Razgovarala: Vanja Ratković

U Mostaru, srcu Hercegovine, nedavno je održan dvanaesti po redu Street Arts Festival. Ovim izdanjem festivala otvorilo se novo poglavlje u umetničkom dijalogu na gradskim ulicama, uz prisustvo preko dvadeset svetskih i regionalnih muralista i muralistkinja, koji su slikali na deset lokacija. Između ostalih, festival je ugostio i ikonu street art fotografije Marthu Cooper, japansku umetnicu Lady Aiko, poljsku konceptualnu umetnicu NeSpoon i italijanskog umetnika CIBO-a.

Street Arts Festival Mostar već duži vremenski period predstavlja platformu za izvanredne umetnike, njihove murale i instalacije, ali i aktivističko delovanje. Tako je ove godine italijanski umetnik CIBO, na zidovima koji su bili ispisani grafitima govora mržnje, oslikao murale bosanske hrane – sarmu, burek i dolmu. Poljakinja NeSpoon je izradila instalaciju miljea na simboličnom mestu, u zgradi nekadašnje univerzitetske biblioteke porušene tokom rata 90-ih godina, pri čemu je spaljeno više od 100.000 knjiga. Beogradski dvojac Atelje Šoln oslikao je mural Alekse Šantića u ulici koja nosi njegovo ime, kao simbol grada, ljubavi i slobode.

Festival organizuje grupa mladih ljudi koja deluje pod okriljem Udruge Rezon. Do sada je u okviru festivala oslikano preko 200 murala i grafita. Sve ovo bilo je povod mog razgovora sa Tomislavom Klišaninom, grafičkim dizajnerom i članom organizacijskog tima festivala u Mostaru. 

Od osnivanja 2012. do danas, kako gledaš na evolutivni put Street Arts Festivala Mostar? 

Street Arts Festival Mostar, gledajući iz današnje perspektive, nastao je kao svojevrstan bunt mladih ljudi iz Mostara. Taj bunt je bio usmjeren prema monotonoj i učmaloj sredini koja nije nudila puno, a sa sobom je donosila (i još uvijek donosi) mnoštvo problema na razini grada, politike i kolektivnog mentaliteta. Prvih nekoliko godina festivala, većina onih koji su oslikavali zidove bili su zapravo mladi ljudi koji po vokaciji nisu umjetnici. Naravno, bila je tu i nekolicina akademskih umjetnika, ali suština nije bila u stilu i umijeću, nego na svojevrsnom iskazivanju nezadovoljstva. 

Nedavno sam imao priliku proći kroz cjelokupnu foto-arhivu festivala i na kraju sam ostao poprilično zatečen. Evolutivni put koji smo prošli je zbilja impresivan, od jasnih i nedvosmislenih poruka sa samoga početka cijele priče, do ozbiljne umjetničke produkcije. Radeći na organizaciji festivala često ni sam nisam svjestan o kolikom i kakvom napretku se tu zapravo radi, ali slobodno mogu reći da su posljednje četiri godine pokazale, čak i nama koji smo sve vrijeme u ovoj priči, da rastemo i da se razvijamo u nešto što sada već ima međunarodnu priznatost na street art sceni. Ako bi u par riječi, prosto narodski, trebao opisati ovih dvanaest godina postojanja našeg festivala, rekao bih da su bile prožete sa puno entuzijastičnog rada, često i sa puno nerealiziranih ideja, ali isto sa današnje točke gledišta – vrijedilo je i vrijedi.

Ove godine na festival ste doveli i ikonu street art fotografije Marthu Cooper. Kako se dogodila ta saradnja?

Suradnja sa Marthom Cooper je bila naša velika želja već dugo vremena. Međutim, zbog financijskih problema, ali i neprepoznatljivosti našega festivala i generalno naše regije, ona je morala čekati neke bolje dane. To se desilo ove godine i izuzetno smo ponosni na to što smo tako važnu osobu u street art svijetu uspjeli dovesti u Mostar, a nakon toga, u suradnji sa Fasada festivalom, i u Sarajevo. Kao što sam već rekao, trebalo je da se prethodno dese neke stvari i da neki drugi važni umjetnici utabaju put svojim dolaskom na naš festival, kako bismo dobili prepoznatljivost i mogućnost suradnje sa nekim poput Marthe. Uz nju, ove godine je gostovala i japanska graffiti umjetnica sa američkom adresom, Lady Aiko, čiji je životni i umjetnički put jednako impresivan i poučan. Imati takve dvije individue na festivalu je bilo izuzetno iskustvo za naš tim, jer smo kroz druženje i razgovor sa njima imali priliku iz prve ruke čuti na koji način se razvijala cijela graffiti i street artscena od 70-ih godina do danas. Također, moram reći da njih dvije već duži niz godina izbjegavaju komercijalne festivale globalnog reacha, čime je njihov dolazak i učešće na našem festivalu bilo još važnije priznanje za naš rad.

