Adna Muslija, mlada vizuelna umjetnica koja vjeruje da je kultura dio našeg identiteta, svojim radom ukazuje na to da umjetnost nije tek dokonost i tjera nas da razmišljamo, propitujemo i preispitujemo vlastita ograničenja.

Za portal uKONTAKTu govorila je o fenomenu dvije galerije pod jednim krovom, zidovima koji su se izgradili i koji se grade, potrebi njihovog rušenja, elitizmu umjetnosti i drugim pitanjima.

Kako je tekao tvoj put u umjetnosti?

Kad sam bila još u obdaništu, rekla sam roditeljima da ću biti slikarica zato što je moj ujak slikar i on mi je uvijek bio veliki uzor u svemu. Tako da sam počela da crtam. Kako sam tada počela, nikada nisam prestala. U četvrtom razredu gimnazije sam imala neke lude ideje da upišem mašinstvo, elektrotehniku… Tata mi je tada rekao da su šanse da ja upišem nešto takvo jednake šansama da on upiše Hogwarts. To je bio njegov način da mi kaže, ne da nisam sposobna da radim stvari i da se bavim tim nekim “muškim poslovima”, nego da jednostavno treba da ostanem vjerna svojim snovima i željama, što je značilo da upišem Akademiju likovnih umjetnosti. Tako sam i upisala Akademiju, Nastavnički odsjek i onda sam diplomirala i magistrirala na tom istom odsjeku,  usmjerenje Slikarstvo, s tim da sam se na diplomskom i magistarskom počela baviti instalacijom i nekim drugim medijima koji nisu samo crteži i slikarstvo. Tako sam počela istraživati neke druge umjetničke medije i eto, još uvijek se razvijam. To je neki proces koji nikad neće prestati.

Kako je okolina reagovala na to što si upisala Akademiju, s obzirom da se kod nas često vrednuju profesije, a pogotovo što su profesije koje su u vezi sa umjetnošću okarakterisane kao one od kojih nema hljeba?

Svi moji prijatelji, meni bitne osobe su znale da ću upisati Akademiju, tako da su me podržavali. Moji roditelji su rijedak primjer roditelja koji ne odvraćaju dijete od umjetničke profesije nego ga tjeraju. Stvarno nikad nisam osjetila ni neko čuđenje ni neki otpor prema toj profesiji, već sam imala sreću i privilegiju da imam podršku od brata, roditelja i prijatelja.

Koliko mladi umjetnici, poput tebe, uopšte imaju prostora na umjetničkoj sceni u našoj državi?

Imate prostora onoliko koliko se uspijete sami izboriti za njega. Generalno, nema mnogo prostora ni za neke iskusne umjetnike i umjetnice, a ne samo za mlade. Ako pogledate institucije kulture, one jedva preživljavaju, tako da i mi svi, posljedično, jedva preživljavamo te sve zavisi od individualne želje da se nešto gradi i da se na nečemu radi. Moje kolege i ja se zajedno trudimo da izgradimo neki prostor u budućnosti te smo zato odlučili da osnujemo galeriju savremenih umjetnosti Manifesto, koja uskoro dobija svoj prostor. Do sada je funkcionisala kao nomadska galerija, tako da smo koristili prostore drugih institucija, javne prostore i tako dalje, ali ovaj put testiramo novu opciju našeg prostora. Imamo viziju u koju vjerujemo, pa se nadam da ćemo i uspjeti u tome.

U augustu prošle godine, u prostornoj simbiozi galerije Charlama i galerije Zvono si imala procesualni rad pod nazivom “Linija razgraničenja” koji se završio performansom rušenja izgrađenog zida. Šta je bio glavni okidač koji te doveo do ovog rada?

To je počelo mojim kontaktom sa Sašom Bukvićem, u koji sam stupila nevezano za moju umjetničku praksu. Pošto studiram historiju umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu, pisala sam jedan rad o grupi Zvono. Tada sam kontaktirala Sašu kako bih dobila više informacija, jer nisam imala mnogo izvora na datu temu. Zamolio me da mu pokažem neke od svojih radova i njemu su se svidjeli radovi koji su nastali u okviru mog diplomskog rada na Akademiji. Načelno smo dogovorili izložbu, međutim, kada sam došla kući, razmišljala sam o tom fenomenu dvije galerije pod jednim krovom, što sada Zvono i Charlama i jesu. Pomislila sam da bi bila šteta da se na neki način ne posveti rad tome, da se nekim umjetničkim djelom ne skrene pažnja na taj fenomen, koji je zapravo jedna manifestacija solidarnosti na umjetničkoj sceni u Bosni i Hercegovini, a koja bi mogla biti inspiracija i uzor svim ostalim ljudima i profesijama. Predložila sam Saši ideju zidanja zida i  odmah je prihvatio ideju. Tako sam počela zidati taj zid, ciglu po ciglu, uz emotivnu i fizičku podršku posjetitelja koji su dolazili u galeriju tih dana.

