Sanin Milavić

Porod

Prije par sedmica moj dvanaestogodišnji sin dao je svoju prvu izjavu u policiji u svojstvu svjedoka. Moja supruga dok je vozila po njega u školu drznula se da sirenom upozori vozača vespe da je zakrčio raskrsnicu. Zbog toga ju je isti pratio do škole, stao pored nje, opsovao joj, kroz otvoren prozor pljunuo joj u lice i odvezao se. Sve to pred desetinama djece koja su sretna zbog kraja nastave izlazila iz škole.

U isto vrijeme dok se sve ovo odvijalo, samo stotinjak metara zračne linije dalje, bio sam na poslu u Pozorištu mladih Sarajevo. To je ono mjesto gdje djecu učimo da pravda i dobro uvijek pobjeđuju, da su hrabrost, poštenje i ljubav garant uspjeha i eto u najmanju ruku, da nije lijepo pljuvati nekoga.

Bijesan sam istog dana povratio emocije na Twitteru kroz thread i kao reakciju dobio podršku od poznatih i nepoznatih ljudi, sablasno mnogo sličnih iskustava i pokoji idiotski komentar jer…. Jer Twitter.

Strah je došao tek dan poslije. Strah od potencijalnih scenarija koji su se mogli dogoditi da je vozač vespe bio nervozniji, drogiran, da je imao oružje, ukratko svaki mogući scenarij koji bosanska mašta baždarena na „otvorili ga i zatvorili“ scenarij može zamisliti. Poruke i komentari i dalje pristižu na Twitteru i hvata me osjećaj stida što sam sad i druge ljude nasekirao ili razbjesnio.

Prihvatanje je došlo tek poslije. Dva tri dana nakon nastavili smo sa svojom rutinom, lajna je našla drugu temu, život ide dalje, jel’?

Od svega je ostala zabilježena jedan krivična prijava protiv NN lica i sitna trauma koja se udobno smjestila negdje u utrobu zajedno sa sličnim koje su već neko vrijeme tamo. Redaju se one tako redovno već godinama u svima nama, tinjaju tek toliko da podgrijavaju bijes i kroz neki nepoznati proces prelaze u hronična oboljenja i anksiozne poremećaje. Taman pomislimo da ne može više pod kožu, naiđe nova i udobno se smjesti, a utroba raste i boli. Da citiram Konstraktu sa „šta ćemo sad?“ ili da se držim citata sa ove strane Drine „Ja, pa?“ i „I šta sad?“. Kako god, očito ništa. Nastaviti polako sredinom, stalno balansirajući na tankom koncu između ludila i spokoja, nasilja i pacifizma, želja i realnosti i sa lažnim uvjerenjem da sav taj tinjajući bijes kontrolišemo.

Jeben je taj bijes, jer kad mu postane tijesno unutra krene nezaustavljivo van i traži da se prožvaće i ispljune, baš kao kod onog vozača vespe. Kakvom god on polusvijetu pripadao bojim se da isti čuči u svima nama i samo čeka neku sirenu.

Da razvodnim napetost, nemili događaj sa početka teksta nema epilog. Ništa se još nije razriješilo po pitanju krivične prijave, ali se simbolički desio dan, dva nakon što je jedan od „naših najboljih“ pokazao srednji prst novinarima. To me pak podsjetilo na još jedan srednji prst od prije par godina zbog kojeg je privedena njegova vlasnica, jer ga je pokazala jednom drugom od „naših najboljih“.

Zato, kada se pitam kada ćemo konačno iz ove tempirane bombe što nam kuca u utrobama poroditi nešto dobro, neku promjenu, bilo šta, nisam optimista.

Evo već četvrt stoljeća gravidnosti, a otvoreni smo tek dva prsta.

Sanin Milavić je zaposlen kao glumac u Pozorištu mladih Sarajevo od 2007. godine. Diplomirao je na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu i do danas je ostvario uloge u više od  40 pozorišnih predstava i u brojnim TV i filmskim produkcijama. Saninova novija glumačka ostvarenja možete pogledati u predstavama “Welcome”, “Hrabr novi svijet”, “What is Europe” i filmovima “Tabija”, “Deset u pola” i “Quo Vadis, Aida?”, filmu nominovanom za nagradu Oskar. Trenutno živi i radi u Sarajevu.

Related Posts

Pečat nesvakidašnjem entuzijazmu i trčanje kroz zidove rodonačelnika video arta u našoj zemlji

Povodom izložbe video radova Likovne grupe Zvono u Galeriji Manifesto  Piše: Kristina Ljevak Bajramović  Likovna grupa Zvono osnovana je u Sarajevu 1982. godine. Njeni osnivači bili su Aleksandar Saša Bukvić, Stadko Hadžihasanović, Sead Čizmić, Narcis Kantardžić i Biljana Gavranović. Kasnije im se pridružuje Kemal Hadžić. Nesvakidašnji šesterac započeo je tako izuzetno putovanje u polju pionirskih koraka video […]

Kritika predstave „Tri dana ili Uspon i pad gospodina B“: Zašto čovjek nije vektor? 

„Tri dana ili Uspon i pad gospodina B“. Autor teksta: Roman Sikora. Dramaturgija: Nedžma Čizmo. Režija: Tanja Miletić Oručević. Scenografija i kostimografija: Sabina Trnka. Muzika: Husein Oručević. Konsultant za scenski pokret: Emir Fejzić. Produkcija, aranžman songa: Igor Kasapović. Producent: Miroljub Mijatović. Izvršni producent: Denis Krdžalić. Ansambl: Nusmir Muharemović, Snežana Vidović, Adem Smailhodžić, Siniša Vidović i Zlatan Školjić. […]