Svojevremeno je ostvario zapaženu ulogu u filmu “Zvizdanu” reditelja Dalibora Matanića koji je nagrađen prestižnom nagradom Un Certain Regard na Kanskom filmskom festivalu. Goran Marković, član splitskog HNK odigrao je u dugometražnom debiju Juraja Lerotića jednu od dve glavne uloge, upravo deleći kadar sa samim rediteljem, u ulozi njegovog brata. “Sigurno mjesto” je nagrađeno na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu u glavnoj takmičarskoj konkurenciji za najbolji film i glumca (Juraj Lerotić). U njegovoj matičnoj kući, splitskom HNK, nedavno je imao premijeru Čehovljevog klasika “Tri sestre” u kome tumači Andreja. O posljednje dvije uloge, važnim temama kojima se bave i vlastitom odnosu prema umjetnosti govorio je za naš portal.

U filmu Juraja Lerotića “Sigurno mjesto” koji je nagrađen na filmskom festivalu u Locarnu kao i u Sarajevu, našao si se u veoma izazovnoj i zahtevnoj poziciji za glumca, tumačeći lik napisan na osnovu čoveka kojeg si i sam poznavao. Na koji način blizina temi, kao i stvarnim ljudima, s obzirom na to da i Juraj Lerotić sam glumi u filmu, utiče na proces rada? Kako je to uticalo na tebe kao glumca?

Sve je od samog početka jako intenzivno. Svako najobičnije iščitavanje scenarija, svaka proba, a onda i svaki dan snimanja nabijen je nekim snažnim valovima odgovornosti, straha, ali i zahvalnosti što radiš nešto što osjećaš bitnim. Ušulja se i krivnja na kojoj stalno radim da se ne razbukta. Jer javlja se i intenzivna ljepota, a pognojena je jednim užasom koji se nije smio dogoditi, a dogodio se. Pa se pitaš smije li se i zadovoljstvo dogoditi na plećima tog užasa. Ipak kako sve više radiš na nečemu, od toga radiš nešto drugo, odvojivo od onog prvog i mislim da je u redu osjećati zadovoljstvo zbog urađenog. U protivnom, loše mi se piše. Nisam siguran znam li točno reći kako je utjecalo na mene kao glumca, iako nema sumnje da jest ostavilo traga. Ostavio sam i ja traga u liku. Tako to ide. Time se bavim. Sve je u ovom filmu pomiješano pa tako i to.

Jednom si citirao Juraja Lerotića, kako se u ovom filmu ne radi o rekonstrukciji, već o derivatu stvarnog događaja. U tom smislu, kada si se uhvatio u koštac sa stvarnim događajem, koji ti je pritom privatno blizu, šta ti je bila glavna odrednica kao glumcu, ali i kao čoveku, u pristupu toj ulozi?

Vjerojatno emocije. Što osjećaš kad ti se tako nešto događa? Kada vidiš da to što ti se događa direktno pogađa tvoje najbliže, a ne znaš točno što je to niti to možeš promijeniti. Važni su, ako ne i najvažniji, pokušaji. Jer su oni nešto aktivno što pokreće lik. Pokušaji da shvatiš što je to što se događa i zašto se događa, da bi uopće to mogao promijeniti. To je borba za život, u koju ulaziš bez ikakvog oružja i gol. Bez oklopa. Nemoć.

Kada se radi na stvarnim događajima, naročito ovakvim, koliko je važno upravo to, da se ne upadne u zamku rekonstrukcije, već da film bude nešto što je derivat događaja? Zašto kada govorimo o derivatima, govorimo o umetničkim delima, za razliku od rekonstrukcija?

Mislim da je to stvar odabira. U umjetnosti je sve legitimno. To je dio njene ljepote. Sloboda. Ipak, u izradi, stvore se ili jednostavno nekad i dogode neka pravila,  koja se izrode iz pitanja koja si postavljaš i želiš postaviti. Što želiš postići? Kako ih želiš postići? Kojim alatima?  Tako se i pitaš koliko hoćeš ulaziti u rekonstrukciju, a koliko u destilat. Moguće je da čista rekonstrukcija, svojom suhoćom i surovošću sve svede isključivo na užas. Ako to ne želiš već želiš gledatelju pružiti što bogatije i izazovnije iskustvo, onda da, sama rekonstrukcija može dovesti do zamke. Može poravnati tu dramaturšku krivulju koja je nužna za doživljavanje priče. Čak i dokumentarci imaju izrađenu dramsku krivulju. Važno je razmišljati o toj krivulji i što točno želiš, odnosno što ne želiš. Bavimo se pričanjem priča, i priča koja je najviše suha ima nekakav početak, sredinu i kraj. Možda ne mora bit taj redoslijed kao što to kaže Godard.

