Benjamin Konjicija, dramaturg: Pozorište ima potencijal da bude moćna sila za kulturnu, društvenu i ličnu transformaciju

Benjamin Konjicija, mladi dramaturg, član autorskog tima predstave “Idiot” u režiji Selme Spahić koja je nedavno premijerno izvedena, za naš portal govori o radu sa redateljima, svom iskustvu Akademije i pozorišnog procesa, generacijskim razlikama u predodžbi o pozorištu te uticajima i literaturi koja ga je oblikovala.

Rijetko se dešava u našoj dramaturgiji da mladi ljudi, kao u tvom slučaju, imaju iza sebe niz iskustava rada sa afirmisanim rediteljima i rediteljicama.  Mlad dramaturg počinje sa “instrumentima”  koje mu je usadila Akademija. Kakva je za tebe bila razlika između predodžbe o pozorišnom procesu kakvom si svjedočio dok si studirao i stvarnog, profesionalnog pozorišnog procesa? Kako si se, kao vrlo mlad dramaturg, nosio sa izazovima u radu sa velikim regionalnim imenima kakva su Tomi Janežič i Selma Spahić?

Akademija nudi osnovu, izlaže nas, barem teorijski, različitim poetikama, literaturi i uvodi u svijet teatra. Također je značajna jer predstavlja teren za trening, isprobavanje i  “pravljenje grešaka”, čega se često plašimo dok studiramo, čime, po mom mišljenju, tratimo jednu od najboljih prilika da nešto naučimo prije nego što uđemo u svijet profesionalnog teatra. Pojedini profesori i profesorice su mi dali toliko toga što mi danas koristi i bili su i ostali velika podrška. Također, moja prva iskustva u radu sa profesionalnim glumcima i glumicama desila su se na Akademiji zahvaljujući radu na predstavama kolega i kolegica sa odsjeka za režiju i produkciju, tako da je u tom smislu Akademija bila odlična priprema za moj profesionalni rad. Nažalost, daleko od toga da je kurikulum na Odsjeku za dramaturgiju bez mana, prvenstveno zbog toga što studenti i studentice nemaju dovoljno prilika da se susretnu sa praktičnim radom na predstavama, zbog čega često imamo konzervativno viđenje pozorišnog procesa. Dok sam bio na prvim godinama Akademije vjerovao sam da postoji neko opće pravilo po kojem se radi i priprema predstava, sada smatram da takvo određenje ne postoji. Imao sam tu sreću da radim na veoma različitim predstavama i da se susretnem sa različitim pristupima pozorištu i ono što sam shvatio jeste da različite predstave i različiti kreatori postavljaju različite izazove. Od svih režisera i režiserki, i profesionalaca i studenata, naučio sam mnogo. Kada su u pitanju profesionalci, svi sa kojima sam radio, bez obzira koliko poznati i cijenjeni, samom činjenicom da su me pozvali da radim sa njima, pokazali su svoju otvorenost, tako da u izazovima nisam vidio ništa negativno. Svaki izazov je bio prilika za učenje, a njihova podrška mi je mnogo značila.

Photo: Velija Hasanbegović

U Janežičevoj predstavi „Nije to to“ nisi samo bio dramaturg, već si i igrao. Nema puno ljudi koji se smatraju dijelom autorskog tima predstave to iskustvo. Možeš li mi reći da li je direktno iskustvo scene i direktno iskustvo publike uticalo na tvoj dramaturški rad? Da li je uticalo na način na koji misliš dramaturgiju? Da li bi ponovio to iskustvo? Kakav je tvoj odnos prema glumcima nakon tog iskustva?

Rad na “Nije to to” za mene je bio transformativan. Moram reći da je ovo iskustvo potpuno promijenilo moj pristup dramaturškom poslu u smislu da me navelo da razmišljam mnogo “scenskije” i da uvijek imam pozornicu na umu dok pišem. Moj posao obično završava nakon što završe probe, međutim kada je u pitanju “Nije to to” imao sam priliku da doživim oživljavanje predstave na pozornici i osjetim energiju publike na način na koji prije nisam. To je generalno jedno od najvažnijih iskustava koje sam imao u životu, omogućilo mi je cjelovitije razumijevanje kreativnog procesa i učinilo me svjesnijim svih potencijala pozorišta, zbog čega bih ga rado ponovio. Mislim da je eksponiranost pozorištu i pozorišnom procesu u svim njegovim aspektima najbolji način da se usavršavamo. A kada su u pitanju glumci, njih sam oduvijek poštovao kao pokretačku snagu pozorišta, element bez kojeg pozorišta nema, a zahvaljujući konkretnom iskustvu, osjećaj kolektivnog djelovanja na sceni me zauvijek osudio na to da razmišljam manje “spisateljski”, što mislim da je dobra stvar.

