svog radnog vijeka proveo u Arhitektu, državnom projektantskom birou sa sjedištem u Sarajevu (koji više ne postoji). Arhitekt je okupljao neka od velikih imena bosanskohercegovačke arhitekture poput Ivana Štrausa, Mladena Gvozdena, Dragana Bijedića. Tata je u Arhitektu radio kao projektant u timu sa Sakibom Okovićem i Dejanom Tadićem, fakultetskim kolegama, poslije partnerima s kojima je otvorio firmu i.d.e..a. Znam iz njihovih priča da su poslije posla ostajali u Podrumu – prostor u zgradi gdje je bio Arhitekt gdje su radili konkurse izvan radnog vremena. Podrum im je bio baza gdje su radili sve ostalo što ih je interesovalo, a nisu mogli da se time bave u sklopu svog regularnog posla. Zahvaljujući Podrumu i toj nevjerovatnoj radnoj atmosferi, tata u svom portfoliju sada ima preko 40 javnih konkursa. Čini mi se da je i prije (rata), a i danas, odluka da se radi više, bolje i jače, stvar individualnog osjećaja odgovornosti i potrebe da se što više doprinese zajednici u kojoj živimo. Vjerujem da je taj osjećaj društvene odgovornosti na mene najviše prenio upravo tata.

KB.apt: Projekat enterijera KB.apt je ušao u Selekciju radova u kategoriji Enterijer na prošlogodišnje Collegium Artisticumu 2021 (Dunja Krvavac, Nikola Ostojić)

Prije nekoliko mjeseci si predstavila inicijativu za obnovu Otvorenog kina Bosna. Ta inicijativa kao i brojne druge nailazi na zid poznat kao “neriješeni imovinsko-pravni odnosi”? Jesmo li mi po tome “posebni” u svijetu? Kako se u svijetu iskoriste prostori dok traju sporenja? Ima li neki pozitivni primjer?

Nažalost, još uvijek smo veoma “ukočena” sredina. Ponekad imam osjećaj kao da nas je strah da se zabavimo. Da, Otvoreno kino Bosna je trenutno u limbu jer neriješeni imovinsko-pravni odnosi sprječavaju nastavak projekta. Maloprije sam spomenula DKC Sarajevo. Ova ekipa je u potpunosti savladala ovaj problem. Originalna lokacija DKC-a je bila u jednom od napuštenih hangara na Kampusu UNSA. U tom hangaru je počela cijela priča, međutim prije par mjeseci su ih izbacili jer je krenulo čišćenje Kampusa te je taj, kao i nekoliko susjednih hangara, srušen. Ono što je bitno napomenuti za cijeli koncept ove ekipe jeste to da se ne vežu za prostor – znali su da neće zauvijek biti na Kampusu, a i nije prošlo dugo prije nego su našli novi prostor u zgradi Doma pisaca u Kranjčevićevoj.

Naime, taj prostor također trpi neriješene imovinsko-pravne odnose, ali je DKC, nakon razgovora sa svim akterima spora, ipak na kraju ušao u prostor i tu su već neko vrijeme. Trenutno su u fazi čišćenja i osiguravanja prostora, a već na ljeto planiraju nove aktivnosti. Koliko će to trajati? Ne znaju ni oni, ali nekako nije ni bitno, bitno je da se dešava nešto kul. Ovaj nomadski pristup je tek u začetku u BiH, ali je u Evropi i širom svijeta ovo normalan način djelovanja grupa ljudi koji istražuju javni prostor. Ja sam imala ovakvu viziju kada smo pokrenuli inicijativu za Otvoreno kino Bosna, da se prostor očisti i osigura i da se koristi na neki način spontano do trenutka kada se riješe imovinsko-pravni odnosi i kada se krene u realizaciju projekta obnove i revitalizacije. Ta vizija je još uvijek tu i ja se nadam da će ljeto donijeti neko novo raspoloženje kada je u pitanju taj prostor.

Koliko se glasovi mladih arhitektica i arhitekata čuju?