Premještanje galerije Zvono na zid galerije Charlama rezultat je pandemije koronavirusa i ekonomske krize. Nekako, u bilo kakvim kriznim situacijama, kultura se nađe prva na udaru. To svakako potvrđuje i drastično smanjenje budžeta za kulturu u Federaciji na početku pandemije. Ostavlja se dojam da postoji zid između kulture i umjetnosti s jedne i vlasti s druge strane. Kako je došlo do stvaranja tog zida?

Ja mislim da mi imamo zidove između svih institucija u svim poljima ljudskog djelovanja. To nije jednostavno samo fenomen umjetnosti. Ti zidovi su, s jedne strane, uzrokovani administrativnim podjelama, jer mi imamo jako komplikovan i birokratski sistem i onda kad hoćete nešto da uradite, jednostavno imate previše prepreka te vrste. S druge strane, postoji niz drugih prepreka, koje su zapravo psihološke i koje su ljudi sami stvorili u svojim glavama i životnim praksama. Ja sam nekako pokušala da rušenjem zida pokažem koliko vremena je potrebno da se zid izgradi, a koliko brzo se taj zid može srušiti samo ako se ljudi okupe sa jednim ciljem, a to je rušenje tog zida. Tako da je zid koji sam ja gradila deset dana, srušen za deset minuta. Meni je to bila jedna specifična tačka tog rada i nešto što uvijek naglašavam – vrlo lako je rušiti zidove, a puno teže ih je napraviti. Ljudi misle da je obrnuto, no samo treba promijeniti perspektivu gledanja.

Bila si i kustosica projekta mladog umjetnika Kemila Bektešija “Dragi Deda Mraze” , posvećenog nepostojanju zidova Ars Aevija. I ovaj i tvoj autorski projekat “Linija razgraničenja” ukazuju na problem dovođenja umjetnosti na rub propasti.  S obzirom da se moć umjetnosti ogleda i u tome što ima mogućnost  podizanja svijesti u društvu, kako smo došli do maćehinskog odnosa vlasti i umjetničkih institucija prema umjetnosti?

To su zidovi koji su se jako dugo gradili. Mislim da je obrazovni sistem tu odigrao jako veliku ulogu zato što su ljudi koji su se obrazovali netom prije rata i za vrijeme rata, ljudi koji su danas na pozicijama moći. To su ljudi koji nisu stekli adekvatno obrazovanje za pozicije na kojima se nalaze i automatski nemaju stručnost da raspodijele sredstva koja su im data budžetima. To je jedan od razloga, a drugi je mišljenje da postoje preče stvari od kulture. Naravno, uvijek postoji preče od prečeg, ali nikako da se uvidi da kultura nije samo ukras koji služi pojedincima da se povremeno zabave, nego da je to dio našeg identiteta. Umjetnost uvijek ima jedan subverzivan i progresivan potencijal. Ona može da ukaže na neke nove perspektive, nove narative, što društvu u kakvom mi živimo, društvu koje je većinski nacionalistički orijentisano, etnodeterministički orijentisano, ne odgovara. Naravno da se onda ne želi ulagati u kulturu koja podriva takav sistem, koja podiže svijest građana. Vlastima nije u cilju da imaju kritički nastrojene, svjesne i samosvjesne građane. Oni teže da imaju ljude koji žive na rubu egzistencije, koji žive od danas do sutra i sretni su jer mogu da prežive. Jednostavno, ne žele građane koji razmišljaju svojom glavom i koji nastoje da svoj život obogate nečim što nije puko preživljavanje.

Ima li to veze i sa tim što se još u ranom obrazovanju umjetnost posmatra kao manje bitna, jer se predmeti poput likovne i muzičke kulture predstavljaju kao predmeti koji su po značaju i težini uvijek niže rangirani u odnosu na druge predmete?