U našoj pozorišnoj tradiciji vrlo su jasno definisane uloge reditelja, dramaturga i glumca, što najčešće ima veze sa odsjekom koji student završi. Barijere između tih profesija se teško ruše, što je nekad dobra, nekad loša stvar. Na Zapadu to više nije tako. Kakav je odnos tebe i tvoje generacije (ukoliko to možeš reći) prema toj striktnoj podjeli profesija u pozorištu? Zanima li te da iskusiš pozorište u njegovoj cjelini, bez granica koje su unaprijed postavljene nekad davno?

Ne mogu govoriti za ostale, ali ja lično nisam ljubitelj stroge podjele poslova u pozorištu.  Razumijem zašto ona postoji, pogotovo u institucijama, ali moje iskustvo, koliko god da je još uvijek malo, pokazalo je da su najsnažnije predstave nastale iz kolektivnog rada grupe, gdje hijerarhija nije pretjerano čvrsta. Vjerujem da dobra grupa mozgova, koji se slažu kreativno i ideološki može proizvesti mnogo više nego jedan. Naravno ne negiram da postoje  brojni primjeri gdje je stroga podjela uloga rezultirala dobrim predstavama, međutim moj susret sa tzv. “devised theater-om” rezultirao je najljepšim teatarskim iskustvom za mene, a i predstavama koje su ostavile snažan utisak i kad sam bio u poziciji gledaoca. Sa ovakvim načinom rada susreo sam se radeći sa Bread & Puppetsima u Vermontu 2022. godine. Bread & Puppetsi su pozorišna grupa osnovana u 60-im godinama u SAD-u. Poznati su po produkcijama velikih razmjera koje uključuju i po 50-60 ljudi izvođača. Rad sa njima uranja u svaki aspekt pozorišne produkcije. Kao član ekipe bio sam uključen u svaki korak stvaranja predstave, od pripreme tekstualnih predložaka, osmišljavanja predstave, igranja u njoj, animiranja lutki do postavljanja i prenošenja scenografije i rekvizite i pripreme doručka za ekipu. Ovakav sveobuhvatan pristup pozorištu omogućio mi je da u potpunosti doživim predstavu. Vjerujem da saradnička priroda rada s velikom grupom ljudi s kakvom sam se susreo tamo, gdje je svako potaknut da doprinese dovodi do predstava koje jedan čovjek ne može sam namaštati, a činjenica da oko hiljadu ljudi mjesečno dolazi pogledati njihove predstave govori o tome koliko one rezoniraju sa publikom. Tako da, na izvjestan način već jesam imao priliku iskusiti pozorište u cjelini, a volio bih imati još sličnih iskustava.

Photo: Velija Hasanbegović

Koliko se ti i tvoja generacija razlikujete od starijih, etabliranih generacija u pogledu na pozorišnu estetiku? Šta su, u tom smislu, tvoje ambicije? Šta su tvoje estetske preference u pozorištu?

Ono što sam primijetio kod svoje generacije jesu dvije krajnosti. Čini se da smo ili jako konzervativni i pravo poštujemo ono čemu smo naučeni i eksponirani ili idemo u drugu krajnost. I, bez obzira na to što druga krajnost može ući u banalnost, ona mi je draža jer čini mi se da u moru banalnosti može da se pronađe biser koji pomjera granice i istinski rezonira sa savremenom publikom. Lično me privlači sveobuhvatniji i interaktivniji stil pozorišta koji koristi uslovnosti pozorišta kao svoje prednosti; boravak u zajedničkom prostoru, u istom trenutku, blizina izvođača i posmatrača, konsenzus, eksponiranost…  Ne vjerujem da pozorište može izazvati pretjerane društvene promjene, ali stvaranje zajedničkog iskustva čini ga potencijalom da bude moćna sila za kulturnu, društvenu i ličnu transformaciju, pružajući prostor pojedincima i zajednicama da istražuju i izražavaju svoja najdublja uvjerenja i emocije. Također me zanima pozorište koje se doživljava na nekom emocionalnom, manje racionalnom nivou, ranije pomenuta “Nije to to” je odličan primjer jedne takve predstave. Iz tog razloga, lično, nisam ljubitelj psihološkog realizma, ne mislim da sam pretjerano dobar u stvaranju takvih djela, volim kada predstave “probijaju četvrti zid”, a posljednjih nekoliko godina se posebno interesujem za lutkarsko pozorište. Kod nas se lutkarsko pozorište uglavnom doživljava kao pozorište za djecu, što ni malo ne umanjuje njegovu vrijednost, ali uveliko nismo svjesni kakvu “magiju” lutkarstvo omogućava na pozornici. Nekako je u samom startu apstraktno i to otvara vrata brojim mogućnostima. Tako da mi je plan da se što više usmjerim na lutkarsko pozorište u nadolazećim godinama, a trenutno diplomski rad pripremam, teorijski i kreativni dio, na predmetu Osnove lutkarstva, tako da sam napravio prve korake. Također planiram intenzivirati rad na predstavama sa Magičnim teatrom, mojom trupom u kojoj radim zajedno sa skupinom jako kreativnih ljudi, glumica i glumaca amatera, producenticom i scenografom i dizajnerom. Cilj nam je da kroz nadolazeće projekte što više eksperimentišemo, što nam naša nezavisnost omogućava.

