Dramska predstava Umjetnik u gladovanju, rađena prema motivima i fragmentima iz života i djela Franca Kafke, u režiji bosanskohercegovačkog redatelja Alena Šimića, premijerno je izvedena u maju ove godine. Predstava je izvedena u okviru aktualnog projekta Kultura na ulice, u autentičnom prostoru stolarije Narodnog pozorišta Sarajevo, koji je ujedno dobio i novi naziv –  Stolaboratorija.

Tim povodom razgovarali smo sa redateljem Alenom Šimićem o mnogim značajnim temama: procesu nastajanja predstave, utjecajima, strukturi, suradnjama i izazovima na kojima se predstava temelji, demistifikaciji pozorišta kao institucije, želji da se u teatar vrate smijeh, ironija, kritika i, najprije, zabava, te, konačno, o različitim aspektima savremene društvene svakodnevnice koji su otvoreno problematizirani u predstavi.

Kafkijansko iskustvo nije jedan odvojeni događaj naše svakodnevnice, već je svakodnevnica kafkijansko iskustvo – kaže Alen Šimić, u razgovoru za naš portal.

U maju ove godine premijerno je izvedena predstava Umjetnik u gladovanju, nastala u Vašoj režiji. Predstava sa sobom nosi mnogo toga originalnog, pa tako i mjesto izvođenja. Naime, prostor stolarije Narodnog pozorišta Sarajevo od ove sezone je zvanično poprimio novu funkciju i dobio novi naziv: Stolaboratorija. Budući da teatar zaista može funkcionirati svuda dok postoje glumci/ice i publika, koliko je za cjelokupnu predstavu značajno to što se pojavila i odigrala u ovom alternativnom prostoru? Osim toga, na koji način ovakvi nekonvencionalni prostori komuniciraju sa publikom? Publika Vaše predstave je uistinu bila raznolika – ljudi različitih godina i identiteta. Možda nam upravo to sugerira da ovakav atipični prostor podrazumijeva posve novo iskustvo gledanja i doživljaja, ali i novi, osvježavajući i subverzivni repertoar, koji, konačno, dovodi publiku u teatarske prostore i atmosferu?

Prostor stolarije je sigurno dao dodatnu auru ili sloj predstavi, a i služio je na određenoj demistifikaciji pozorišta kao institucije. Publika riječ pozorište veže sa nečim svečanim za šta se treba pripremiti, posebno obući… Dok je za dolazak u Solaboratoriju prikladnije obući odjeću koju nam nije žao isprljati ili baciti. U pitanju je radionica sa svim svojim manama i neuslovnostima za pravljenje pozorišne predstave. Tim se prostorom pažnja više skrenula na sadržaj onoga što je na sceni. Ono što je primarno su glumci koji su na sceni. Ja iskreno ne vjerujem u ideju subverzivnog repertoara ili alternativnog ili drugačijeg, barem ne u BiH. Razlog je to da za ideju i sprovođenje takvog repertoara treba postojati neki mainstream repertoar u odnosu na koji se onda formira alternativni. Isto tako nisam fan etiketa i ladica jer smatram da su tu kako bi se lakše nešto prodalo ili objasnilo onima kojima je mrsko razmišljati.

Predstava će ionako od oktobra igrati na velikoj sceni Narodnog pozorišta, tako da ćemo vidjeti kako tamo funkcioniše.

Ono što je važno spomenuti na samom početku razgovora jeste to što glumačku postavu predstave čine isključivo mlade umjetnice i mladi umjetnici. To je, također, čini se, alternativna, subverzivna, hrabra i vrlo pohvalna redateljska odluka. Osim toga, ova predstava se, u prvom planu, bavi problemima i izazovima mladih bosanskohercegovačkih naraštaja. Dotaknuti su, osviješteni i problematizirani gotovo svi najkrupniji fenomeni – intimistička borba između ostanka i odlaska iz države, izazovi u zapošljavanju, nedostatak podrške, posebice za umjetnike/ice i kulturne radnike/ice, ali i različite vrste simptomatičnih generacijskih ponašanja, bezvoljnosti i mehanizacije… Šta Vas je kao mladog redatelja nagnalo na to da se u Vašoj predstavi naglas suočite i razračunavate sa egzistencijalnim problemima i izazovima mladih ljudi u bosanskohercegovačkom društvu?

