Asja Krsmanović je bh. dramaturginja, scenaristica i selektorica. Zapravo, malo je poslova u filmskoj umjetnosti koje nije radila. Diplomirana je dramaturginja, posao za koji se školovala radila je u pozorištu, na radiju, televiziji, filmu. Režirala je i pisala je scenarije. 

Od 2011. godine do danas radi kao koordinatorica Takmičarskog igranog, Takmičarskog kratkog i programa U fokusu, Sarajevo Film Festivala, a od 2017. godine programira i Studentski program. Posvećena je filmu, festivalu, mladima, ali i društvu od kojeg su mnogi digli ruke. Ne nosi roze naočare i umjesto idealiziranih narativa o naciji dobrih i poštenih ljudi, o bh. društvu često govori iskreno i kritično.

Asja godinama govori i o rodnoj ravnopravnosti, a nakon ispovijesti glumice Milene Radulović, umjesto ćutanja i relativizacije seksualnog uznemiravanja i nasilja, sa tri koleginice je pokrenula inicijativu Nisam tražila. U intervjuu za naš portal govorila je o emancipaciji društva, ravnopravnosti, mladima u umjetnosti i drugim temama. 

Svjetski Dan žena je 8. mart, ali o ravnopravnosti žena nekako pričamo uglavnom, i najviše, na taj dan. S namjerom da pokvarimo tu statistiku, na početku me zanima vaše mišljenje zasnovano na iskustvu – jesu li žene ravnopravne u filmskoj industriji i pritom ne mislim samo na glumice i raspodjelu uloga, nego u raspodjeli svih poslova iza kamere i u drugim segmentima?

Teško je govoriti o bilo kakvoj ravnopravnosti, a kamoli rodnoj u kontekstu Bosne i Hercegovine danas, ali umjetnost je prostor u kojem najviše mogu da se izraze sve društvene skupine.

Naravno, kroz historiju je tu bilo itekako mnogo više nepravde i trebat će još mnogo godina da se ta nepravda ispravi, ali je divno vidjeti koliko žena danas u Bosni i Hercegovini stvara impresivna djela u svim umjetničkim profesijama. Kada je u pitanju film, mislim da je slika potpuno jasna i o tome mnogo govore rezultati.

Prije rata u historiju bosanskohercegovačkog filma upisala se redateljica Vesna Ljubić, producentica Vera Mihić, svoj prvi dugometražni film je tik pred rat završila i Suada Kapić i to je manje-više bilo to u dominantno muškoj profesiji (izvinjavam se ako sam zaboravila još neka značajna imena). I sama reprezentacija ženskih likova u domaćem filmu bila je apsolutno podržavanje svih patrijarhalnih stereotipa, sa  veoma sitnim izuzecima, o čemu su neke kolegice i kolege već pisali ozbiljne stručne studije. U proteklih trideset godina bosanskohercegovačka kinematografija, uprkos lošim produkcijskim uslovima, ipak uspijeva polučiti izuzetne rezultate u međunarodnom kontekstu, a za to su najzaslužnije upravo žene. Već sada možemo reći da su se u historiju bosanskohercegovačke kinematografije upisale rediteljice Jasmila Žbanić i Aida Begić Zubčević, Ena Sendijarević, producentica Amra Bakšić Čamo, scenaristica Elma Tataragić. Novi film upravo sprema i Una Gunjak, a tu su i mnoge druge redateljice, scenaristice, producentice, ali i asistentice režije, kostimografkinje, scenografkinje i druge filmske radnice koje trenutno stvaraju i čije je prisustvo u filmskim ekipama sve brojnije.

Koliko je Vas odrastanje uz Sarajevo Film Festival profiliralo kao selektoricu, ali i generalno kao umjetnicu, dramaturginju?

