Piše: Kristina Ljevak Bajramović

Neke ozbiljnije kulture, kao što nije postkonfliktna balkanska, bile bi ponosne na autorstvo kakvo je umjetnika Kemila Bektešija. One kojima nominalno pripada,  preispituje i njegova krvna zrnca i ne mogu da „prelome“ ni njegovo prezime. Iza Bektešija su iznimno reprezentativni umjetnički rezultati, izložbe i intervencije koje prodiru najdublje u kriva srastanja naše realnosti. 

Trenutno nastaju njegovi novi radovi uz istovremeno propitivanje i istraživanje  radničke klase i nacionalnih stereotipa uz kolaboraciju sa njegovim ocem, što je tema nekih od prethodnih postavki.  

Nedavno je uz sve prethodno završene škole sa nesvakidašnjim rezultatima, završio WHW Akademiju u Zagrebu, kao učenik pete generacije, a trenutno učestvuje na grupnoj izložbi Demodé u SKCU u Rijeci na kojoj izlaže rad “250 °C”. Početak naredne godine biće u znaku njegovog berlinskog predstavljanja. 

Prije dvije godine radio si performans koji propituje prihvatljivost kosovske krvi u Srbiji, i došao na žalost do očekivanih rezultata dva puta a koji podrazumijevaju da i u trenucima ozbiljnog deficita na Transfuziologiji, kosovska krv nije dobrodošla. Kako se nosiš sa tom razinom apsurdne stvarnosti, i kao umjetnik i kao čovjek kosovskog porijekla, kako podnosiš činjenicu da je mogućnost za spašavanjem jednog života (srpskog, zašto ne reći) ugrožena, jer je ponuđena kosovska krv neprihvatljiva?

“Old Blood” je nastao, tačnije, prvi put je izveden prije dvije godine. Kao što si i sama ukratko rekla radi se o doniranju kosovske krvi Srbiji. Kosovska krv je nosilac prestiža i veliki označitelj srpskog nacionalnog identiteta. Sa svim navedenim elementima ‘na papiru’ ja sam neko čija krv ima ovo ‘posebno značenje’, dok ne uzmemo u obzir da nije sva kosovska krv tako neprikosnovena. Ona mora ispuniti određene kriterije da bi dostigla svoju ‘pravu vrijednost. Ne tako dugo od drugog izvođenja perfomansa (tada sam već znao kakav me ishod očekuje) u medije je izašao apel od strane Transfuzologije u Srbiji, kako su u deficitu krvi i kako mole građane da dođu i doniraju krv. Međutim, očigledno da se apel ne odnosi na baš sve Beograđane… Pored toga, ovaj rad problematizira i birokratiju kojom se, nažalost, susrećemo svakodnevno. Prije doniranja krvi potrebno je popuniti formular sa vašim osnovnim podacima i potrebno je odgovoriti na mnogo pitanja. Na mom formularu stoje informacije mog srpskog prebivališta, ali kao identifikacioni dokument prilažem kosovsku ličnu kartu. Lična karta je vizuelni dokaz da mojim venama teče kosovska krv. Tu izgleda zapravo i dolazi do zabune i dileme? Ukoliko bi se prihvatila krv koja je donirana sa kosovskom ličnom kartom, samim tim bi se priznala državnost i nezavisnost Kosova? Sve ovo me ne ostavlja ravnodušnim. Polazna tačka ovog rada jeste težnja ka otklanjanju svih nacionalnih određenja i predrasuda. Rad i dalje traje i trajat će sve dok kosovska krv ne bude prihvaćena, a u trajanju rada vizuelno možemo pratiti odnos Srbije prema Kosovu.

Svojevremeno si u Galeriji Brodac na samostalnoj izložbi tematizirao poziciju Drugačijih referirajući se na doslovno pogrešno pisanje i izgovaranje tvog imena i prezimena, u kulturi dominantnog IĆ na završetku prezimena. Koliko te opterećuje odsustvo elementarne ljudske pristojnosti i pokušaja da se nečije ime barem pravilno napiše i izgovori? Da li je teror većine uvijek teror, ma kom nacionalnom korpusu ona pripadala i koliko je bavljenje identitetskim pitanjima definisalo tvoje specifično odrastanje koje nije vezano za jednu teritoriju. Koliko te je atipičnost te vrste obogatila, bez obzira na sve birokratske i neljudske prepreke koje ona može izazvati?