Mislim da je kod našeg filma, između svega, donesena i ta odluka o destilatu, djelomično i zbog toga da se zaštiti intima. S obzirom na to da je ona tako snažno utkana u početak njegovog nastajanja, a tako indirektno i u svaku sekundu njegovog trajanja.

Koliko je važno da film i pozorište zadru u teme koje su duboko intimne kao što je tema suicida u “Sigurnom mjestu”, te otvore pitanja koja su u regionu često tabu? Koliko nas tabu teme izoluju i samim tim produbljuju neke od emotivnih i psiholoških rana sa kojima smo gotovo svi suočeni? Da li je film ono što nam može, bar delom, pomoći da procesuiramo traume? Da li veruješ da filmska katarza može poticati na proživljavanje katarze u našim privatnim životima?

Važno je da se kazalište i film bave živim pitanjima. U protivnom su, je li, mrtvi. Dakle od životne je važnosti ja bih rekao. I klasici ostaju klasici jer se bave tim pitanjima koja su i danas živa. Ne volim ni kad mi se sa scene ili ekrana propovijeda. Važno je osjetiti. Doživjeti. To nam je posao. Ne propovijedanje i pametovanje. 

Važan je i odabir što gledati. Ne posezati uvijek za lako probavljivim. Kao i kod hrane, ne možemo živjeti samo od čokolade. Razboljet ćemo se. Treba si čovjek dati oduška, naravno, i počastiti se nečim slatkim, ali ne smije živjeti na šećeru. Umrijet će. Isto se događa i sa hranom za mozak i za ono unutarnje što se ne da opisati riječima, ali tu je. Evo sad ja propovijedam. Ali eto, sad nismo u filmu ili kazalištu pa je valjda ok. 

Što se tiče tabua, svaki problem guran pod tepih, tamo gnjije i truli. Tako stvara mnoštvo bakterija koje se onda razmnožavaju i šire. Meni je to dosta logično. Jednostavno je to reći, znam. Djelovati, otvoriti se, biti ranjiv je nešto sasvim drugo. Ali evo i sama si rekla, gotovo svi smo suočeni sa problemima i svi smo ranjivi, to je jednostavno tako. Kada to znam, bude mi malo lakše otvarati se. Ta činjenica može dosta pomoći. “Ne boj se! Nisi sam! Ima i drugih…”

Nedavno si imao premijeru Čehovljeve “Tri sestre” u režiji Neni Delmestre u splitskom HNK. Koliko Čehov i na koji način korespondira sa stvarnošću danas? Kako može utiče na čitanje društvene slike danas? Koja je pozicija generalno velikih klasika u sadašnjici?

Već sam spominjao klasik. On će uvijek ostati živ jer govori o onome što znači biti čovjek. Čovjek u suštini uvijek ostaje čovjek. Okolina i kontekst se mogu promijeniti i to je sve. Zato je klasik uvijek pogodan za prilagodbu sadašnjem vremenu. Ono što je meni u “Tri sestre” bilo aktualno je to što većina likova konstantno sanjari o nečem što je bilo i što bi možda opet moglo biti jer sadašnjost jednostavno ne valja, a nitko da se konkretno pozabavi onim što je sada i to ih dovodi u propast. Ne postoji nitko da ih nadahne da ono što je sada, promijene. Jer sve je izgubilo na vrijednosti. Kao što Andrej kaže: “Svi samo jedu, piju, zatim umiru. Da ne otupe od dosade, uljepšavaju si život rakijom, kockanjem i spletkama.”

Živimo u vremenu u kojem je pozicija žena konačno postala zastupljena u javnosti. I u Bosni i Hercegovini i u Srbiji, ali i u celom regionu su, unazad nekoliko godina, žene počele da istupaju i odupiru se različitim vrstama nasilja i pritisaka kojem su izložene. U velikom Čehovljevom komadu, ženski likovi su okosnica i emotivni stožer. Kako misliš da u kontekstu pozicije žene danas ovaj komad komunicira?

Bitno je ovo trenutačno vrijeme za žene. Važno je. Neprocjenjivo je da se mičemo naprijed kad govorimo o borbi protiv nasilja. Također, nasilje je uvijek nasilje bez obzira o kojem se spolnom opredjeljenju radi. Ono nije isključivo i važno je što više sve ljude ohrabriti na istupanje i borbu.

Iz Čehovljevog komada je jasno da žena nije bila u zavidnom položaju. Otac je upravljao njihovom imovinom i sudbinom, a nakon njegove smrti, brat, kao jedini muškarac, bez pitanja diže zajam na zajedničku kuću. Mislim da smo se, društveno gledajući, dosta pomakli prema boljemu od tada, ali ima tu još puno prostora za napredak.

Lijepo si rekla da su žene u drami emotivni stožer. One su to uvijek bile i trebali bi raditi danas da se to ne odnosi samo na žene. Trebali bi se boriti da svi budemo utočište jedni drugima, ali i jako paziti da u toj borbi, koja zna biti i nasilna, ne izgubimo te emotivne stožere koje već imamo.

