Sanin Milavić

Porod

Prije par sedmica moj dvanaestogodišnji sin dao je svoju prvu izjavu u policiji u svojstvu svjedoka. Moja supruga dok je vozila po njega u školu drznula se da sirenom upozori vozača vespe da je zakrčio raskrsnicu. Zbog toga ju je isti pratio do škole, stao pored nje, opsovao joj, kroz otvoren prozor pljunuo joj u lice i odvezao se. Sve to pred desetinama djece koja su sretna zbog kraja nastave izlazila iz škole.

U isto vrijeme dok se sve ovo odvijalo, samo stotinjak metara zračne linije dalje, bio sam na poslu u Pozorištu mladih Sarajevo. To je ono mjesto gdje djecu učimo da pravda i dobro uvijek pobjeđuju, da su hrabrost, poštenje i ljubav garant uspjeha i eto u najmanju ruku, da nije lijepo pljuvati nekoga.

Bijesan sam istog dana povratio emocije na Twitteru kroz thread i kao reakciju dobio podršku od poznatih i nepoznatih ljudi, sablasno mnogo sličnih iskustava i pokoji idiotski komentar jer…. Jer Twitter.

Strah je došao tek dan poslije. Strah od potencijalnih scenarija koji su se mogli dogoditi da je vozač vespe bio nervozniji, drogiran, da je imao oružje, ukratko svaki mogući scenarij koji bosanska mašta baždarena na „otvorili ga i zatvorili“ scenarij može zamisliti. Poruke i komentari i dalje pristižu na Twitteru i hvata me osjećaj stida što sam sad i druge ljude nasekirao ili razbjesnio.

Prihvatanje je došlo tek poslije. Dva tri dana nakon nastavili smo sa svojom rutinom, lajna je našla drugu temu, život ide dalje, jel’?

Od svega je ostala zabilježena jedan krivična prijava protiv NN lica i sitna trauma koja se udobno smjestila negdje u utrobu zajedno sa sličnim koje su već neko vrijeme tamo. Redaju se one tako redovno već godinama u svima nama, tinjaju tek toliko da podgrijavaju bijes i kroz neki nepoznati proces prelaze u hronična oboljenja i anksiozne poremećaje. Taman pomislimo da ne može više pod kožu, naiđe nova i udobno se smjesti, a utroba raste i boli. Da citiram Konstraktu sa „šta ćemo sad?“ ili da se držim citata sa ove strane Drine „Ja, pa?“ i „I šta sad?“. Kako god, očito ništa. Nastaviti polako sredinom, stalno balansirajući na tankom koncu između ludila i spokoja, nasilja i pacifizma, želja i realnosti i sa lažnim uvjerenjem da sav taj tinjajući bijes kontrolišemo.

Jeben je taj bijes, jer kad mu postane tijesno unutra krene nezaustavljivo van i traži da se prožvaće i ispljune, baš kao kod onog vozača vespe. Kakvom god on polusvijetu pripadao bojim se da isti čuči u svima nama i samo čeka neku sirenu.

Da razvodnim napetost, nemili događaj sa početka teksta nema epilog. Ništa se još nije razriješilo po pitanju krivične prijave, ali se simbolički desio dan, dva nakon što je jedan od „naših najboljih“ pokazao srednji prst novinarima. To me pak podsjetilo na još jedan srednji prst od prije par godina zbog kojeg je privedena njegova vlasnica, jer ga je pokazala jednom drugom od „naših najboljih“.

Zato, kada se pitam kada ćemo konačno iz ove tempirane bombe što nam kuca u utrobama poroditi nešto dobro, neku promjenu, bilo šta, nisam optimista.

Evo već četvrt stoljeća gravidnosti, a otvoreni smo tek dva prsta.

Sanin Milavić je zaposlen kao glumac u Pozorištu mladih Sarajevo od 2007. godine. Diplomirao je na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu i do danas je ostvario uloge u više od  40 pozorišnih predstava i u brojnim TV i filmskim produkcijama. Saninova novija glumačka ostvarenja možete pogledati u predstavama “Welcome”, “Hrabr novi svijet”, “What is Europe” i filmovima “Tabija”, “Deset u pola” i “Quo Vadis, Aida?”, filmu nominovanom za nagradu Oskar. Trenutno živi i radi u Sarajevu.

Related Posts

OLJA RUNJIĆ, književnica i direktorica Festivala „Škure“:  Još uvijek sam zaljubljena u ljude,  i kad mi se najmanje sviđaju, zagledana sam u dobro u njima

Nakon što je završeno još jedno izdanje Međunarodnog festivala savremene književnosti Škure, razgovarale smo sa Oljom Runjić, osnivačicom i direktoricom Festivala. Pričale smo o životu na relaciji Beč-Šibenik-Sarajevo, provincijskim mentalitetima, iskustvu egzila, jeziku, teroru desnice i patrijarhata koji suvereno korača u naše prostore sloboda i inspiraciji koja (potencijalno) izvire iz ovakve zbilje. Olja Runjić piše prozu i […]

Mladost u egzilu

Pitanje mladosti u današnjem vremenu je neriješeno pitanje. Živimo u vremenu u kojem vlada kult mladosti koji nam mladost oslikava kao najbolji period života, svi žele da ostanu mladi, da budu lijepi i vitalni. Danas je mladost na tronu čovječanstva. Uporedo se odvija surova stvarnost, u kojoj je omladina izložena lutanjima, izgubljenosti, nezaposlenosti, socijalnoj marginalizaciji i sveopštoj[…]