Ja sam vječni optimista. Vjerujem u pristup da treba razmišljati pozitivno i stavljati u prvi plan uspjehe, a sve ostalo dobro analizirati i koristiti kao bazu za ići dalje. Jedan mudar čovjek i drug mi je rekao jednom da ne postoje problemi – postoje samo izazovi. Sve se može riješiti, ali mora postojati volja i kontinuitet u radu. Mogla bih sada da pričam o tome kako smo od velike sarajevske škole arhitekture koju su predvodili Štraus, Janković, Đapa, Ugljen, Kurto i drugi, spali na šaku ljudi koja se guši u bosanskohercegovačkoj svakodnevnici gdje su naslovi u medijima konstantno negativne vijesti; mogla bih da pričam o tome kako je struka srozana na “de mi nabrzinu to nacrtaj, malo tlocrt i koju fasadu”;  mogla bih da pričam o tome kako je kroz zadnje dvije – tri godine iz BiH otišlo stotine kvalitetnih mladih ljudi – ali radije ne bih.

Radije bih da iskoristim ovaj prostor da spomenem par imena: Jasmin Sirčo, Nedim Mutevelić, Ervin Prašljivić, Zejd i Ilma Kobilica, Kenan Vatrenjak, Ibrica Jašarević, Katarina Bošnjak, Vedad Islambegović, Nermina Zagora, Dina Šamić, Azra Hodžić, Adnan Zvonić, Nikola Ostojić, Edin Zoletić, Alma Huremović, Igor Kuvač, Boris Trapara, Vernes Čaušević, Nadina Mujić, moja ekipa iz Dana arhitekture – mogla bih da nabrajam u nedogled i sigurno sam zaboravila gomilu ljudi. To su samo ljudi koje ja znam, a ima tu još imena koje nisam imala priliku da lično upoznam, a za koje znam da rade punom parom, u BiH i izvan nje. A da ne govorim da su ovo samo arhitekte, tu ima još raje iz drugih struka poput Nataše Perković, Ajle Salkić, Adne Muslije, Benjamina Čengića i drugih. Vrijeme je da ovakvi ljudi budu u naslovima.

Dunja: Dunja Krvavac

Da li iko posmatra naslijeđe socijalističke arhitekture kao naslijeđe? Šta trebamo sačuvati, kako, u kojem formatu?

Naravno. Zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Kantona Sarajevo je kroz separate zaštite dao arhitektonsku i spomeničku vrijednost objektima iz ovog perioda te na taj način štiti ta dobra. Nažalost, ne postoji zakon na nivou države pa se zaštita ovih objekata vrši kroz kantonalne zakone. U Kantonu Sarajevo to znači da ove objekte ne možemo da srušimo, nego ih tretiramo kroz određene načine zaštite (tekuće održavanje, restauracija, konzervacija i slično). Trenutni direktor Zavoda za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa KS je Boris Trapara, arhitekta koji je, čini mi se, podigao Zavod na noge i dao mu neki novi svježi vjetar u leđa. Boris je stvarno nevjerovatan lik, prepun snage, ambicije i entuzijazma. On me i educirao o ovoj temi jer moram priznati da donedavno nisam znala da objekti iz perioda bivše države spadaju pod zaštićena dobra. Naravno tu je i druga strana medalje – koliko se ti zakoni provode jer svjedoci smo šta se dešava sa Holiday Innom i koliko uopšte prihvatamo ovaj arhitektonski fundus kao naslijeđe. Ljudi više asociraju objekte iz perioda Austrougarske ili Osmanskog carstva poput Vijećnice ili Svrzine kuće kao arhitektonske spomenike. Šta je sa Unisovim neboderima, Skenderijom, Zetrom, a da ne govorim o urbanističkim potezima poput Ciglana, Alipašinog i Dobrinje? A tek sa objektima iz drugih gradova poput Hotela Ruža u Mostaru, Boske u Banja Luci ili objekta bivše Tuzlanske banke u Tuzli? Spomenula bih i neizostavne spomenike NOB-a te nedavnu tragediju koja je zadesila spomenik na Tjentištu gdje je usljed nedostatka održavanja došlo do klizišta te je prilazna sekvenca spomeniku, tačnije desni krak stepenica totalno uništen. Nažalost, tu, kao i sa Holiday Innom, svjedočimo jednoj postupnoj devastaciji. Postoji grupa arhitekata koji rade na tome da osvijeste i educiraju građane Sarajeva i drugih gradova u BiH o važnosti ovih objekata, ali taj napor je još uvijek na nedovoljnom nivou.

