Stela Mišković je dramaturškinja iz Crne Gore koja trenutno radi na pripremi Predsjednice Vernera Švaba u režiji Radmile Vojvodić i produkciji Kraljevskog pozorišta Zetski dom. U razgovoru za naš portal govorila je o opstanku kao najvećem izazovu teatra ali i o pozorištu kao neodvojivom dijelu njenog bića. „Teatar je polje beskrajne tolerancije, širine i nadnacionalizma”, kaže Stela Mišković.

Poziv i profesija dramaturga i dramaturškinja posebno je zanimljiva zbog toga što podrazumijeva naročit odnos sa književnim tekstom, ali i pozorištem i pozorišnom publikom. Odgovornost je jedna od osnovnih kategorija ovog posla, potom vrlo dobro poznavanje dramskih načela i pravila, ali i inovativnost i kreativnost. Ono što me posebno zadivljuje u poslu dramaturga/kinja jeste vještina interpretacije predloška, odnosno, mahom, književnog pripovjednog teksta. Čini mi se da niko tako detaljno ne iščitava i ne rastače strukturu književnog teksta, posebice velikih proznih formi poput romana, kao što to rade dramaturzi/kinje. Slažete li se sa time, iz Vašeg dugogodišnjeg iskustva dramatizacija književnih djela, da su dramaturzi/kinje, između ostaloga, dobri, temeljiti i odgovorni čitatelji i čitateljice, što je rijetko i dragocjeno umijeće?

Naš posao se, čak i kad uzmemo definiciju profesije dramaturga u širem smislu, uglavnom bazira na čitanju, iščitavanju i učitavanju u književna djela. Sve što radimo, uspjeh projekta, čitav značenjski put jednog procesa, zavisi od toga kako smo iščitali dati predložak. U tom smislu, nus pojava našeg zanimanja je i temeljito i odgovorno čitanje, tako da to nije neka naša vrlina, to je jednostavno nužnost, odnosno preduslov, ono što dramaturg sam po sebi jeste u svom biću – prvenstveno čitalac i tumač najprije književnih djela, a onda i svih ostalih umjetnosti, pojava i fenomena u društvu, odnosno bukvalno svega ostalog. Moje je čvrsto uvjerenje da sve na svijetu ima određenu dramaturgiju.

Vi ste ponajviše angažirani upravo na dramatizaciji tekstova za pozorišne predstave. To mi donekle sugerira da Vam je, pored knjiga i književnih tekstova, pozorište jako blizak i važan kulturni i društveni fenomen? Značaj teatra za društvo i kulturu je uistinu neporeciv i jako kompleksan. Snaga pozorišta je upravo u tome što računa na kolektivno, na zajednicu, pa samim time ima mogućnost da promijeni svijest društva, neposredno senzibilizira i oplemenjuje publiku prema krupnim pitanjima današnjice i svakodnevnice. Kako je onda moguće da značaj pozorišta nije prepoznat od strane zvaničnih institucija koje se bave pitanjima kulture, obrazovanja, ali i očuvanja identiteta i kulturnog naslijeđa? Osim toga, koji su, prema Vašem osjećanju, najveći izazovi teatra, ali i svih onih koji, u sadašnjem trenutku, žive od teatarskih zanimanja i profesija?

Najveći izazov teatra je opstanak. Da bi sintagma snaga pozorišta uopšte imala smisla, potrebno je da pozorište osim, naravno, kvaliteta, posjeduje i kvantitet. Kad kažem kvantitet ne mislim na brojnost pozorišnih produkcija, već na brojnost poštovalaca, ljubitelja i u prvom redu posjetilaca pozorišta. Nama koji smo bliski teatru, možda se i čini da pozorište živi, mi vidimo pune sale, makar na prvim izvođenjima neke predstave i nama je puno srce, ali istina je drugačija. Pozorište  i pozorišna kultura, danas izumiru. I do sada je pozorišna publika bila usko profilisana, a ne u ovo moderno doba. Evo, kad odete u pozorište na predstavu, zar ne znate tačno koje ćete ljude sresti? Ako ste redovni posjetilac, znate ih čak imenom i prezimenom. A nove, svježe publike gotovo da i nema. Djeca se danas bave nekim drugim stvarima. Digtalizacija je učinila svoj dio posla, a roditeljska indiferentnost prema interesovanjima njihove djece, čini onaj pogubniji dio.

