Bosanskohercegovačke umjetnice se bave onim što je od nas ostalo 

Bosanskohercegovačko žensko autorstvo, kontekst u kojem nastaje i prepreke koje se u dominantno patrijarhalnoj bh. kulturi podrazumijevaju, iziskuju posebnu pažnju. Ma koliko bilo teško u jednom tekstu sublimirati dio onoga što su rezultati žena u polju filma, pozorišta, književnosti i vizuelne umjetnosti u Bosni i Hercegovini, Kristina Ljevak je pokušala, unaprijed svjesna da je mnogo toga propustila spomenuti. U nadi da će to učiniti neko drugi, nastavljajući se baviti ovom temom. 

Ona da stvara 

„Ona da rađa, on da brani“, nestalo je, barem na umjetničkom bosanskohercegovačkom planu, onda kada su oni (ako su uopšte sami, bez raznolikog doprinosa žena) odbranili koliko se moglo. 
Iz današnje perspektive, prvih desetak postdejtonskih godina u našoj zemlji, izgledaju kao da su se dogodile nekome drugome. I na planu savremene vizuelne umjetnosti i u nizu drugih segmenata. 
Pod kišobranom SCCA i mentorstvom Dunje Blažević (i ne nužno u tom okviru) događala su se svojevrsna čuda. 
Brojni umjetnici bili bi važni da se spomenu u ovom kontekstu, ali nam oni, ovoga puta, nisu tema. 

U tim godinama nastaju neki od najznačajnijih radova vizulenih umjetnica Danice Dakić, Maje Bajević i Šejle Kamerić koje će kasnije činiti bitan segment njihovih mnogobrojnih uspješnih internacionalnih predstavljanja. Istovremeno, neke od najplodonosnijih autorskih godina bilježe Alma Suljević, Gordana Anđelić Galić i Amra Zulfikarpašić. 
U tadašnjoj dinamici, za koju se mislilo da se podrazumijeva, kada kultura nije bila „na aparatima“, najčešće nismo bili ni svjesni_e širine i dometa opusa pomenutih autorica, različitih pozicija sa kojih su polazile i autentičnosti koju su njegovale, ostajući i danas dosljedne vlastitom stilu, neke više a neke manje produktivne. One koje su imale mogućnost odmaći se od palanačkih okvira uspjele su mnogo više, tamo gdje je umjetnost na višoj cijeni, što i dalje ne umanjujući značaj onih koje su ostale, neke od njih posvećeno se baveći pedagoškim radom i uvjeravajući neke nove generacije da vjera i strast prema umjetnosti nisu zaludan posao, čak i kada je o Bosni i Hercegovini riječ. 
Onda je, u godinama koje nisu bile ni nalik sretnim postratnim, stasala nova generacija. Među onima koje su svijet spoznavale u ratu najviše su se izdvojile Lala Raščić, Adela Jušić, Lana Čmajčanin i Nela Hasanbegović.