Sarajevo Film Festival me naučio šta znači posao, oblikovao me kao osobu i dao neka, nadam se, doživotna profesionalna prijateljstva. Kada je u pitanju moja primarna profesija, na momente me od nje možda i udaljavao, ali ne bez moje volje. Kada je u pitanju pisanje, mislim da za njega nije potreban samo zanat, već i određeno životno iskustvo. Tek kada se to dvoje spoji i udruži sa kreativnošću, čovjek može nešto relevantno reći. Pripadam generaciji milenijalaca i čini se da kod nas sve to ide nekako drugačije, možda malo sporije. Tome su, naravno, kumovale okolnosti u kojima smo odrasli od prelaska sa analognog djetinjstva u digitalno odraslo doba do, naravno, rata.

Dosta je to zbivanja za jedan mali život. Od svijeće do mobitela u samo nekoliko godina. I sve to treba procesuirati, raspakovati, posvetiti se tome. Generacija prije nas je stvarala sve ispočetka, iz ničega, u društvu u kojem se našla, generacija nakon nas je odrasla uz internet, a mi tapkamo između i pokušavamo se pozicionirati u okolnostima u kojima smo se našli, mireći vrijednosti koje postavljaju jedni i ruše drugi. Mislim da tek sad imam privilegiju u životu da o tome počnem i kreativno da se izražavam, te mi je iz tog razloga veoma drago što sam dobila priliku da svoj prvi profesionalni dramski tekst predstavim na pozorišnom festivalu u Oberhausenu kao scensko čitanje, a uskoro slijede i neke nove lijepe vijesti iz istog domena. Također mi je drago da se u mojoj generaciji našlo dosta talentovanih ljudi koji istovremeno grade svoj put i već postižu sjajne rezultate. Ono što mi nemamo je privilegija da se bavimo primarno pisanjem, već nam to svima dođe kao neki hobi, ili dodatni posao, tako da često pisanje završi na tom nekom trećem mjestu. Više rezidencija, konkursa, više podrške, prilike da se rad predstavi… ne bi škodilo, ali istovremeno ta multidisciplinarnost kojoj pribjegavamo u nedostatku egzistencijalne stabilnosti nas tjera da konstantno radimo na sebi kako ne bi ispali iz kapitalističkog točka u kojem živimo. Ali je isto tako velik rizik od upadanja u površnost.

SFF je festival koji u brojnim svojim strukturama organizacije, produkcije i realizacije ima žene,  koliko je bitno da imamo i žene koje učestvuju u organizaciji i provedbi festivala?

Počinje mi više zvučati banalno i smiješno ponavljati zašto je bitno da žene imaju priliku da rade. Nekako je očigledno i ne bi smjelo biti predmet nikakve rasprave. U organizaciji festivala učestvuje zaista veliki broj žena. Festival daje priliku svima, a uz njega ostaju samo oni koji se u njega zaljube jer je u pitanju iscrpljujući i naporan posao. Zanimljiva je činjenica da je naš selektorski tim sačinjen većinom od žena, što nije slučaj sa većinom drugih festivala koje znam. Ali isto tako, u realizaciji Festivala, u svim uredima, radi veliki broj žena i veliki broj mladih. Mislimo da je važno dati priliku mladima da uče i upoznaju se sa filmskom industrijom. Mislim da je ovo grad u kojem koga god pitate, bar je jednom radio nešto za Festival. Rijetka je to pojava da jedan događaj tako dugotrajno oblikuje neki grad.

Meni i dalje odzvanja replika iz filma Pjera Žalice u filmu „Koncentriši se baba“ kada je jedna djevojka, žena, odustala od sna da bude glumica nakon što joj je majka rekla – ne treba ti diploma da budeš kurva. Koliko smo danas daleko od takvih stavova, je li društvo prihvatilo ženu u filmskoj industriji, u umjetnosti… kao umjetnicu, a ne kao osobu čiji je jedini posao da se skine?