Na isti način tumačim i činjenicu da je pozorište uvijek zanemareno od zvaničnih institucija kulture, jer te institucije vode pojedinci. Sluh za potrebe društva i značaj pozorišne umjetnosti za zajednicu, zavisi od načina odrastanja, obrazovanja i interesnih sfera tih pojedinaca, a umnogome i od nivoa poslušnosti određenim partijama kojima pripadaju, pa tako, ne treba da nas čudi njihova indiferentnost. Mi, pozorišni radnici, ostali smo kao zadnja linija očuvanja teatarskog života, ali nisam sigurna da činimo dovoljno.

Sad kad razmišljam o ovome shvatam da možda treba pozorište vratiti na ulice, ali u onom esencijalnom obliku, izmjestiti ga iz udobnosti institucija, pa onda od početka edukovati publiku. Ne čekati da publika dođe u pozorište, treba dovesti pozorište publici. U ovom trenutku ovo možda zvuči apsurdno, ali bojim se da je to budućnost koja nas čeka. Borba za svakog gledaoca. Početi ciklus od početka, ionako čitav region, u svakom smislu, počinje da liči na mračni srednji vijek.

Budući da ste dramaturškinja, da pozorište razumijete iznutra, mislite li da su danas naša regionalna pozorišta, pozorišni festivali i susreti, mjesta na kojima se dešavaju značajne društvene pobune, promiče se i afirmira istina, ali i rijetka mjesta na kojima se nudi alternativno promišljanje i kritičko propitivanje svijeta? Koja Vas je, na tom tragu, regionalna predstava, u posljednje vrijeme, nagnala na samopreispitivanje, kritičko raščlanjivanje, i potpirila u Vama snažan emotivni odgovor?

Mislim da je teatar, kad izađemo iz učionica, jedino mjesto na kome se nedvosmisleno, otvoreno i kontinuirano nudi mogućnost kritičkog promišljanja svijeta. Nažalost ovo pitanje mi je upućeno u vrijeme korone, u kome smo svi uskraćeni. Veoma je malo gostujućih predstava, veoma je malo šanse za odlazak na neki festival, tako da mi je izbor uvelike sužen. Ove godine sam srećom imala šansu da odem na MESS, moj omiljeni regionalni festival i upravo na MESSu, u Kamernom teatru sam odgledala predstavu Kokana Mladenovića, po romanu Darka Cvijetića – Šindlerov Lift koja je ostavila na mene snažan utisak. Sjećam se da sam se sutradan vraćala iz Sarajeva za Cetinje i čitav put preplakala. Mislim da je tome i mom sveopštem utisku predstave doprinijela i naša (crnogorska) svježa društveno-politička situacija koja  neodoljivo podsjeća na ono što se u Bosni dešavalo te 92.

Većina nas koji smo u prilici da pratimo BiH pozorišnu scenu, često se pitamo – Dokle više ratne teme? Međutim, doživjela sam svojevrsnu epifaniju, te večeri u Kamernom. Shvatila sam da mi (Balkanci) iz tog paklenog kruga međusobne mržnje nikad ne izlazimo i da se mora govoriti o tim zločinima baš sad glasnije nego ikad. Možda će neko čuti. Teatar je polje beskrajne tolerancije, širine i nadnacionalizma i pravo je mjesto za takav krik.

Istog dana čula sam da je prva žrtva rata u Mostaru bila Mira Golub. Kakva ironija! I tada su mi suze nekontrolisano potekle. Sjećam se da sam napisala na svom fb profilu: Rat u Bosni ubio je Goluba Mira. Mi smo ubili Goluba Mira. Svi koliko nas je. Mogu li se te suze ikad isplakat?