To je problem postavke umjetničkih predmeta u osnovnim i srednjim školama, gdje se od djece očekuje da zadovolje neke standardne kriterije koji, u suštini, ne doprinose njihovoj afektivnoj sferi ličnosti. S obzirom da sam nastavnica likovne kulture, stava sam da likovna kultura ne treba da bude tu da bi se znalo nabrojati deset impresionista, nego da se razvije kreativnost kod djece, likovni senzibilitet, osjećaj za estetiku i da se razbije barijera da treba biti talentovan za crtanje da bi se voljela umjetnost. To je jedna velika predrasuda sa kojom živi veliki broj ljudi, ne samo u BiH, nego i u svijetu. Kreativnost je danas nešto bez čega mi ne možemo živjeti – čime god da se bavite vi morate biti kreativni. Za svaki posao za koji aplicirate, jedna od stavki koja se traži jeste da budete fleksibilni i kreativni, što su sposobnosti koje umjetnički predmeti razvijaju. Mogla bih reći da je kompletna postavka i način ocjenjivanja tih predmeta pogrešna. Ne kažem da ne treba znati osnovne boje ili ko su impresionisti, daleko od toga – to su osnovna znanja koja se trebaju usvojiti zbog opšte kulture, ali isto tako ne mislim da kriterij ocjenjivanja u školama treba biti da li je dijete nacrtalo jabuku kako treba ili ne treba. Upravo iz toga se rađa niz averzija prema umjetnosti i definitivno treba raditi na tome da se to promijeni.

Prema tvom mišljenju, koliko se mladi koji se ne bave kulturom i umjetnošću, danas uopće interesuju za ovakve probleme?

Postoji jedna manja kritična masa koja se trudi da podrži umjetničku scenu, pogotovo njene mlade predstavnike. To su neke naše kolege, koji nisu umjetnici, ali vole i cijene umjetnost, što zbog nas, što od ranije. Uvijek postoji neka inicijativa da mladi ljudi traže prostor gdje mogu boraviti, biti inspirisani, pričati o temama koje nisu dnevnopolitičke, dobiti motivaciju da se nastave boriti sa svojim problemima, samo što je taj broj uvijek mali da bismo mi očekivali da to bude neka kritična masa koja će promijeniti stvari. Da bi se promijenila situacija, potrebna je politička volja. To nije samo politička volja to je ideološka volja. Mislim da nama nedostaju ispravne ideologije, jer ovo što imamo su nacionalističke ideologije. Ljudi koji se bave politikom uopće nisu ideološki osvješteni, nego sve posmatraju kao neki biznis i onda ne možemo napredovati. Naime, ideologija, kakva god da je, uvijek predstavlja neku viziju, a trenutno vizije koje se nama projiciraju, upravo zbog dominantnih nacionalističkih ideologija, nisu nimalo dobre, zato smo često pesimistični i pod stresom.

Postoji li linija razgraničenja između mladih koji se ne zanimaju za ovakve probleme i mladih poput tebe i ostalih mladih umjetnika?

Postoji jedna linija koja se zove elitizam umjetnosti, koji mi nismo izmisli, ni stvorili – to je nešto što postoji otkad postoji umjetnost. Međutim, na nama je, kao jednoj maloj kritičnoj masi, da tu liniju, ako ništa, pomjerimo. Utopistički je razmišljati da ćemo je apsolutno razbiti, ali ako ništa, da širimo krug ljudi koji će se zanimati za umjetnost. Puno mojih prijatelja, koji ne poznaju umjetnost, nisu se bavili njome ili nemaju neka osnovna znanja, počelo je dolaziti na izložbe zbog mene. Kada im pričam o nekim radovima i kada ih zainteresujem, oni zaista uživaju u tome i vole da slušaju. Ne morate imati nikakvo predznanje, ne morate imati nikakav početni interes, samo dozvolite da vas se zainteresira. Tu su, opet, ključne institucije kulture koje moraju raditi na svojoj otvorenosti prema svim građanima.

Kako doći do građana? Da li su mediji ti koji bi mogli pomoći da se ljudi više zainteresuju za umjetnost i kulturu?

Mediji imaju svoje rubrike za kulturu i izvještavaju o dešavanjima u kulturi i umjetnosti, mada je to obično kraj dnevnika koji se “prešalta” ili je to neki program u deset, jedanaest navečer koji se, nažalost, ne gleda, iako na pojedinim kanalima imamo sjajne emisije iz sfere kulture. Mediji, pogotovo televizija, teško da mogu odigrati pretjeranu ulogu, jer postoje već godinama i ne primijeti se da su napravili neki doprinos, ne zato što nisu htjeli, nego zato što nisu u mogućnosti.  Mislim da svaka institucija pojedinačno treba da gradi svoju strategiju odnosa s javnošću, da u zavisnosti od toga šta trenutno imaju u svom prostoru – stalnu postavku izložbe, privremenu muzejsku postavku ili bilo šta drugo, pokušavaju da se reklamiraju i da na različite načine dolaze do ljudi. Na primjer, to mogu učiniti tako što će pozvati škole i ponuditi da djeca dođu u muzej ili dogovoriti sa firmama da njihovi vlasnici počaste radnike odlaskom u muzej. Da zaključim, to sve zavisi od volje i sposobnosti ljudi koji su u institucijama, da rade na tome, da populariziraju umjetnost, da animiraju i angažuju publiku.