Prvenstveno jalovost većine koja tvrdi da se bavi istim temama, a onda kad to pogledate vidite da je u pitanju generični proizvod koji je đon verzija nečega već viđenog, ali bolje urađenog u nekoj zapadnoj zemlji, hajmo, odgovora na pitanje radi, reći u Berlinu i pozorištu Schaubuhne. Naše kukanje i samosažaljevanje postalo je mantra duboko urezana u svijest da je sada već reda radi ponavljamo. Mi smo odlučili tu mantru izvrnuti naglavačke i ismijat jer je to, u stvari, jedino što možemo uraditi. Nismo ušli u proces sa idejom da pravimo predstavu koja će govoriti o bilo kakvim problemima. Isto tako ne mislim da je ovo politički teatar ili, nedobog, neka vrsta aktivizma. Politički teatar i aktivizam su kod nas ionako svedeni na formu koju bih nazvao „Politički (ili aktivizam) teatar s AliExpressa“. Mi smo tu prije svega da zabavljamo.

Premda se predstava Umjetnik u gladovanju, dakle, bavi vrlo složenim pitanjima, te se u svome podtekstu oslanja na jednog od najslavnijih ali i najkompleksnijih autora svjetske književnosti, Vi ste kao redatelj ipak uspjeli da izbjegnete sterilnu ozbiljnost i jednoobraznost. Ironija, autoironija, prvoklasni humor i zanimljiv neprestani pokret glumaca/ica, neke su od najdominantnijih značajki predstave. Vrlo je zanimljivo da predstava sadrži i stand-up elemente i žargonske izričaje koji se, na mahove, spajaju i stapaju sa ozbiljnim egzistencijalnim promišljanjima unutar replika. Naravno, budući da je predstava nastala po motivima djela i života Franca Kafke, nije slučajno da su cinizam i apsurd također važne odrednice i teme. No, ipak, neki od najdojmljivijih momenata predstave jesu upravo oni u kojima glumci i glumice autoironizacijom i ironijom komentarišu vlastitu profesiju, svoje starije kolege i kolegice, ali i neke od najčuvenijih glumačkih i pozorišnih imena i festivala. Veoma je dragocjeno kada se redatelji/ice i glumci/ice odvaže da iznutra progovore o svojoj profesiji, svim izazovima sa kojima se nose, ali i da ujedno demitologiziraju vlastiti zanat i profesiju, nasmiju se sami sebi. Čini li Vam se, kao redatelju, da današnjem teatru, kulturi i umjetnosti, te onima koji djeluju unutar ovih profesija i institucija, nedostaje utemeljene kritike i samokritike, ironije, smijeha i subverzije? Zašto je Vama bilo važno da ovim sredstvima i jezikom izgradite predstavu?

Da, današnjem teatru, kulturi, umjetnosti, a i svemu ostalom, nedostaje kritika, samokritika i smijeh. Rezultat toga je da na predstave (a i sve druge evente sa sličnim prefiksima) dolazi manje-više ista publika koja je tu da bi vidjela ono ustaljeno. Meni je, prije svega, bilo bitno da mi, uključeni, budemo zadovoljni predstavom. Nismo gledali na to kao na prvu predstavu Stolaboratorije ili nekog alternativnog repertoara koja bi trebala da ismijava nešto ili nekog, niti da ukazuje na neke lokalne ljude. Naš svijet nije fildžan država. Najvažnije je bilo da ne budemo dosadni i da ne peremo publiku. Pominjanje festivala i kolega je tu jer se to stvarno desilo i jer kroz tu situaciju ismijavamo sami sebe. Mi jesmo aplicirali na konkurs jednog festivala za koji ćemo, priče radi, reći da je MESS; i taj festival jeste dodijelio sredstva belgijskom umjetniku na konkursu za BiH umjetnike, i on nama jeste svima drag i nemamo ništa protiv njega i, na kraju krajeva, napravio je dobru predstavu.

