„Tri dana ili Uspon i pad gospodina B“. Autor teksta: Roman Sikora. Dramaturgija: Nedžma Čizmo. Režija: Tanja Miletić Oručević. Scenografija i kostimografija: Sabina Trnka. Muzika: Husein Oručević. Konsultant za scenski pokret: Emir Fejzić. Produkcija, aranžman songa: Igor Kasapović. Producent: Miroljub Mijatović. Izvršni producent: Denis Krdžalić. Ansambl: Nusmir Muharemović, Snežana Vidović, Adem Smailhodžić, Siniša Vidović i Zlatan Školjić. 

Piše: Ljupko Mišeljić

Gospodin B. doživjet će potres mozga. Predugo otvoreno bolovanje dovest će do situacije u kojoj gospodin B. ostaje bez posla. Zamijenit će ga kolega koji neće dugo čekati na isto radno mjesto. Kada gospodin B. izađe iz bolnice doživjet će još jedan potres mozga. To će bolovanje biti duže nego prethodno, a ovog puta stižu i računi za zdravstvenu njegu nezaposlenog lica. Kada ostane bez ušteđevine neće moći da otplaćuje kredit za stan. Ispraćen iz stana procesom izvršenja nepokretnosti, ostat će i bez namještaja koji bi mogao prodati. Višegodišnje iskustvo rada za trgovačku premiju u prodaji polisa osiguranja, potom višegodišnje iskustvo rada na prodaji kreditnih usluga banke prate stereotipne situacije prevara kolega, prijatelja, rodbine pa tim slijedom gospodin B. ostaje bez „kontakta za hitne slučajeve“. Karijeru punu prevara okončat će saznajem da je njegova karijera zapravo bila prevarantska, i to će mu saznanje uputiti upravo oni koje je smatrao bliskima. Budući da ne zna nikog ko bi mu mogao pomoći i posuditi novac, uključujući najbliže srodnike, gospodin B. završit će na ulici. 

Poznata činjenica da niti jedan podatak iz predistorije kretanja materijalne tačke nije bitan za proučavanje daljeg kretanja osim početnog mehaničkog stanja gospodinu B. bit će saopšten na veoma jednostavan način. Prvo kroz saznanje da je on sada materijalna tačka u jednom neuređenom sistemu sila čija je napadna tačka kapital, potom kao saznanje da njegov centar mase ostaje bez privida ravnoteže jer on ostaje bez kapitala. Da, moglo je dosad biti rečeno i argumentovano da je riječ o kognitivnoj fuziji: niti je čovjek materijalna tačka koja ima centar mase, niti je čovjek vektor koji ima pravac, smjer i intenzitet u odnosu na napadnu tačku (kapital). Kad ta kognitivna fuzija postane više od „ploda svijesti“ i „percepcije stvarnosti“, više od objektivne istine na kojoj je bazirana kapitalistička utopija, gospodin B. neće više imati priliku za tom perspektivnom. Neće imati kud nego na ulicu. Tamo će imati i mjesta i vremena da misli o apstraktnim konceptima života i življenja, jer tad će zaista biti gonjen potrebama koje zadržava i širi unutar sebe. Ne više potrebom za viškom preživljavanja i potrebom za  robom kao spektaklom, već isključivo za osnovicom preživljavanja. Tad spektakl postaje svojevrsna roba: grad postaje pozornica i scenografija života, sa cjelokupnom ideologijom vladavine ljudi a ne vladavine prava.

Da li gospodin B. u takvim okolnostima pribjegava optuživanju sebe? Da li određene emocije koje mu se javljaju a koje izaziva mislima stvaraju nove kognitivne fuzije? Da li ga misli ili emocije sprečavaju da živi život u skladu sa svojim životnim vrijednostima? Ne. Gospodin B. nastavlja tamo gdje je stao, samo se praznim džepovima. Ponovo će iskoristiti svoju abnormalnu potrebu za „predstavljanjem“ drugima, prepoznajući kupce te usluge upravo u ljudima na margini egzistencije. Osnovat će Univerzitet za beskućnike, naplaćivati svoja predavanja o prošenju onima koji su u istoj poziciji. Radit će za novac, radit će za kobasice, radit će za pola paštete, sve u zavisnosti od nivoa studija koji njegovi polaznici budu pohađali i predznanja koje imaju. Pa i kad bude pokraden, i kad ga ostavi ljubav njegovog (novog) života ili bolje rečeno predmet njegove požude, lutka/robot njegovih želja i fantazija, gospodin B. nastavit će tamo gdje je stao. Kad se ponovo razočara u život (po ko zna koji put), ni tad više neće biti nepoželjnog znanja o mogućnostima nerada: rad nikad nije ni bio opcija za gospodina B. Nema tog saznanja o tome kako čovjek nije jedna usmjerena duž sa pravcem, smjerom i intenzitetom sve dok ostaje znanje o beskućništvu koje se može dobro prodati svijetu sličnih. Sve do samog kraja, dok novi učenici i nazovi prijatelji gospodina B. ne pokažu znanje o beskućništvu koje su stekli. Njegova konkurenkcija će, kao i njegova akademska zajednica, skupljati novac namijenjen za podršku gotovo beživotnom gospodinu B. nastojeći da tako sebi opskrbe kakvu takvu zaradu. 