Koji su tvoji planovi za budućnost, da li je neki novi projekat u najavi?

Trenutno sam najviše fokusirana na galeriju Manifesto. To je ideja koja je nastala kao proizvod zajedničkog promišljanja kolega Benjamina Čengića, Kemila Bektešija, Ajle Salkić i mene. Ideja je nastala spontano, iz naše želje da imamo neki svoj prostor. Taj prostor, naravno, nismo odmah dobili. Pola godine smo bili nomadi, selili se od prilike do prilike u različite prostore, razmišljajući o tome šta bi Manifesto trebao da bude i koja je njegova vizija. Uskoro bismo trebali dobiti svoj prostor, a naša vizija je upravo ono o čemu smo mi pričali – da pomjerimo nevidljivu barijeru između zatvorenog kruga umjetnosti i umjetnika prema nečemu što je šira publika. Dalje, želimo da se angažuje zajednica, da se govori o temama koje su više ideološke nego političke, da se pokuša prezentirati jedan narativ koji nije dominantno nacionalistički, nego neki kontranarativ i da se mladim ljudima pruži prostor da kreiraju neku svoju specifičnu zajednicu. Nama zaista nedostaje mjesto koje bi bilo zona sigurnosti u kojem se može boraviti, razmišljati i glasno govoriti o onome što nas muči. Zahvalila bih se ljudima koji su nam pružili bilo kakav oblik podrške, jer to pokazuje da još uvijek postoje ljudi koji vjeruju u kulturu i umjetnost, koji znaju prepoznati vrijednost i nešto što ima potencijala u sebi.

Adna Muslija je rođena u Zenici 1996. godine. Poslije završene gimnazije upisuje Nastavnički odsjek na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Jedan semestar provodi na Faculdade des Belas Artes u Portu, Portugal, u klasi profesorice Sofie Torres Gonçalves, gdje sprovodi projekat Unbearable Lightness of Painting (bos. Nepodnošljiva lakoća slikanja), istražujući savremene tendencije u mediju slikarstva i mogućnosti ‘novog’ u slikarstvu. Birajući slikarstvo kao matični predmet, diplomira u klasi prof. dr. Ive Simčić, a završni diplomski rad na temu “Umjetnost kao ideološki aparat – ideologija kao umjetnički sadržaj” odbranila je 2019. godine. Interesovanje za teoriju umjetnosti i istraživanje uloge riječi i teksta u likovnim umjetnostima produbljuje kroz učestvovanje na Summer School as School programu Centra za Savremenu umjetnost Stacion u Prištini, gdje uspešno završava kurs “Inside the Language: Words and Art” pod mentorstvom Sezgina Boynika. Godine 2019. je proglašena najboljim studentom Nastavničkog odsjeka i nominovana za godišnju nagradu “Alija Kučukalić”. Drugi ciklus studija na Nastavničkom odsjeku, usmjerenje slikarstvo, završila je odbranom master rada na temu “Komunikacijsko-semiotička dimenzija umjetnosti: Od znaka do ideologije”, 2020. godine. Dva puta joj je dodijeljeno priznanje Zlatna značka Univerziteta u Sarajevu. Trenutno pohađa drugi ciklus studija na Filozofskom fakultetu, na dvopredmetnom programu Historija umjetnosti: moderna i savremena umjetnost i komparativna književnost.

Izlagala je na nekoliko grupnih i samostalnih izložbi u Sarajevu, Banja Luci, Portu i Milanu. Pored samostalne umjetničke prakse, djeluje u okviru umjetničkog dua SINovi, sa Kemilom Bektešijem. Dio je organizacionog tima KUMA International Centra za savremenu umjetnost u post-konfliktnim društvima i suosnivačica je i kustosica Galerije savremenih umjetnosti Manifesto u Sarajevu.

Medina Spahić rođena je u Gornjem Vakufu – Uskoplju 1997. godine. Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Bugojnu. Diplomirala je na Odsjeku komunikologije Fakulteta političkih nauka u Sarajevu 2019. godine. Honorarno je radila za portal Depo.ba, a napisala je i nekoliko tekstova za druge portale. U periodu od 2018. do 2020. godine radila je u Galeriji savremene umjetnosti Charlama. Trenutno je na master studiju na Odsjeku komunikologije FPN-a i angažovana je kao program asistentica u Obrazovnom centru za demokratiju i ljudska prava CIVITAS.