Nisu u pitanju prozivanja. Da smo ikoga htjeli prozvati koristili bismo pojmove poput uhljebi, budžetlije, vječni direktori i funkcioneri, ljudi koji hajruju na zaslugama iz rata (a nisu nijednom ranjavanji), bitna prezimena Fildžan Države, pijavice domaćih i inostranih fondova, ljudi koji hajruju od ličnih i kolektivnih tragedija, nehljebi, ljudi koji ne rade svoj posao, ljudi koji ne znaju raditi svoj posao, ljudi koji rade poslove za koje nisu školovani, gusari harama, ljudi koji su bili u pravo vrijeme na pravom mjestu, ili, ukratko, ljudi kojima je rat za razliku od mene i aktera predstave SVE DAO.

Tako da mirne duše mogu reći da je u pitanju iznošenje činjenica u cilju dobijanja smijeha jer je pomenuta scena stand up dio predstave. Stand up kao forma mi je oduvijek bila zanimljiva i imala je veliki utjecaj na stvari koje sam radio. Dino Sarija je, na primjer, jednako fan i osoba kojoj to očito ide od ruke tako da smo još prije prve probe odlučili da njegov lik guramo u tom smjeru, a onda smo iz prvobnitne ideje grupne terapije prešli u grupni stand up. U pitanju je način izražavanja koji i kod nas postaje sve popularniji, vjerovatno zbog Netflixa, podcasta koje vode komičari…  

Isto tako, stand up je možda najhrabriji način komuniciranja sa publikom. Razlog je taj što se najčešće izvodi samo na sceni (u ovom slučaju gotovo pa samo) i materijal bi trebao proizilaziti iz samih komičara. Teško je čuvati pažnju, a da se ne podilazi publici ili da se ne koriste neka vanjska sredstva.

Razlog zašto je predstava sastavljena od scena u kojima su poptuno različite atmosfere i materijali vjerovatno se nalazi u utjecajima na kojima je nastala. Na predstavu su, naime, utjecali mnogi, od kojih bih naveo nekoliko: Trent Reznor, Dave Chappelle, MF Doom, Norm Macdonald, Tangerine Dream, Bob Fosse, Francis Bacon, Sunn O))), braća Safdie, Michael Gira, Low, Sparks, Jason Spaceman, Chogyam Trungpa, R. W. Fassbinder i Takashi Miike.

Okupilo se nas šest mladih glumaca, budućnost pozorišne scene koja se raspada u državi koja se raspada, na planeti koja polako umire (…) da istražujemo najsjebanijeg, najpesimističnijeg pisca“ – replika je koju izgovara jedan od glumaca na samom početku predstave. Nakon toga, glumci/ice također duhovito komentarišu kako se danas svako malo eksploatiše termin kafkijanski svijet; kafkijanska atmosfera, čime se, istovremeno, ironizira ali i podcrtava suvremenost i značaj Kafkinog djela. Vaša predstava je sačinjena od segmenata iz Kafkinih pisama, dnevnika, pripovijetki, koje se doslovno citiraju na sceni, a sam naziv predstave i centralni motiv je izgrađen na istoimenoj Kafkinoj pripovijetci. Čini se da ste Vi uspjeli u jednome: da ne pokušavate osavremeniti Kafku, nego pokazati da je sve njegovo savremeno i aktualno još od trenutka kada je zapisano? Stoga vrlo lijepo i tačno preslikavate, projicirate i interpretirate kafkijansko u savremeni i svakodnevni svijet. Vaši glumci/ice vode dijalog sa Kafkom, razgovaraju sa njime dok su na WC-e šolji, to je, u svakom slučaju, vrlo zanimljiva upotreba autora. Otkuda, zapravo, potreba i ideja, Vama kao redatelju, da započnete dijalog sa ovim autorom i njegovom kompleksnom književnom zaostavštinom?