Propitivanje identitarnog i nacionalnog igra veliku ulogu u mom stvaralaštvu, gotovo uvijek je i polaznica mojih radova. Izložbu koju pominješ kurirala je Adna Muslija i to je bila moja prva samostalna izložba u Sarajevu. Nazvali smo je BEKTEŠI, sa akcentom na ŠI. Kao Kemil Bekteši, često se moje ime i prezime pogriješi u govoru ili u pisanom tekstu. Pored toga, svako moje predstavljanje postavlja pitanja o mom porijeklu. Rad BEKTEŠI je kasnije bio predtsavljen u formi bilborda u Beogradu u okviru Bijenala Mladih. Prije ove izložbe, ljudska ignorancija u pravilnom izgovaranju mog imena i prezimena mi je više smetala, jer sam se uvijek pitao, a kako to da se ja uvijek potrudim da izgovorim nečije ime pravilno, dok za mene to nije bio slučaj. Nakon izložbe, te stvari su mi postale manje opterećujuće. Uvijek se rado sjetim te izložbe i svih ljudi koji su je posjetili i koji su imali želju za razgovorom u vezi izloženih radova. Tada sam uvidio da su moji sugrađani otvoreni za novim i drugačijim i da žele da nauče. BEKTEŠI mi je pomogao da i sam uvidim koliko je ova moja “atipičnost” zapravo i najvrjednija stvar koju imam.

Tvoja prošlogodišnja izložba u beogradskom Domu omladine bila je posvećena odnosu između tradicionalnog i savremenog, te vječnoj podređenosti žene u patrijarhalnom društvu i toksičnoj muškosti. Tokom cijele naredne godine, aktuelne 2023. svjedočili_e smo najgorim oblicima femicida, koji je uključivao i „iskorak“ u vidu ubistva žene uživo pred Instagram publikom. 
Koliko u društvima kakva su balkanska umjetnosti može biti opomena i poslužiti prevenciji rodno uslovljenog nasilja i koliko je za autora demotivirajuće baviti se društvenim angažmanom putem umjetnosti u ovakvim društvenim okolnostima, uz najstravčnije primjere naše crnohronične stvarnosti?

Izložba “Etnos i Eros” je moje prvo samostalno predstavljanje u Beogradu. Ovaj ciklus radova ispostavio se kao jako važan u mom daljnjem razvijanju u umjetnosti. Taj ciklus sam započeo 2018. kada sam studirao na Faculdade de Belas Artes do Porto u Portugalu. Po povratku u Sarajevo nastavljam sa radom na istom ciklusu i pod mentorstvom slikarske tehnologinje Đenite Kuštrić ulazim u dublje istraživanje tehničko-tehnološkog aspekta slikarstva. U toku studija sam shvatio da je ideja, koncept, ono što mi je važno i smatrao sam da ona treba biti vodilja u daljnjem procesu. S tim u vezi, zavisno od ideje biram i odgovarajući medij. Sa ovim radovima nastojao sam da progovorim o društvenom položaju žene u srednjevjekovnom Balkanu, te kako se njen društveni odnos mijenjao kroz vrijeme i da li se je mijenjao. Osvrnuvši se na činjenice o femicidu, vidimo da nažalost nismo daleko odmakli. Moramo shvatiti da patrijarhat nije opasan samo po žene, već i po muškarce. Baš zbog njega i dolazimo do stvaranja toksične muškosti i grozota koja ta muškost proizvodi. Što se našeg društva tiče, društveno angažirana umjetnost je neophodna. Mene lično nije demotivirajuće, baš zato što osjećam društvenu odgovornost da problemtiziram stvari poput ovih. Umjetnost je moj jezik i smatram da njime najbolje mogu govoriti.

Izložba koju si imao takođe u Srbiji sa Bojanom Stojčićem bila je posvećena spomenicima i naslijeđu. Kada spomenike analiziramo u jugoslovenskom kontekstu, možemo stići do obilja rezultata, jer nam i ideološki i estetski ostavljaju mnogo materijala. Zbog čega su ti spomenici važni i kako gledaš na bosanskohercegovački odnos prema spomeničkoj kulturi, na performans gradonačelnice na primjer, koja „krijući sama od sebe“ spomenik kralju Tvrtku postavlja u sred noći… Koliko je spomenička kultura i putem nje odnos prema prošlosti važno identitetsko pitanje?

Spomenička plastika i naslijeđe je meni itekako interesantna tema. Prije nego što smo Bojan i ja izlagali zajedno, oboje smo se na svoj način, ranije u našim praksama pozabavili ovim temama. S tim u vezi, izdvojio bih projekat “Atlantis?” koji je podijeljen na dva dijela i koji se sastoji od instalacije i performansa. Jedan ogranak ovog projekta se našao na ovoj izložbi. Projekat je započeo kada sam u medijima vidio naslov “Historijski i kulturni spomenici u Sarajevu sve brže propadaju dok vlasti ne mare”. Mjesto radnje je Veliki park, na čijem se zemljištu nalaze brojni kulturno-historijski spomenici, a koji je ujedno i jedan od najvećih parkova u srcu Sarajeva. Ovi spomenici su češće na meti vandala nego što su zaštićeni od strane državnih institucija. Iz tog razloga ja sam ukrao nadgrobni spomenik iz parka i držao ga sakrivenim dvije godine, čekajući da neko primijeti da je nestao. Niko, naravno, nije primjetio nestajanje spomenika. Nakon godinu dana sam izradio kopiju spomenika koji sam stavio u akvarijum sa zlatnim ribicama i pitao se da li historija i kultura Bosne i Hercegovine postepeno postaju Atlantida. Projekat sam nakon dodatnih godinu dana završio perfomansom “Atlantis? 2.0 Vraćanje ukradenog objekta” kada sam originalni nadgrobni spomenik vratio neoštećen u park i tamo još uvijek  čeka na svoju davno zakašnjelu restauraciju i konzervaciju. 