Pored ove predstave moram pomenuti i predstavu Ana Karenjina u režiji Mirka Radonjća i dramatizaciji Ilije Đurovića, (koprodukcija Dramski studio Prazan Prostor i Kraljevsko Pozorište Zetski dom), koja predstavlja apsolutnu dekonstrukciju Tolstojevog romana, pri čemu se svaki segment romana do tančina poštuje. Ovaj savremeni sublimat Tolstojevog života i djela je nešto što se nadam da ćete imati priliku da pogledate u Sarajevu.

Živite u Cetinju, gdje ponajviše i radite, a u posljednje vrijeme ste, čini se, posebno angažirani u Kraljevskom pozorištu Zetski dom. Ne mogu odoljeti a da Vas ne upitam, koliko ste zadovoljni odnosom pozorišta i publike u Crnoj Gori?

S obzirom na to da smo mala zemlja, te je dovoljno da se svaka predstava odigra po pet puta, pa da se izmijenja čitava Crna Gora da je pogleda, prilično sam zadovoljna (smijeh). Sad sam malo pretjerala, ali uglavnom shvatili ste poentu.

Osim toga, ono što sam gore rekla, važi i kad je Crna Gora u pitanju. Treba se na pozorište navikavati od malih nogu. Smatram da najveći problem leži u tome što između predstava za djecu i predstava za odrasle postoji velika praznina. Niko se ne bavi tzv. Coming of age, komadima, odnosno komadima za adolescente i tu ja mislim leži ključ profilisanja publike za teatar. Ovu grupu treba postaviti za ciljnu, kako bi taj lanac teatarske edukacije bio čitav.

I još nešto vezano za ovu temu – koliko je publika ustvari zainteresovana za pozorište i kako bi pozorište zaista moglo živjeti, pokazuje činjenica da kad su neke tetarske akcije i popusti na karte, ne možeš doći na red u teatar. Možda se ova moja izjava čini različitom od one na početku, ali ako razmislite i nije. Radi se samo o kulturnoj politici koju treba odrediti, sprovoditi i biti joj dosljedan.

U posljednje dvije godine samoća je postala jedna od temeljnih odrednica našeg života – pojam kojeg smo počeli posve drugačije shvatati i doživljavati. Kako ste Vi intimno iskuslili i otrpjeli pandemijsku zatvorenost i samoću? A kako je, sa druge strane, ona utjecala na Vaš profesionalni angažman?

Generalno sam osoba koja je ili u kući ili u pozorištu, tako da se moj privatni život uopšte nije promijenio tokom tog perioda izolacije, koji, u neku ruku, i dalje traje. S druge strane, u poslovnom smislu sam izgubila mnogo, pogotovo tokom prve godine korone. I ne samo to, ta spoznaja prevage borbe za golu egzistenciju nad potrebom za umjetnošću je bila prilično zastrašujuća i otrježnjujuća. Kad Maslovljeva hijerarhija potreba udari svom snagom u stomak, kad se lista prioriteta promijeni, a kriterijumi spadnu zarad nečega što si do juče smatrala banalnim – novcem, onda se čovjek zaista nađe u čudu i počne se preispitivati na svim nivoima. Nego eto, srećom, taj neki period je iza mene. Pa sad, punog stomaka, opet mogu da razmišljam o umjetnosti.

Jedna od meni nezaobilaznih tema, kada god imam priliku razgovarati sa uspješnim, nekonvencionalnim i osviještenim ženama, jeste upravo iskustvo i perspektiva iz koje te žene stvaraju, atmosfera koja ih okružuje, i teret koji ih prati. Vi ste uspješna dramaturškinja koja, kako u jednom razgovoru navodite, sebe ni po čemu ne smatra konvencionalnom. Promišljate li, intimno i u poslu, o položaju žena u našem društvu, o ženskoj svakodnevnoj borbi u našim regionalnim, patrijarhalnim društvima, o marginama na kojima su žene dugo nepravedno obitavale, a iz kojih se danas pomalo otimaju? Na koncu, ponovo se nameće pitanje, koliko je savremeni teatar pozvan da se bavi upravo ovakvim pitanjima – marginaliziranim grupama i pojedincima?