Photo: Velija Hasanbegović

Za kraj, možeš li mi reći šta sad čitaš? Šta gledaš? Koja su umjetnička djela promijenila način na koji gledaš profesiju? Koja su te umjetnička djela formirala? Šta trenutno čitaš i gledaš?

Trenutno  sam počeo čitati “Antologiju savremene japanske naučno-fantastične drame”. Volim naučnu fantastiku jer često koristi futurističke i fantastične okvire i koncepte za istraživanje problema i ideja iz stvarnog svijeta na jedan jako zabavan način. U svom radu često pokušavam uz odmak u fantastiku govoriti o stvarnosti, tako da je naučna fantastika uvijek inspirativna. U posljednje vrijeme me zanima ritualno pozorište za koje se veže moj diplomski rad, tako da se odnedavno vraćam i Artaudu.  Mislim da su me najrazličitije stvari formirale, od “Courage the Cowardly Dog-a” na Cartoon Networku do “Balkan Baroka” Marine Abramović. Uz to, jako volim filmove Davida Lyncha, Kubricka, Hanekea, Mijazakija; od novijih filmskih autora, istakao bih Roberta Eggersa. Ranije pomenuti “Bread & Puppets-i” su mi zasigurno promijenili način na koji posmatram pozorište još i prije nego što sam radio sa njima. Sve u svemu raznolikost svih ovih i drugih inspirativnih djela odigrala važnu ulogu u oblikovanju mojih perspektiva.

Benjamin Bajramović rođen je u Zenici, 1989. godine. Osnovnu školu završio je u Zenici, Gimnaziju u Sarajevu. Godine 2011. godine diplomirao na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Od 2012. do 2016. godine radio je kao stalni saradnik Sarajevskog Ratnog Teatra. U Bosansko Narodno Pozorište ulazi 2016, prvo kao spoljni saradnik, a član ansambla postaje 2020. godine. Uloge je ostvario u nekoliko internacionalnih projekata, u Hrvatskoj, Engleskoj, Njemačkoj i Ruandi. Režirao je dvije predstave i autor je četiri dramska teksta te jednog romana.

Related Posts

Boban Stojanović, književnik i aktivista: Bio sam Marina Abramović sam sebi

Boban Stojanović jedna je od najautentičnijih osoba koje sam srela. Aktivista profila kakvom sam uvijek težila, postao mi je prijatelj nakon prvog susreta.Godinama je vodio Beograd Pride, podnosio prijetnje, batine, ulazak na svaki način u lični prostor, išao diljem regije i prenosio svoje aktivističko znanje i iskustvo, vlastitim autoritetom i znanjem utičući na profiliranje brojnih aktivista i […]

Kemil Bekteši, umjetnik: Umjetnost je moj jezik i smatram da njime najbolje mogu govoriti

Piše: Kristina Ljevak Bajramović Neke ozbiljnije kulture, kao što nije postkonfliktna balkanska, bile bi ponosne na autorstvo kakvo je umjetnika Kemila Bektešija. One kojima nominalno pripada,  preispituje i njegova krvna zrnca i ne mogu da „prelome“ ni njegovo prezime. Iza Bektešija su iznimno reprezentativni umjetnički rezultati, izložbe i intervencije koje prodiru najdublje u kriva srastanja naše realnosti.  Trenutno[…]