Također, ove godine ste imali i bogat muzički program, između ostalog i DJ-a i multiinstrumentalistu MKDSL-a iz Beograda. Šta je još činilo muzički program festivala?

Od momenta kada je cijela priča oko Street Arts Festivala Mostar izašla iz svoje najranije faze, naš tim je shvatio da je za festival izuzetno važno da pored street art segmenta mora postojati i off program, čija je okosnica naravno muzički dio. Puno pažnje i rada posvećujemo upravo tom dijelu, jer nam je cilj da ugostimo autore i muzičare koji nisu nastupali (ili jako rijetko nastupaju) u Mostaru. Samim tim, našoj publici dajemo još jedno iskustvo, što je u suštini naša “skrivena” agenda – iznenađivati i biti iznenađeni. Suradnja sa MKDSL-om je ove godine bila logičan nastavak naše šarolikosti na tom polju, a uz njega je nastupala i mlada nada lokalne DJ scene Zagintosh, koji se muzički izuzetno uklopio u prvu muzičku večer. Nakon toga je cijeli fokus prebačen na događaje u prostorijama naše Udruge Rezon, gdje smo dali prostor lokalnim DJ snagama, uz gostovanje Diskorobota iz Njemačke i Sashe Uzuna iz Makedonije. Što se zatvaranja festivala tiče, čast da budu na bini je pripala lokalnim MC-jevima i hip-hoperima i DJ Soul-u, a samim tim smo obilježili 50. godišnjicu hip-hop kulture.

Na festival će kao gosti doći i organizatori festivala iz Srbije, Hrvatske i Makedonije. Koliko je važno ovo umrežavanje producenata i drugih činilaca za celu balkansku scenu?

Ovo je izuzetno važan segment koji se počeo dešavati posljednjih nekoliko godina kao rezultat raznih poznanstava sa umjetnicima iz regije i svijeta. Posljednje dvije godine imamo jako dobre poslovne i privatne odnose sa DUK festivalom iz Čačka, gdje već dvije godine za redom dolazimo jedni drugima na festival kako bi pomagali pri realizaciji. Također, tu je i Festival Fasada iz Sarajeva sa kojim imamo odličnu suradnju, a ove godine smo također ugostili i organizatore festivala Graffiti na Gradele iz Hrvatske, kao i organizatore festivala iz Kumanova u Makedoniji. Ono što je prvenstveno dobro kod umrežavanja ove vrste, jeste razmjena iskustava koja nama uveliko pomažu da naš festival unapređujemo i razvijamo. Takođe, inostrani umjetnici dolaze sa drugih kontinenata i imaju mogućnost da sudjeluju na više festivala u više država, što je u konačnici za njih uvijek nevjerojatna stvar. Sa strane produkcije i organizacije festivala, sigurni i dobri partneri su uvijek veliki plus, ponajviše zbog zajedničkog apliciranja na razne projekte i grantove. To svima nama ostavlja prostora za napredak i razvijanje.

Koliko Mostar broji murala koji su oslikani u okviru vašeg festivala?

Ovo je jako teško pitanje koje mi često postavljaju, a ja na njega nemam točan odgovor (smeh). Ono što mi imamo u evidenciji i u što smo sigurni jeste brojka od više od 200 murala, grafita i intervencija većeg ili manjeg formata. Taj broj konstantno raste, jer posljednjih godina je došlo do toga da umjetnici iz cijeloga svijeta sami dolaze u Mostar i traže od nas pomoć pri pronalasku zidova i materijala, gdje mi velikodušno, u skladu sa našim mogućnostima i pomažemo. Dakle, slobodno mogu reći da je cijela ova street art priča lagano nadmašila festival kao takav i da se tokom godine i mimo festivala oslika još dosta površina. Izuzetno je teško voditi neku evidenciju i analitiku jer se stvari dešavaju spontano.

Mostar je, nažalost, i dalje u velikoj meri etnički podeljen grad. Koliko vaš festival doprinosi vraćanju multikulturalnosti i multietničnosti kao prirodnim vrednostima Mostara, ali i čitave Bosne i Hercegovine?