Kad je u pitanju savremeni teatar – on je pozvan da se bavi svim pitanjima koja zanimaju čovjeka. Bilo da se radi o aktuelnim, društveno angažovanim pitanjima ili o tradiciji u smislu dekonstrukcije njenih mitova, ali i očuvanja kulturne baštine, makar na nivou informacije. Uvijek promišljam o položaju žene u društvu, ne samo da promišljam nego se i bavim njime kroz predstave koje radim. Koreodrama Tamare Vujošević Mandić U amanet, rađena po mom predlošku upravo govori o jednom arhetipskm odnosu, odnosu majke i ćerke, iz kojeg sve proističe. Uvijek kad pomislim da smo krenuli korak dalje u emancipaciji, nešto me demantuje. Najviše me žalosti kad me demantuje sama žena. Pojam feminizam se danas tumači kao pokušaj diskriminacije muškaraca, dominacije žena, marginalizacije nasilja koje se potencijalno vrši nad muškarcima. Žene ponosno izjavljuju kako nisu feminsitkinje. U današnje vrijeme, izjaviti ovako nešto, bilo kojeg da si pola, znači odsustvo elementarnog obrazovanja, jer drugarice i drugovi, danas smo svi feministi – i Vi ste, znali vi to ili ne i htjeli vi to ili ne. Tako da je svakako dužnost teatra da se bavi ovim i ostalim marginalizovanim grupama, kako bi se širokim masama makar približili i definisali pojmovi i pojave koje ih plaše i koje ne poznaju.

Pretpostavljam da ste trenutno angažirani na nekom projektu, ili da radite na novoj dramatizaciji? Vjerujem da je rad na nečemu što nas ispunjava jedno od potpunijih zadovoljstava u životu. Ulijevaju li Vam profesionalni angažmani i poslovi zadovoljstvo i smislenost u život? Osim njih, šta Vas još čini sretnom?

U toku je projekat Predsjednice Vernera Švaba u režiji Radmile Vojvodić i produkciji Kraljevskog pozorišta Zetski dom. Priča o pokušaju ispunjavanja ogromne praznine bića građenjem i konstruisanjem vještačkog identiteta i konstantnim rivalitetom u kome neko obavezno mora biti gori od onog drugog, dok stvarnost nemilosrdno kuca na vrata.

Smatram sebe jednom od najsretnijih osoba na svijetu jer sam jedna od rijetkih koja se bavi poslom koji voli i koja živi u gradu koji obožava. Magija pozorišnog procesa, pozorište samo, živa riječ na sceni, nešto su što svaki put doživim na isti način. Pozorište je neodvojivi dio mog bića. Tu pripadam. To živim. To sam ja.

Osim ovoga, sretnom me čini ljubav između ljudi i hrabrost da nosiš sebe i budeš istinit u svakom trenutku.

Nikolina Todorović (1995, Sarajevo) diplomirana je književna komparatistica, pjesnikinja i književna kritičarka. Dobitnica je nagrade Mak Dizdar 2021., koju dodjeljuje književna manifestacija Slovo Gorčina u Stocu za najbolju prvu neobjavljenu knjigu pjesama. Pjesme su joj prevođene na engleski, francuski, ruski i gaelski. Trenutno je dio projekta Ženska čitaonica: fabrika književne kritike, koji organizira Ženski odbor P.E.N.Centra u BiH, u kojem piše književnu kritiku o savremenim djelima regionalnih i svjetskih autorica. Istraživačica je na projektu Historija Queer života u BiH koji organizira i vodi Sarajevski otvoreni centar, te piše književne kritike, osvrte, komentare i analize za nekoliko domaćih i regionalnih portala.