Dijalog je proizašao iz ideje o apsurdu koji predstavlja činjenica da postoje neki autori koji su svete krave i koji uvijek moraju biti postavljeni na jedan određen način. To uvijek mora biti monumentalno i veće od samog života.  A onda upalite TV i čujete rečenicu kafkijanski na pet dnevnopolitičkih emisija.

Kafka, Orwell i David Lynch su rijetki umjetnici čije je prezime postalo pridjev, a mi smo olako počeli koristiti te pridjeve ili je naša cijela stvarnost postala takva.

Osim toga, djelimično smo se referirali  na epizodu Return of the King animirane serije The Boondocks, autora Aaron McGrudera. Tu se Martin Luther King vrati u savremeno doba i nije u stanju da ostvari ikakvu komunikaciju sa svijetom. Niko ga ne sluša jer priča presporo, dočekao je trenutak kad više nije in.

Tako i Kafka koji je, kao što prethodno rekoh, sveta krava koju u adaptaciji uvijek treba ispoštovati u ozbiljnosti i monumentalnosti – ne praviti se pametniji od njega, da se izrazim kolokvijalnim rječnikom.

Mi smo zato odlučili da se pravimo gluplji.

Kako sam na početku razgovora spomenula, Vaša predstava se bavi najsavremenijim i najaktualnijim društvenim, socijalnim, ekonomskim, kulturološkim i egzistencijalnim fenomenima našeg podneblja. Voljela bih, na tom tragu, istaknuti jednu, meni intimno, mnogo potresnu scenu. Riječ je o glumačkoj audiciji koja se odvija na sceni, a u kojoj mlada glumica izvodi kratki monolog iz pripovijetke Jastreb Franza Kafke, dok joj se, sve vrijeme, neprestano, komisija ismijava. Osim toga, sa strane, iz mikrofona, dopiru vrlo brutalne replike. Mlada glumica na audiciji postaje žrtva seksističkog i mizoginog govora, te se njen talenat i sposobnost ocjenjuju na osnovu njenog fizičkog izgleda i obrnuto – njene se karakteristike i osobnosti pretpostavljaju na osnovu toga jer je glumica. Pa tako jedna replika glasi: Sigurno se **be, glumica je! Jako je pohvalno što ste kao mladi redatelj imali senzibiliteta da progovorite o ovim temama, ali da li Vam se čini da se o njima ponajmanje govori baš u mjestu iz kojeg dolaze – teatru, akademijama?

Naravno da se o njima rijetko ili nikako ne govori, a posebno ne na mjestima gdje se dešavaju, ili barem ne na način na koji bi trebalo. Međutim, mislim da nisam u poziciji da na adekvatan način komentarišem taj problem jer, kao muškarac, ne prolazim kroz slične situacije. Ideja za konkretno tu scenu pojavila se još u vrijeme samog castinga predstave jer je glumica spremila monolog koji je tematizirao seksualno uznemiravanje, a naslanjao se na Kafkinu pripovijetku. U tadašnjoj formi monolog je bio prezanimljiv, a radom na probama je pretvoren u ono što je danas na sceni.

Komentari koje glumac izgovara tokom scene su, zapravo, poruke koje ona, glumica, inače dobija u inbox svog Facebook profila od nepoznatih sredovječnih psihopata. Osim poruka gnusnog sadržaja su i fotografije (najčešće selfie pa dickpick) koje smo htjeli iskoristiti u vidu projekcije, ali smo se na kraju, iz tehničkih razloga, odlučili protiv toga. Ono što toj sceni daje dodatnu težinu jeste činjenica da komisija castinga glumicu tretira kao komad mesa.

