Krajem maja smo u zeničkom Bosanskom narodnom pozorištu izveli premijeru predstave “Kiselina” u režiji Nermina Hamzagića, po tekstu Asje Krsmanović. Izveli smo je Gordana Boban, Mirvad Kurić, Selma Mehanović i ja. Već neko vrijeme osjećam potrebu da napišem nešto o procesu proba za tu, vrlo posebnu, predstavu. Nije običaj da se piše o pozorišnim procesima, osim u stručnim udžbenicima Akademija i pozorišnih škola, valjda iz uvjerenja naše profesije da je proba najintimniji čin, ili čak iz gildovske tajnovitosti, jer se tehnike i metode zanata ne otkrivaju; možda čak i da bi predstava, kao rezultat procesa proba, ostala neokrnjena u svojoj iluziji, možda bi razotkrivanje procesa naudilo predstavi, komadu ljudskog života.

Nemam namjeru da razbijem iluzije , da ogolim kolege i sebe, niti da razotkrijem tajne tehnike pozorišnog esnafa. Imam potrebu da podijelim jedno osjećanje, koje smo, ne samo mi u pozorištu, već, generalno, u ovoj zemlji, zaboravili. Gledajući pošteno, to su, zapravo, dva osjećanja, podvedena pod istu stvar, to jest, izviru iz iste stvari, procesa proba koji je rezultirao ovom predstavom. Ta se osjećanja teško mogu, onako tipično bosanski, sakriti i ironizirati, i vidio sam ih jasno na licima kolega, spisateljice, čak i reditelja (koji se, budući da je obdaren ogromnom količinom empatije, uklanja od manifestacije takvih osjećanja), scenografkinje, kostimografkinje, kompozitora, čitavog, dakle, autorskog tima, dekoratera i ostalih članova tehničkog sektora, direktora pozorišta i uprave, na licima članova publike i, na kraju, na sopstvenom licu.

To je, prije svega, osjećanje duboke sreće, ne samo zbog dobro obavljenog posla, već zbog činjenice  da je “Kiselina”, od početka do kraja, od prve čitaće probe do premijere i repriza, bila autentično pozorište, u helenskom smislu te riječi, religiozan čin, ritual o ljudskoj sudbini, katarzična pozorišna misa kojom smo se očistili svi, i mi na sceni, i publika u gledalištu.

Dugo se, barem meni, nije dogodio pozorišni proces u kojem sam, zaslijepljen probama, zaboravio na rezultat. Ne samo zaboravio i potisnuo dileme o kvaliteti predstave i reakcijama publike i kolega, nego mi jednostavno nije bilo stalo. Mislim da to vrijedi i za ostale glumce i glumce i sve kolege s kojima sam probe prošao. Tek na generalnoj probi, ozareni kolega koji je gledao predstavu rekao mi je: “Ne dirajte ništa, predivnu predstavu ste napravili.” Pomislio sam: “Pa da, vjerovatno i jesmo.” Ta misao, kao i ovaj tekst, šta god mislili, nije produkt oholosti ili arogancije, već prirodan rezultat proba i intimne povezanosti sa kolegama, tekstom, rediteljem i našom scenom. U smislu metodike (to mi se čini kao pomalo hladna riječ), čitali smo, bavili se analizom, mnogo improvizovali uz Nerminove suptilne, blagonaklone instrukcije, postavljali scene, dakle, ništa neobično, ništa vanserijski, nikakvo čudo. Neobični smo bili mi, zajedno sa Nerminom, posvećeni probi, kao petero asketa koji se bizarno mole nekom svom zaboravljenom bogu. Tematski se dramski tekst “Kiselina” tiče svakog, bavi se gubitkom i Asja je napravila odličan posao na spisateljskom planu. To nam je dalo podlogu da, uz razgovor o vlastitim gubicima (razgovor koji je ličio više na ispovijest nekome bliskom, porodici ili prijateljima, nego na probu), u improvizacije i scene uđemo sa velikim ulogom. Tokom improvizacija, u tom momentu podijeljene svijesti koji ne razumije niko osim glumca, osvijestio sam da napredujem, da rastem, da se glumačka vještina u meni slaže drugačije nego prije. Mislim da to važi i za ostale kolege. Zato je ovaj proces vrijedan, i zato je rijedak. Ne zbog rezultata, ili ne samo zbog rezultata, nego zato što smo istinski pomjerili sopstvenu granicu, koliko god da je to opšte mjesto. Ovim procesom zagazili smo onamo gdje prije nismo bili.

Drugo osjećanje koje želim da podijelim je ponos. U našoj kulturi ponos ima dvojaku prirodu, kao individualno i kolektivno osjećanje, to jest, lični i nacionalni ponos. Lični ponos je loše osjećanje, znak da se neko “zanio”, da misli da je bolji od drugih. U našoj kulturi i Nobelovac treba biti miran kao bubica, ironizirati vlastita postignuća, da bi čaršija bila mirna i da se slučajno ne bi osjećala kao ono što jeste: prosječna čaršija. Naravno, ova nametnuta čaršijska skromnost je hipokrizija i služi kao odbrambeni mehanizam od talenta i marljivog rada. 

Nacionalni ponos je, s druge strane, u našoj kulturi, vrlina. Treba biti ponosan na državu, na narod, na vođe, religiju, mitove i tako dalje, iako se tu rijetko ima na šta biti istinski ponosan. Nacionalni ponos u suštini služi kao cenzura kritike usmjerene na državu, narod, vođe, religiju, mitove i tako dalje. No, zaustavit ću se, jer ovo nije studija o ponosu.

Želim reći da sam, bez ikakve grižnje savjesti, ponosan na ovu predstavu i na sve koji su radili na njoj. Ponosan sam na BNP Zenica. Ponosan sam i na sebe, i to je ok. Vidim da je publika ponosna na nas, da su kolege ponosne na nas. U ovoj tački se lični i nacionalni ponos spajaju na zdrav način. 

Sve ovo treba reći jasno i glasno. Zašto?

Zato što je ovo bosanski tekst, sa bosanskim rediteljem  i bosanskim glumcima. Ovo je autentični domaći proizvod i najvišeg je kvaliteta. To je signal vlastima i signal pozorištima. Treba nam strategija razvoja bosanskog teksta, trebaju nam bosanski pozorišni reditelji.

Ovaj tekst je, uprkos mojim željama, postao vrlo ličan.

Nadam se da mi opraštate.