Na samom početku sam spomenuo prve godine našega festivala i bunt koji je bio pokretačka energija cijele ove priče. Upravo iz tog razloga su se u Mostaru među mladima počele dešavati jako pozitivne priče po pitanju zajedničkog suživota, borbe protiv podijeljenosti i, rekao bih, prava na multikulturalnost i multietničnost u Mostaru. Naš prvobitni cilj je bio daleko od toga, tj. da se spretnije izrazim – nismo se planirali baviti time. Htjeli smo da sebi i ostalima pružimo predah od tih tema i pokažemo na praktičnom primjeru, bez puno priče o tome da se može i da treba. Tek posljednjih godina smo postali svjesni da je zapravo ono što se spontano desilo oko Street Arts Festivala Mostar priča o suživotu, toleranciji i uvažavanju različitosti. Činjenica da smo mi punih deset godina djelovali kao inicijativa građana, bez formalno-pravno registrirane udruge ili produkcijske kuće, govori o tom koliko su zapravo naši ciljevi bili izuzetno iskreno i neopterećeni situacijom kojom smo okruženi. Nakon što smo i mi dosegnuli određenu životnu zrelost i registrirali našu Udrugu Rezon kao platformu koja organizira Street Arts Festival Mostar, shvatili smo da se trebamo baviti ovim pitanjima, ali na način na koji mi znamo i umijemo – kroz umjetnost. Ovdje moram spomenuti da uz velikodušnu pomoć Kvinna Till Kvinna – švedske fondacije za borbu za ženska prava već dvije godine imamo svoje prostorije, koje su po našem statutu, viziji i misiji, sigurni prostor za sve ljude. To je izuzetno važno u našem djelovanju, jer smo stava da samo kroz zajedništvo i međusobno razumijevanje Mostar može i treba postati puno bolje mjesto za život.

Kako bi opisao muralsku i generalno umetničku scenu BiH? 

Podijeljenog sam mišljenja na ovu temu. Konkretno, street art scena u BiH je u tranziciji. Sarajevo, naravno, prednjači, dok se Mostar tek odvažuje na prve ozbiljnije korake. Teško mi je biti objektivan o stvari u kojoj sam sudionik pa mogu samo reći da još ima prostora za razvitak. Što se generalno umjetničke scene BiH tiče, ona je u posljednjih nekoliko godina izrodila nekolicinu sjajnih umjetnika i autora. Međutim, još uvijek u tim krugovima postoji elitistički pristup samoj umjetnosti i izlagačkoj djelatnosti. Neke stvari su hermetički zatvorene godinama, ali se nadam da će za par godina i ta situacija bitno napredovati. Iako nam akademski krugovi često spočitavaju i osporavaju umjetničke vrijednosti street arta, mislim da upravo kroz njega može napredovati cjelokupna umjetnička scena. Važno je da se konačno otvori i krene prihvaćati novo i drugačije.

Kako gledaš na muralsku scenu Balkana?

Mislim da Balkan nikada prije nije imao toliko jaku umjetničku scenu kao danas, unatoč svim problemima sa kojima se suočavamo. Mogu slobodno reći da veliki broj sjajnih umjetnica i umjetnika sa Balkana danas predvode ili su u samom vrhu svjetske umjetničke scene. Ne bih mogao izdvojiti nijednu zemlju kao predvodnicu, ali što se street arta tiče, to je svakako Srbija.

Koji su izazovi sa kojima se suočavate kao organizacija?

Izazovi su brojni, ali da skratim, najveći problem su naravno financije. Veliki je nedostatak fondova koji su striktno namijenjeni za razvijanje kulture i umjetnosti, što nas kao organizatore i producente tjera da umjetnost konstantno spajamo sa različitim drugim temama. Rijetki su sponzori i donatori koji imaju sluha za umjetnost i umjetničku slobodu, ali uz dosta zajedničkog rada i truda uvijek nađemo i zajednički cilj. Konkretno, nama je uz financije isto tako problem što nitko od nas nije zaposlen u udruženju i ne bavi se samo street artom, nego svi kombiniramo svoje poslove sa organizacijom festivala i vođenjem udruge.

Koji su vam budući planovi? 

Dugoročno rečeno, plan nam je festival postaviti na visoko mjesto na ljestvici street art festivala, a samim tim da i Mostar u svijetu postane prepoznatljiv kao street art grad. Plan nam je također razvijati festival u još nekim smjerovima, ali ne mogu ništa konkretno otkrivati, osim što mogu obećati da će iduća godina biti još kvalitetnija, sadržajnija i zabavnija, što je u konačnici uvijek naš cilj.