Ispisujući svoju životnu priču u knjizi “Manifest – kako nikada ne odustati” književnica Bernardine Evaristo, govoreći o vlastitom identitetu, između ostalog kaže, da su zbog boje njene kože, ljudi oduvijek u njoj vidjeli njenog oca Nigerijca, ali nikad i njenu majku Engleskinju. O tome u kojoj mjeri mi sami držimo uzda vlastitog identiteta, a koliko smo prepušteni na milosti i nemilost svega onoga što drugi misle i žele vjerovati da mi jesmo, posebno sam razmišljala, nakon što sam pogledala predstavu studenata i studentica Akademije umetnosti iz Novog Sada, pod nazivom Niko nas nikada nije pitao. Predstava je nastala u okviru ispitnog kolokvija na drugoj godini glume u klasi profesorice Jasne Đuričić i asistentice Bojane Milanović, a prikazana je u Sarajevu u sklopu drugog izdanja Female Art Rising festivala. Devetero mladih ljudi, poimenice to su: Sergej Petrović, Sanja Banićević, Stefan Simić, Tamara Nikolić, Relja Štiglić, Nevena Erić, Kuzman Krstović, Vasilije Pačariz i Dunja Mikić dobilo je zadatak da odgovori na temu izbjeglištva, tako što će svako ponaosob istražiti i odabrati po jednu priču osobe koja je bila primorana napustiti svoj dom. Priče koje su pronašli, kako sami kažu, rušile su njihove vlastite predrasude, a sam proces rada na predstavi učinio je da barem djelomično razumiju patnje i iskušenja koje ljudi u pokretu svakodnevno prolaze. 

Prva priča, posvećena je dječaku Abdulu iz Afganistana kojem su Talibani ubili cijelu porodicu. Zahvaljujući očevom prijatelju, Abdul je uspio preživjeti i uz mnogo poteškoća stići do Europe, gdje je morao prositi, raditi i snalaziti sve kako god zna, da bi imao šta jesti. To je trajalo sve dok nakon više od godinu, nije u Mađarskoj sreo svog najboljeg prijatelja Omara iz Afganistana i njegovu porodicu koja ga je usvojila. Danas svi zajedno žive u Minhenu. Žrtva talibanskog režima je i profesor ruske književnosti Nasim, koji tečno govori šest jezika, i koji je također u strahu za vlastiti život odlučio pobjeći iz Afganistana. On je odlučio preko Rusije ući u Norvešku, gdje je radio u izbjegličkom kampu kao prevodilac. Međutim, kako nije bilo načina da dobije azil, nije imao izbora neko ići dalje. Nakon tri godine pješačenja, konačno je stigao u Njemačku. Nakon svega što je prošao, smatra da jedino što mu je kao čovjeku i kao izbjeglici ostalo jeste da bude socijalni radnik, kako bi pomagao drugima. Iako odrasla u Iranu, 21ogodišnja Hamdija, je porijeklom iz Afganistana. Odrasla je u rigidno patrijarhalnoj porodici, u kojoj kao djevojčica, potom djevojka, nije imala nikakvih prava. S 15 godina, otac ju je prodao (prisilno udao) za duplo starijeg čovjeka. Vjerujući da može i zaslužuje bolje, Hamdija je uspjela pobjeći, udati se za momka kojeg je voljela, te s njim i malenom kćerkicom poći put Europe. Nakon užasnih tretmana u Grčkoj i Italiji, sve troje su uspjeli doći do Njemačke. Prema njenim riječima, bila je to prva zemlja koja im je nešto dala, i njena je želja da postane zubarka, kako bi svojoj porodici u Iranu dokazala da je i ona čovjek. Za razliku od Hamdije, Nima je u Iranu imao divnu porodicu i prijatelje, ali je ipak kao aktivista za ljudska prava morao pobjeći iz zemlje. Kao gorljivi protivnik vladajućeg režima, uputio se prema europskom tlu gdje je, osim prijateljstva s Omidom koji je u istoj situaciji, našao samo razočarenja. 

Bolji život pokušalo je pronaći i na stotine hiljada Sirijaca. Većina njih pokušavala je preći granice tvrđave Europe opasnom mediteranskom rutom, koju mnogi nazivaju put smrti. Sreću da prežive do krajnjih granica nehumane uslove imali su 16ogodišnja Nudžin, 24ogodišnja Halet, jedan dezerter Asadove vojske, kao i 19ogodišnja Doaa, ali na hiljade je onih koji su se utopili na tom prijelazu. U moru je umro sin Asadovog vojnika, kao i Doaain zaručnik s kojim je željela otići u Švedsku. Važno je spomenuti da je sarajevskoj izvedbi predstave, prisustvovala i Doaa koja je (kao jedna od 15 preživjelih na brodu na kome se nalazilo 500 putnika) danas aktivistica za ljudska prava i otvoreno govori s čim se sve susreću ljudi u pokretu.  

Među devet priča u predstavi, našla se i ona o dječaku Šlomi iz Etiopije čiji je otac poginuo u borbama protiv ustanika Eritreje. Nakon očeve smrti, zadesila ih je i velika suša u kojoj je stradala krava od koje je cijela porodica preživljavala. Nemajući izbora, Šlomo se s majkom, sestrom i bratom, krenuo prema logoru za unesrećene koji se nalazio na jugu zemlje. Prije nego su stigli, od iscrpljenosti mu je umrla sestra, a brat je ubijen u jednoj tuči u logoru. Znajući kakva opasnost vlada, njegova je majka odlučila spasiti mu život tako što ga je poslala s jednom etiopskom Jevrejkom u Izrael. Tada je za njega započeo novi život i novi identitet. Postao je doktor, ali nikad nije zaboravio od kuda je došao. Nakon ženidbe, priključio se ljekarima bez granica i vratio u Etiopiju. Opet, u jednom logoru, nakon svih tih godina pronašao je svoju majku. 

Predstava Niko nas nikada nije pitao jedna je od onih koje se pamte. I svaku od priča koja je u njoj kazana, moralo se barem ukratko spomenuti. Novosadski studenti i studentice koji se trenutačno bore za vlastitu budućnost, došli su nam govoriti o drugima koji se, također, bore za život dostojan čovjeka. Uradili su to vrlo jednostavno i jezgrovito. U sat i po, svako od njih je uspio ogoliti svoju dušu i pobuditi empatiju prema ljudima koje olako nazivamo izbjeglicama, umjesto da ih pitamo: kako su izgledale njihove kuće? kakvo im je voće raslo u baštama? koju muziku slušaju? koje knjige čitaju?

Svako ima pravo tražiti bolji život za sebe. Snovi i budućnost su neotuđiva imovina svakog čovjeka. I da se vratim na knjigu Bernardine Evaristo, čiji podnaslov glasi kako nikad ne odustati. Danas je na svijetu blizu 120 miliona unesrećenih žena, djece i muškaraca koji ne odustaju u potrazi za boljim i sigurnijim mjestom za sebe i svoje porodice. 120 miliona različitih životnih sudbina, koji se ni na koji način ne mogu svesti pod jedan naziv. Zato moramo znati, da kad mislimo da je dovoljno reći izbjeglica, mi zapravo nismo ništa rekli o njima, ali jesmo o nama samima.