Da li će policija blagonaklono gledati na to u gradu prepunom turista? Da li će gospodin B. umrijeti zbog nebrige sistema, neformalnog i formalnog sistema, države i policije? Da li će gospodin B. umrijeti na praškoj ulici kao beskućnik? Da. 

– Gledaoci koji se vole smijati sasvim sigurno će užvati u ovoj predstavi. U pozadini te priče su specifični ljudski odnosi, zapravo deformisani ljudski odnosi u jednom društvu unutar tržišnog kapitalizma. Kada čovjek čovjeku postaje roba, što što se može kupiti, što se može uništiti i društvo u kojem je veoma lako pasti sa samog vrha na samo dno – kaže Roman Sikora o svom tekstu. 

– Moguće je u Bosni i Hercegovini danas tvrditi da mi ne živimo u ovako razvijenom obliku liberalnog kapitalizma i da naše društvo nije toliko surovo i otuđeno. Ali život u ovakvom sistemu je buduća neminovnost. Zar nisu sva obećanja lijepe budućnosti naših političara puna vjere u blagodeti liberalnog kapitalizma? Zar ne postoji – makar i ne uvijek do kraja osviješten – društveni konsenzus o kapitalizmu kao „najboljem od svih sistema“? I, ako nismo svi mi danas gospodin B., bićemo sutra – kaže Tanja Miletić Oručević, rediteljka predstave.

– Ovakav princip dedramatizacije, dakle: retrospekcija i najave onoga što ćemo gledati, dramaturški je model koji je često koristio Bertolt Brecht u svojim komadima. Upotreba takvog modela kod publike proizvodi manje emocionalne involviranosti u samu priču i teže poistovjećivanje sa glavnim likom. Upravo to i jeste cilj u ovoj predstavi: ne saosjećati sa Gospodinom B., nego se istinski zapitati kakav je to svijet iz kojeg on dolazi, čiji je on proizvod, posljedica čega je takva njegova sudbina – kaže Nedžma Čizmo, dramaturškinja.  

Autor, redateljka i dramaturškinja biraju klasičnu konvenciju scensko-gledališnog prostora: podjelu na pozornicu i publiku. Publika je na pozornici pa „gestusi“ i dizajn svjetla bivaju vidljiviji i uz manje distance. Glumački ansambl bira radije „sistem zvijezde“ što praktično znači da je gospodin B. ipak sveden u koncept protagoniste priče sa nesretnim krajem. Iako scenografsko rješenje računa na performera kao „tijelo biti“, koristeći metod „siromašnog kazališta“, kostim računa na glamur svijeta beskućnika (a takvo nešto ipak postoji). To su prednosti jednog pozorišnog komada koji – poput ove predstave – računa na izvođenja izvan matične pozorišne kuće i koji bi, sasvim sigurno, mogao biti tema promišljanja odgovora na pitanje zašto je predstava uopšte dospjela u pozorišnu kuću, u konvencionalni scensko-gledališni prostor. Ima li konkretnog „otjelotvorenja“ emocija i misli u takvom konceptu, to pitanje ostaje za publiku, kao i brojna druga pitanja političke, društvene, ekonomske prirode. 

Predstava „Tri dana ili Uspon i pad Gospodina B“ neće ipak promijeniti ništa bitno u ovom društvu. Ne zato što pozorište nema tu snagu, već  prvenstveno zato što kultivacija antagonizama koje donosi kapitalizam ostaje daleko izvan promišljanja potencijalnih pitanja jednog minimalnog programa socijalne pravde. Dok se primat priče daje ljubiteljima „hljeba bez motike“, dramaturgija i scenski dizajn odmiču se od pitanja da li su mogući hosteli za beskućnike u ovom društvu, da li je moguće učiniti nešto za egzistenciju beskućnika, da li će ova država biti socijalno pravednija ako ova pitanja budu riješena, da li društvo ima kapacitet i potencijal za vladavinu socijalne pravde. Ti se upiti mogu tek učitati, ukoliko postoji snažna volja publike za time, ali i ne moraju jer nema snažne inicijative pozorišnog komada. 

Bez te inicijative, bez otvaranja tih pitanja, ne može se govoriti o angažovanom, posvećenom, pa ni političkom i epskom teatru. Kada bi vrhunac materijalizovane ideologije angažovanog i posvećenog teatra bio djelovanje, tad bi pozorišni spektakl i duh igre imali sasvim drugu ulogu.