 Nagrada „Zvono“, u domaćem okviru ponovo u realizaciji SCCA integrisala je politički podijeljeni bh. prostor i spojila umjetnike i umjetnice iz „oba entiteta“, približavajući nam i promovirajući van granica naše zemlje, umjetnost Sandra Dukić i Borjane Mrđa na primjer. Potom su stasale i umjetnice koje suvereno, uprkos svemu, grade svoj umjetnički put a pripadaju takozvanoj mlađoj generaciji – Alma Gačanin, Selma Selman, Mila Panić, Jelena Fužinato…
Zajednički imenitelj pomenutim umjetnicama, osim toga što su žene, je principijelnost, dosljednost, posvećenost vlastitim izborima i temama. Vjera u smisao onoga što rade, s razlogom, angažman kojim su protkani njihovi radovi, i već pomenuta autentičnost, ispred svega. 
Ne možemo ni zamisliti koliko bi i njihov život i rad bio drugačiji da su imale više sreće i rodile se u nekim sređenijim zemljama, ali su imale kapaciteta uzeti inspiraciju od ove nesreće, bez prevelike mogućnosti naslanjanja na pretkinje i stvoriti mala čuda. 
Fascinira koliko su imale snage da se izdignu iznad trivijalnosti, osrednjosti, manjka kriterija i zabrinjavajućeg izostanka sistema vrijednosti kojim obiluje naša scena i zahvaljujući čemu su njihove muške kolege (ne iz oblasti savremene umjetnosti, više iz rezbarenja) zagrljeni obiljem privilegija.
Paralelno se uz ono što je praksa, a drugačije teško da je moguće, razvijala kustoska/teorijska scena u znaku žena. 
Uz spomenutu Dunju Blažević kojoj se nećemo odužiti nikada, a teško i da pokušavamo, stasavale su nove generacije kustosica. Najvidljivija, koja djeluje u institucionalnom okviru i izvrsno kurira bh. predstavljanja na Bijenalu u Veneciji onda kada je na RS-u „red“ je Sarita Vujković, direktorica Muzeja savremene umjetnosti Republike Srpske. 
Godinama su uspješno, u različitim fazama Ars Aeivi projekta i mimo njega, djelovale Izeta Građević i Asja Mandić, kao i Amila Ramović koja je van vizuelne umjetnosti jednako uspješne rezultate imala u polju književnosti i muzike. Ovo posljednje, s jednakim uspjehom, na različitim nivoima, danas prvenstveno akademskom, u muzici radi i dalje. 
Dugo, na različitim planovima, uključujući kuriranje postavke Danice Dakić na Bijenalu u Veneciji, djeluju kustosice Amila Puzić i Anja Bogojević. Danijela Dugandžić, kroz samostalne kustoske projekte i kuratorski angažman u Crvenoj, uz profilirani feministički pristup, jedna je od iznimno značajnih generatorica onoga što na krhkim temeljima i dalje možemo definisati kao umjetničku bh. scenu. 
Danas, kada već i najveći entuzijasti_kinje gube nadu, imamo Adnu Musliju, umjetnicu i kustosicu koja je dio Galerije Manifesto i koja svojim djelovanjem kao da poručuje veterankama – ne brinite, nema predaje. 