Bojanova i moja izložba u Beogradu nosi naziv “Kod spomenika u 7”. Naziv izložbe je važan i pokazuje kako u Beogradu spomenička plastika ima svoje mjesto u društvenom kontekstu i kako ona postaje mjesto susreta. Beograđani se nalaze kod Vuka, kod Konja… U Sarajevu to nije slučaj, mi se nalazimo ispred BBI, kod SCCA, što ukazuje da su naši “spomenici” ustvari šoping centri i da se u društvu tako obilježavmo. 

Spomenik Tvrtku ne bih pretjerano komentarisao, on je za mene dokaz ne razmišljanja o urbanizmu, ne razmišljanja o kontekstu same postavke spomenika, jer mi sada djeluje kao da Tvrtko čeka taksi, a sudeći po vijestima koje smo čitali, dočekat će ga i otići.

Jedan od tvojih radova, predstavljen na izložbi više autora_ica u Galeriji Manifesto tematizira tvoj odnos sa ocem, ali i njegovo zanimanje koje podrazumijeva mogućnost stvaranja prihoda od vlastitog rada i znanja, u vremenu kada su svi menadžeri ili se bave digitalnim marketingom.
Koliko ti je ovaj rad važan na ličnom nivou, iz pozicije sina-umjetnika, a koliko u kontekstu neoliberalnih terora i potcjenjivanja zanata i čovjekove sposobnosti da bude „samoodrživ“ a ne da služi korporacijama?

Rad “GGM 20”, predstavlja dijalog između mene i mog oca, koji je po zanimanju pekar. On se nadovezuje i na moj prethodni rad “My Dad loves me so much he let me be an artist”, za koji mislim da je samoobjašnjiv. Što se tiče “GGM 20” dijalog je uspostavljen tako što je iz pekarske radionice industrijski mikser izmješten u galerijski prostor, te sada dobija novi kontekst i pretvoren je mašinu za crtanje. Crteže koje je isporudcirala ova mašina su zapravo prvi mašinski crteži u BiH. Ovo je prva edicija i sastoji se od 15 crteža. Iako se mašina konstantno kreće na isti način, svaki crtež je drugačiji. Rad nosi naziv po samoj mašini, a pored odnosa oca i sina, predstavlja kritiku procjenjivanja uloženog rada u kapitalističkom sistemu. Jovana Trifuljesko je u svojoj kritici o ovoj izložbi napisala jednu jako lijepu rečenicu koju bih citirao: “GGM 20 predstavlja jedno iskreno svedočanstvo o ljubavi između oca i sina, i napornom radu jedne generacije, koja postavlja temelj za narednu da ubire plodove.” 

Dobitnik si Zlatne značke Univerziteta u Sarajevu. Bio si najbolji student Akademije likovnih umjetnosti. Najmlađi si finalista nagrade Zvono i finalista nagrade Mangelos. Koliko su ti formalna priznanja važna, posebno u ovom prethodno spomenutom neoliberalnom konceptu, kada vrijediš onoliko koliko se i kako se znaš „prodati“?

Ne mogu reći da nisu važna, pogotovo kada dobijaš priznanja sferi u kojoj radiš i djeluješ. Vjetar u leđa je uvijek dobrodošao, ali pored vjetra potrebno je još mnogo toga….

Bio si jedan od osnivača Galerije savremene umjetnosti Manifesto. Rijetkog svijetlog kutka na planu predstavljanja savremene umjetnosti u Sarajevu. Koliko je nepoticajno djelovanje u sredini u kojoj je toliko malo prostora za adekvatno predstavljanje savremene umjetnosti, a produkcijskih uslova još manje?

Projekat Manifesto je zapravo dokaz koliko je našem gradu i ljudima ovakav prostor bio potreban. Velika sredstva za otvaranje i renoviranje galerije smo prikupili preko Indiegogo kampanje, odnosno sistemom doniranja. Donacije smo dobijali od ljudi sa svih strana, lokalno, regionalno, a čak i iz zemalja sa različitih kontinenata. Meni je nekako, upravo to bio pokazatelj koliko su ljudi željni za kulturom, odnosno za prostorom koji će kulturi staviti krov nad glavom. Nažalost, ovdje smo nekako navikli da radimo sa vrlo ograničenim resursima i na neki suludi način uvijek uspijemo da iznesemo zamišljeno. To mi je fascinantno i vrlo inspirativno – s druge strane, ne znači da se od ovakvog načina rada nećemo umoriti…