Svi/e mladi/e glumci/ice u regionu, bez sumnje, imaju isti problem: pronaći stalni posao. Biti nezaposlen/a glumac/ica sigurno je egzistencijalno vrlo izazovno stanje. Jednako tako, mladi redatelji u našoj zemlji rijetko će dobiti prostor, velike i važne prilike, finansijske podrške… Kako se Vi borite sa ovim? U jednom razgovoru ste napomenuli da ste predstavu Umjetnik u gladovanju radili iz ljubavi, a ne iz bunta. To je vrlo pohvalno, budući da je ljubav prema vlastitoj profesiji i poslu prvi preduslov za uspješan rezultat. Razmišljate li uvijek tako da radite, kreirate i surađujete sa drugima?

Protiv takvih stanja svijesti se borim(o) tako što pokušavam(o) da im ne pridajem važnost i da se ne bavim tim. Nekad to polazi za rukom, većinom ne, ali se trudim. Niko mene, niti nekog drugog, ne tjera da živimo u ovoj zemlji, regionu… To je izbor sa kojim se treba nositi, uz manje komentarisanja. Ukoliko se u stanju uraditi nešto onda se to treba uraditi.  Bez previše priče. Bez uobičajenog takmičenja kome je gore, tj. ko je veća žrtva.

U takvoj okolini nema smisla raditi bilo šta iz bunta jer je to toliko izlizana i kratkotrajna poza koja najčešče prestaje sa prvim velikim parama ili kada se dosegne određen broj followera. Onda, naravno, nastavi da živi u nekoj bolje upakovanoj formi koja i dalje progovara o buntu iz jedne prelagodne pozicije.

Praviti stvari iz bunta znači praviti od sebe proizvod koji se može unovčiti. Baviti se nečim iz ljubavi je jedini način da se bavi bilo kojim poslom. Planiram raditi na isti način i u budućnosti.

Što se tiče suradnje sa drugima i to smatram jedinim oblikom u kojem se može stvarati, posebno u teatru. Dramaturg Benjamin Hasić, koreografkinja Ena Kurtalić, čiji rad ne mogu dovoljno nahvaliti i koja vrijedi zlata, kostimografkinja i scenografkinja Sabina Trnka, Dino Sarija, Ida Keskić, Dino Bajrović, Tamara Miličević – Stilić i Mirza Rahmanović (Indigo) su ljudi sa kojima sam radio na više projekta i nadam se da ću u budućnosti nastaviti surađivati sa njima. Osim njih, naravno, i sa drugim jednako nastrojenim ljudima.

Zašto se budite ujutro? – pitanje je koje odjekuje scenom pred kraj predstave, dok su glumice i glumci u iscpljujućim i neprestanim kretnjama… Zato što moram; Zato što sam se naspavao… – neki su od vrlo simboličnih i potresnih odgovora. Čini se da živimo u svijetu u kojem nemamo razlog da se budimo i ustajemo. Kako to onda, zapravo, živimo? Da li je, na tom tragu, Umjetnik u gladovanju predstava u kojoj se ogledaju implikacije takvih, naših, života?

Zapravo, mi smo htjeli publici ponuditi nešto što je kao cjelina kafkijansko iskustvo. Ne, to nije onaj često ponavljani motiv susreta sa birokratijom jer je ona danas puno veća i šira nego u njegovo vrijeme. Susret sa birokratijom se danas dešava kada instaliramo aplikaciju na telefon, u toplini svoga doma, i po petstoti put kucamo svoje podatke, kucamo captcha, klikćemo da nismo robot, klikćemo na tri slike na kojima je autobus ili brod, a ne tamo negdje u nekoj velikoj otuđenoj zgradi. Kafkijansko iskustvo nije jedan odvojeni događaj naše svakodnevnice, već je svakodnevnica kafkijansko iskustvo.

Poprilično velika ekipa mladih ljudi radila je na ovoj predstavi zajedno sa Vama. Moglo bi se reći da Umjetnik u gladovanju nije samo predstava već jedan izuzetan projekat. Šta je ono po čemu ćete Vi pamtiti proces rada na predstavi?

Predstavu ću pamtiti po dvije stvari: vremenu provedenom na probama i činjenici da je dramaturg slomio ruku.