Neminovno je da svaki proces menja umetnika. Šta je ono što tebi donosi rad na filmu a šta rad na pozorištu? Šta je ono što nosiš sa sobom kao iskustvo nakon procesa na dva vrlo različita projekta, na filmu “Sigurno mjesto” i na predstavi “Tri sestre”?

Uvijek sam zadovoljan kad imam prilike istraživati tijekom procesa. To je ono što ideju razvija u djelo. Bez istraživanja sve ostaje samo na ideji. Kako je svaki proces različit, istraživanja, a zatim i rezultati budu različiti. Kad tome dodaš još i različite medije, mnogo je tu prostora za umjetnika da se promijeni. Ipak mora to htjeti. Lako je upasti i u zamku status quo. Zašto nešto mijenjati kad je dobro i te priče. Sve se mijenja. Volim promjene. Zato volim izmjenično raditi na filmu i u kazalištu. Sama ta izmjena me tjera da drugačije razmišljam i radim. Mogu istraživati na različite načine. Film nudi priliku da mikroskopski kopam po sebi, a saznanja koja tu steknem onda nosim u teatar, gdje scenskim sredstvima istražujem kako ta saznanja iznijeti parteru, ložama i ako se oznojim čak i galeriji (smijeh).

Ne da se opisati što to sve nosim sa sobom nakon “Sigurnog mjesta”. Mogu samo reći da i nakon više od godinu dana što smo ga završili snimati, taj film i dalje aktivno utječe na mene.

Nakon “Tri sestre” dosta razmišljam o tom zajedništvu u ansamblu i kako nisam više najmlađi u njemu. Počinjem osjećati nekakvu odgovornost prema mlađim članovima. Razmišljam kako se ostavlja dojam da nitko o tim mladim ljudima ne vodi računa. Kako taj nemar dovodi do indirektnog, ali konkretnog devastiranja njihove struke i njihovih karijera, što opet dovodi do devastiranja kulture, kako u sadašnjosti tako onda i budućnosti.

U ovoj, trećoj godini od početka pandemije koronavirusa, izgledalo je da smo na putu ka povratku u neki koliko-toliko normalan život, ali je onda nastupio rat u Ukrajini i svet se našao u novoj, drugačijoj krizi. Šta je ono što je u ovim kriznim periodima odgovornost umetnika? Tokom pandemije, svi su se okrenuli gledanju filmova, slušanju muzike, čitanju knjiga. Ispostavilo se da postoji jaka potreba za onim što ljudi stvaraju u različitm oblastima umetnosti upravo u kriznim situacijama. Koliko su film i pozorište važni danas, u vreme ratova i ekonomskih kriza?

Odgovornost je uvijek nekako da budemo istiniti. Iskreni, prema sebi i drugima. Kriza samo još više vapi za tom iskrenošću, ja bih rekao. Mislim da krize često dolaze i u nedostatku te osobine, ako ne dolaze, onda ih taj nedostatak svakako produbljuje. Zanimljivo mi je kako u tim periodima iskrenost bude ujedno najjednostavnija i najteža stvar za postići.

Da, svi su pričali kako je taj period pokazao potrebu za kulturom. Ali kad su konkretna djela u pitanju, ljudi su uglavnom okrenuti svojim problemima. Juri se za poslom, brzo se živi, previše je distrakcija; društvenih mreža, svakojakih afera i ratova i često se čuje ona izjava: ”Imam pametnijeg posla!” Čini mi se da je to, kad su se ljudi bili okrenuli filmovima, knjigama i slično, bio jedan period u masovnoj izolaciji kad su uglavnom pokušali ubiti vrijeme. Nema ništa loše u tome, ali dužni smo sebi više od toga.

Tvoja glumačka karijera te je odvela i u internacionalne vode, te glumiš i na stranim jezicima. Koliko ti je to izazovno u glumačkom radu? Koji su neki novi projekti koji te čekaju? Na čemu trenutno radiš?

Izazovno je utoliko što moraš nekako više uložiti vremena da bi dao cijelog sebe. Materinji jezik je onaj s kojim živiš iz dana u dan, na kojem misliš, s kojim plačeš i smiješ se. Teško je to tek tako postići na drugom jeziku. Tu sinkronizaciju podsvijesti i jezika na kojem onda moraš igrati. Može se, samo se treba malo više/dulje pripremati.

Ti projekti koji čekaju često ostanu u toj fazi čekanja pa ne volim pričati o njima prije vremena. S jedne strane da ne ureknem, iz nekog praznovjerja, a s druge strane bude malo bezveze osjećaj pričati o nečemu i onda ćevap. S tim da prave ćevape volim, samo su mi metaforički mrski (smijeh).