Noći arhitekture Barcelona: Noći arhitekture Sarajevo x Barcelona su održane u martu kada je ekipa LIFT-prostorne inicijative ugostila Relju Ferušića i Carles Enricha
Noći arhitekture Bihać: Noći arhitekture Sarajevo x Bihać su održane 21.05. u sklopu Sedmice arhitekture u Bihaću: Urbanizam u pokretu
Urbane sobe: Ilustracije za knjigu Urbane sobe Sarajeva autorica Nermina Zagora i Dina Šamić
Manifesto: Projekat enterijera galerije Manifesto čiji su osnivači Ajla Salkić, Adna Muslija i Benjamin Čengić (Dunja Krvavac, Nikola Ostojić)
-Kazani: Idejno rješenje spomenika na Kazanima je dobio posebno priznanje Collegium Artisticum 2022 u kategoriji Ideja (Jasmin Sirčo, Dunja Krvavac, Ilma Sirčo)
AS13: Projekat enterijera AS13 je ušao u Selekciju radova u kategoriji Enterijer na ovogodišnjem Collegium Artisticumu 2022 (Dunja Krvavac, Nikola Ostojić)
Dunja Manifesto: Predavanje u prostorijama galerije Manifesto sa studentima Akademije likovnih umjetnosti
Kozara: Spomenik revoluciji na Kozari je djelo kipara Dušana Džamonje i jedan je od najočuvanijih spomenika u BiH
VHS: VHS ARCHITECTURE WORKSHOP 2016, instalacija u formi hiperboličnog paraboloida od vhs traka iz kaseta u novoj zgradi Akademije scenskih umjetnosti

Nedim Jahić je diplomirani pravnik, rođen je u Sarajevu 1989. godine, a prepoznatljiv je po radu sa lokalnim zajednicama širom Bosne i Hercegovine. Radi za različite međunarodne i domaće razvojne programe kao savjetnik za komunikacije. U svom radu je posvećen temama ljudskih prava, sa posebnim zanimanjem za pitanja uloge dijaspore, te položaja izbjeglih, raseljenih lica i povratnika. Na ove teme je pisao za medije u zemlji i regionu, a radio je kao fikser i istraživačka podrška za brojne međunarodne istraživače i novinare. Osnivač je Foruma za saradnju i istraživanja, organizacije koja se bavi pitanjima integracije i zaštite ljudskih prava povratničke populacije u istočnoj Bosni. Radio je na razvoju međunarodne saradnje i komunikacija Memorijalnog centra Srebrenica. Trenutno je član tima AIRE centra, poznate britanske organizacije za zaštitu ljudskih prava sa kojom radi u regionu.

Related Posts

OLJA RUNJIĆ, književnica i direktorica Festivala „Škure“:  Još uvijek sam zaljubljena u ljude,  i kad mi se najmanje sviđaju, zagledana sam u dobro u njima

Nakon što je završeno još jedno izdanje Međunarodnog festivala savremene književnosti Škure, razgovarale smo sa Oljom Runjić, osnivačicom i direktoricom Festivala. Pričale smo o životu na relaciji Beč-Šibenik-Sarajevo, provincijskim mentalitetima, iskustvu egzila, jeziku, teroru desnice i patrijarhata koji suvereno korača u naše prostore sloboda i inspiraciji koja (potencijalno) izvire iz ovakve zbilje. Olja Runjić piše prozu i […]

Mladost u egzilu

Pitanje mladosti u današnjem vremenu je neriješeno pitanje. Živimo u vremenu u kojem vlada kult mladosti koji nam mladost oslikava kao najbolji period života, svi žele da ostanu mladi, da budu lijepi i vitalni. Danas je mladost na tronu čovječanstva. Uporedo se odvija surova stvarnost, u kojoj je omladina izložena lutanjima, izgubljenosti, nezaposlenosti, socijalnoj marginalizaciji i sveopštoj[…]