Kako su žene snimale filmove 

Pozicija žena u filmskoj, dominantno muškoj profesiji, do poraća u Bosni i Hercegovini, bila je gotovo zanemarljiva. Uz Vesnu Ljubić u predratnom dobru, teško da bismo se mogli_i baviti ozbiljnijim angažmanom žena u filmskoj industriji. 
I onda nam se dogodila Jasmila Žbanić. Nakon niza uspješnih kratkih filmova, Jasmila je režirala „Grbavicu“, temu žena žrtava seksualnog nasilja u ratu nametnula je kao temu njihovog statusa civilnih žrtava i haškog procesuiranja silovanja kao dijela sistematskog zločinačkog plana, u zemlju „nam donijela“ Zlatnog medvjeda sa Berlinala, nakon čega smo zanimanje rediteljica počeli oslovljavati u njihovom rodu. Svaki njen film bio je demonstracija nesvakidašnje posvećenosti i umjetničkog angažmana, dosljednosti i discipline. Intimno mi je najdraži „Za one koji ne mogu da govore“. Mislim da je u tom naslovu sublimirano njeno ukupno djelovanje, i zapravo djelovanje svih posvećenih umjetnica koje putem svog autorstva progovaraju u ime onih koje za to nemaju snagu ili nemaju osnovni preduslov – da budu žive. 
Sa „Quo Vadis, Aida?”, filmom o genocide u Srebrenici, snimljenom kroz važnu feminističku perspektivu, prevazišla je svoje dotadašnje domete. Malo je ljudi koji bi uopšte imali snagu proći kroz sve produkcijske i administrativne prepreke tako kako je to uspjela ova nesvakidašnja rediteljica. 
I bila je nominovana za Oscara. Uz činjenicu da je film svjetsku premijeru imao u natjecateljskom programu uvijek vrlo probirljivog Filmskog festivala u Veneciji. 
Da ništa nije uradila na planu međunarodnog etabliranja bh. filmskog autorstva, to što je svojim djelovanjem osnažila generacije i generacije budućih filmskih rediteljica, bilo bi dovoljno.
Njena nesvakidašnja autoritativnost koju ima u bh. društvenom kontekstu, takođe je važna. Konačno smo zahvaljujući Jasmili i ponekoj ženi poput nje došli_e u poziciju da muški glas, iz kojeg god reda da dolazi, nije onaj koji se jedini uvažava. 
Paralelno, razvijala se i karijera rediteljice Aide Begić. Uz sličan „scenario“ – niz uspješnih kratkih filmova i potom veliki trijumf, sa filmom „Snijeg“ – prva nagrada u selekciji „Izvjestan pogled“ filmskog festivala u Cannesu. 
Kao i u Jasmilinom slučaju, feministička perspektiva priča koje nam donosi, jednako je važna koliko i sama priznanja, ako ne i važnija. Nakon „Snijega“ uslijedila su i druga uspješna filmska ostvarenja Aide Begić. Svijet je saznao za dva raskošna rediteljska ženska pristupa iz jedne male, potpuno nebitne zemlje. 
Uz njihov rediteljski angažman, kao kormilarsku poziciju, godinama se u filmskoj industriji Bosne i Hercegovine etablirale sjajne žene u različitim segmentima bez kojih je nastanak filma nemoguć. Kostimografkinja Sanja Džeba, scenografkinja Sanda Popovac, šminkerka Lamija Hadžihasanović Homarac, samo su neke od njih. I mnoge će nepravedno ostati izostavljene, i sreća da je tako. Danas ih toliko ima da ih je naprosto teško smjestiti u jedan tekst. 
U ovom dijelu neizmjerno je važno spomenuti Elmu Tataragić, koja pored svog pedagoškog rada i višegodišnjeg selektovanja filmova za glavni Takmičarski program Sarajevo Film Festivala, piše scenarije za višestruko nagrađivane filmove. Od spomenutog „Snijega“ Aide Begić, preko „Šavova“ Miroslava Terzića i „Bog postoji, njeno ime je Petrunija“ Teone Strugar Mitevski, zaključno s filmom „Najsretniji čovjek na svijetu“ koji koscenaristički potpisuje sa svojom višegodišnjom saradnicom, rediteljicom Teonom Strugar Mitevskom a koji je inspirisan vlasitim iskustvom.
Njen paralelni rad na više kolosijeka i nesvakidašnji scenaristički rezultat vrijedan su putokaz za generacije koje dolaze, neovisno o rodnom predznaku.
Kako za film nije dovoljno znanje, volja, talenat, scenarističko i rediteljsko umijeće, nego prije svega produkcija, u ovom dijelu, a na planu zasluga, najvažnije je spomenuti producenticu Amru Bakšić Čamo, višegodišnju voditeljicu Cinelinka-industrijskog programa Sarajevo Film Festivala, takođe akademsku djelatnicu koja predaje na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu i producenticu koja je u SCCA/pro.ba donijela neka od najrelevantnijih međunarodnih filmskih priznanja. 
Njena širina, srazmjerna obrazovanju, poznavanje umjetnosti općenito pa svakako i filmske, bez sumnje su pomogli mnogo onome što je jedan od ključnih ponosa ljudi napaćene Bosne i Hercegovine, a to je film i priznanja koja nam je donio.

Lične priče u eri spektakla 

Iako podrazumijevaju manja finansijska izdvajanja nego što to iziskuje film, pa im je djelimično zbog toga lakše „ući“ u taj prostor, ženama u pozorištu ni u književnosti takođe nije bilo nimalo lako. 
Prije svega zato što velike naracije u kulturi kakva je naša, podrazumijevaju najčešće mušku perspektivu. Dok se obrnu i okrenu svi ratovi, od Prvog svjetskog, zaključno sa „našim“ i dok muškarci ispričaju, ispišu i režijraju u pozorištu sve svoje priče, ženama skoro niša i ne ostaje. 
A upravo su se na ovom patrijarhatom ogrnutom polju, možda i najviše izborile. 
Neke od najvažnijih pozorišnih predstava u Bosni i Hercegovini potpisuju upravo rediteljice. 
Među njima su Selma Spahić, kao vjerovatno najangažovanija (što ni izbliza nije srazmjerno njenoj objektivnoj vrijednosti i talentu) a uz nju su Tanja Miletić Oručević i Lajla Kaikčija. 
Odgovornost koju žene, u ovom slučaju pozorišne rediteljice demonstriraju, ogleda se i u izboru tekstova i tema koje režiraju. 
„Hipermnezija“ Selme Spahić, „Sveto S“ Tanje Miletić Oručević, „Ljudožderka“ Lajle Kaikčije samo su neke od potvrda takvih izbora. 
Svakako više niko ovdje nema uslova za velike scenske spektakle. I kad bi ih bilo, oni rediteljicama ne bi „dopali“. Zato se one drže onih tema koje nas se tiču, istinski, motivišući nas na lična preispitivanja, na pokušaj da budemo bolji ljudi. 
I u pozorišnom svijetu, pored rediteljica, brojne su druge žene, koje je važno spomenuti. Ovoga puta zadržaću se na dramaturginjama nove generacije, poput Asje Krsmanović i Bojane Vidosavljević. 