Nismo daleko. O tome sam već više puta pričala. Ali mi smo društvo u kojem nismo daleko ni od toga da napadamo jedni druge noževima, pozivamo da se ubije četnik/balija/peder/cigan…(dopuni sam/a) i s tim se susretnemo svaki dan kada otvorimo bilo kakve vijesti. Mi smo još uvijek vrlo primitivno društvo koje je spasilo samo ono malo godina emancipacije što smo imali u prošlom stoljeću. Također je fascinantno da i u tako primitivnom društvu nastaje tako vrijedna umjetnost. Ali sve na svijetu se sastoji od takvih oprečnosti.

Jeste li vi imali prepreka i jesu li vam neke prilike u dosadašnjoj karijeri uskraćene jer ste žena?

Više mi je prilika uskraćeno što sam uputila neku kritiku ili rekla šta mislim, nego zato što sam žena. Tako bar ja želim da mislim.

Koliko je važan ženski rediteljski senzibilitet, na aktuelnom primjeru Najsretniji čovjek na svijetu (Mitevska/Tataragić), ali i inače?

Mislim da nam taj film najbolje govori koliko je važno pričati priče, odnosno koliko je važno pričati svoje priče. Ono što je autentično, proživljeno, što nas muči i pokreće, a s čim smo se kadri suočiti i uobličiti u univerzalnu istinu o ljudskom karakteru i iskustvu. Nisam neko ko se cijeli život bavi gender studijama i ne bih se uopšte usudila pričati o muškom i ženskom senzibilitetu. Nije kao da muškarci snimaju isključivo ratne spektakle ili žene isključivo drame sa glavnim ženskim likovima, ali ako gledamo globalno, cijela historija književnosti je bila dominantno muška i ostavila nam je vrlo jednostran pogled na stvari. Istovremeno je bila i kolonijalizatorska pa nam je sva iskustva predočila iz te tačke gledišta. Sada smo napokon u situaciji da imamo polifoniju i da je moguće pričati priče iz različitih perspektiva, bilo da je riječ o književnosti, filmu, teatru ili drugim umjetnostima. Film “Najsretniji čovjek na svijetu” je važan jer je umjetnički vrijedan film i film čija tema nikada ne bi trebala prestati da nas zanima.

Koliko je važno što je inicijativa Nisam tražila pokrenuta iz dramskih krugova, pored toga što je važna sama po sebi i koliko vas je iznenadilo i razočaralo sve ono što ste saznale, pročitale?

Ne znam. Možda ću jednoga dana znati, ali sada mi je to prosto preblisko. Mislim da je bolje da drugi pričaju o tome. Znam da je meni to bilo jedno važno životno iskustvo i da me natjeralo da stvari vidim šire. Malo me šta u ovom društvu može razočarati jer sam uvijek spremna da očekujem najgore, ali ako je ikome imalo promijenilo način na koji percipira stvari, da prestane da se krivi nešto za što nije kriv/a, onda mi je drago što se desilo.  

U jednom intervjuu prije četiri godine ste rekli da nam treba emancipatorski pokret. Je li se to desilo i koga vidite na čelu jednog takvog pokreta i kako on treba da izgleda?

Nisam sigurna jesam li prije četiri godine bila pametnija ili gluplja. U svakom slučaju lakše sam izgovarala stvari. Treba nam emancipacija. I nemamo nikoga ko bi to mogao uraditi. Nekada je to bio sistem, a sad su ljudi prepušteni sami sebi da se obrazuju i rade na sebi. Čini se da je prilika više, a želja manje, ali nikada ne smijemo zaboraviti da nemamo svi iste mogućnosti i iste startne pozicije. To što nas je za to u savremenom svijetu sve manje briga, zapravo je najveći poraz. 

Slađan Tomić je freelance novinar iz Sarajeva. Radio je u redakcijama TV1 i Oslobođenja, Federalne televizije, te Mediacentra Sarajevo. Stalni je saradnik nekoliko domaćih i stranih medija. Najčešće se bavi temama koje preispituju odgovornost vlasti, ljudskim pravima, te angažovanom umjetnošću. Student je postdiplomskih studija Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, Odsjek za komunikologiju/novinarstvo.