Kako smo se pisale

Posebna promjena, na planu ženskog autorstva, desila se u književnosti. Taj već spomenuti patrijarhatom omeđeni prostor, žene su, vlastitim talentom i zaslugama, uspjele preskočiti. Mada nijednoj sigurno nije bilo lako. 
I ma koliko žene u svijetu produkcije i valorizacije književnosti bile prisutne, kao urednice i kritičarke, tim svijetom oduvijek, a ponekad u strahu pomislim i zauvijek, rukovode muškarci. Oni su na čelu izdavačkih kuća, oni su u žirijima književnih nagrada, oni su ispod i najmanjeg kamena pod kojim se donosi odluka. 
Uspjeh bh. književnica, broj prevoda i nagrada koje imaju, tema koje u književnost uvode, zaslužuje svako priznanje i divljenje. 
Trenutno najvidljivije na međunarodnom planu su to zasigurno Senka Marić i Lana Bastašić. Senka je „usput“ i jedina bosanskohercegovačka dobitnica nagrade „Meša Selimović“. 
Vrijedno svake pažnje je i autorstvo Tanje Stupar Trifunović, Lejle Kalamujić, Lamije Begagić, Adise Bašić, Amile Kahrović Posavljak… Teme, najčešće potpuno skrajnute, koje uvode u književnost, važne su za svaku profiliranu čitalačku publiku. Daleko od spomenutih velikih naracija o svim minulim  ratovima, kao ključnom muškom principu, one se u najkraćem bave onim što je od nas ostalo. Uključujući teme tijela i tjelesnog, ženskog i istospolnog emotivnog, ratova ali ne na nivou opisa velikih bitki nego stradanja malih ljudi koji su se u njima vlastitom nevoljom našli.

Bosanskohercegovačke književnice poseban su biser u draguljarnici ovih pomalo preostalih vrijednosti zemlje koja nekim čudom i dalje postoji. I ona i njena umjetnička scena. 

Kristina Ljevak (1980, Sarajevo) novinarka je i urednica koja dvadeset godina radi u domaćim i regionalnim medijima. Posvećena je afirmaciji nezavisne kulture i umjetnosti u Udruženju Zvono. Saradnica je brojnih organizacija čiji rad je fokusiran na ljudska prava, borbu protiv diskriminacije i njegovanje kulture sjećanja. Feministica je i LGBT+ aktivistica.

Related Posts

Boban Stojanović, književnik i aktivista: Bio sam Marina Abramović sam sebi

Boban Stojanović jedna je od najautentičnijih osoba koje sam srela. Aktivista profila kakvom sam uvijek težila, postao mi je prijatelj nakon prvog susreta.Godinama je vodio Beograd Pride, podnosio prijetnje, batine, ulazak na svaki način u lični prostor, išao diljem regije i prenosio svoje aktivističko znanje i iskustvo, vlastitim autoritetom i znanjem utičući na profiliranje brojnih aktivista i […]

Kemil Bekteši, umjetnik: Umjetnost je moj jezik i smatram da njime najbolje mogu govoriti

Piše: Kristina Ljevak Bajramović Neke ozbiljnije kulture, kao što nije postkonfliktna balkanska, bile bi ponosne na autorstvo kakvo je umjetnika Kemila Bektešija. One kojima nominalno pripada,  preispituje i njegova krvna zrnca i ne mogu da „prelome“ ni njegovo prezime. Iza Bektešija su iznimno reprezentativni umjetnički rezultati, izložbe i intervencije koje prodiru najdublje u kriva srastanja naše realnosti.  Trenutno[…]