Za nju pisanje nije izbor nego potreba, ono je i njen jedini način postojanja u svijetu. 
Književnom scenom se nastoji baviti što manje, te općenito stvarima koje joj narušavaju mir i sposobnost da piše. Dok je pisala knjigu poezije „Reci vatra“ u njoj su odjekivali glasovi drugih žena, od nane do vječnih pjesničkih uzora –Adrienne Rich i Sylvije Plath. 
Knjigu „Reci vatra“ Selme Asotić od objavljivanja prate pohvale. Ona je dobrim dijelom posvećena problematiziranju doma i poziciji pripadanja, odnosno nepripadanja.
O temama i motivima knjige koja je nastajala dugo, na dva kontinenta i dva jezika i želji da pjesme stignu do onih ljudi kojima su najpotrebnije govorila je u intervjuu za naš portal. 

Nedavno je u novopokrenutoj izdavačkoj kući Raštan iz Beograda i bosanskohercegovačkoj izdavačkoj kući Buybook objavljena vaša zbirka pjesama Reci vatra, što je ujedno i povod za naš razgovor. Na tom tragu, najprije, možete li nam iz vlastite perspektive i intime demistificirati i približiti dva vrlo specifična procesa – pisanje poezije i objavljivanje zbirke? Kako je i koliko duga vaša zbirka nastajala, te koliko je, zapravo, bio složen proces objavljivanja i uređivanja zbirke? Na koncu, šta sve stane između samoće pisanja i objavljivanja knjige?

Nisam sklona mistifikaciji spisateljskog čina, ali ga smatram plemenitim. Ima nešto časno u tom naporu koji se često čini uzaludnim, u spremnosti da se suočiš sa sobom i svijetom. Sve što dolazi poslije suprotno je od plemenitog. Objaviti prvu knjigu skoro je nemoguće za spisateljice i spisatelje na početku karijere.

Moja zbirka nastajala je dugo. Pisana je godinama, na dva kontinenta i na dva jezika (engleskom i našem). Prva verzija rukopisa u potpunosti je drugačija od finalne, objavljene verzije. Između te dvije verzije su nebrojeni sati rada, mnoga razočarenja, čekanje, sumnja, gorčina i jed. Pisanje je bilo katarzično, dok su pokušaji da se izborim za objavljivanje knjige u jednom trenutku ozbiljno narušili moj odnos prema vlastitom djelu i prema umjetnosti kojom se bavim.

Dugo mi je trebalo da se pomirim sa poezijom i odvojim književnost i njenu plemenitost od nesnosne banalnosti i ludila književne industrije. 

Već nakon prvog čitanja zbirke, ono što će zasigurno zaokupiti čitateljice i čitatelje jeste veoma slojevita, očuđujuća, gotovo nesvakidašnja upotreba jezika. Nije posrijedi samo poetiziranje jezika, nego je vaša zbirka ispisana upadljivo raznolikim, sugestivnim i raskošnim vokabularom. Unatoč tome što su pjesme uglavnom koncizne, efektne i kratke,  bogatstvo i ubjedljivost izražajnosti dvije su prepoznatljive i dosljedne značajke cijele zbirke. Nesumnjivo je da ste istovremeno mnogo promišljali i istraživali o jeziku dok ste pisali zbirku? Kako ste u tom procesu pomirili jezik, emocije i snagu pjesničke slike koju ste poželjeli artikulisati?

Očuđenje i usmjerenost na jezik glavne su odlike poezije. I ritam, naravno. Očuđenje ne znači da poezija mora biti hotimično opskurna i razumljiva tek uskom krugu ljudi. Pjesma se rađa iz žudnje za govorom, za komunikacijom, ali ne bilo kakvom. Poezija nije tu da nam kaže ono što smo oduvijek željeli čuti. Ona je potres. Destablizirajuća je upravo zato što od jezika, koji nam je druga koža, pravi nešto neočekivano.

Dobra pjesma je pjesma koja nas šalje u izgnanstvo jer zauvijek u nama mijenja poimanje svijeta kojem smo do tada pripadali.

Pokušala sam u zbirku unijeti različite registre i tonalitete, varirati teksturu jezika i emocionalni naboj. Ranije verzije rukopisa nisu bile dovoljno dobre jer je emocija u njima bila još uvijek sirova, nedovoljno rasvijetljena. Drugim riječima, i sama sam tek naslućivala šta to moje pjesme rade. Onda sam se vratila samim osnovama pjesničkog umijeća, fokusirala sam se na jezik i osobito na ritam. Forma mi je pomogla da vlastitu, sirovu emociju zauzdam i artikulišem na način koji je, nadam se, umjetnički autentičan i plodonosan.   

Tematske preokupacije zastupljene u vašoj zbirci su, također, vrlo raznolike i značajne. Na jako malo prostora, uspijevate promišljati i pisati o nekim od najznačajnijih fenomena koji nas okužuju i tište – pojedinačnim i kolektivnim traumama. Iskreno, stameno i empatično pišete o ljubavi, žudnji i istospolnim partnerstvima (Prvi put u jednom lezbejskom baru u mom gradu, Coming out, Tebi za ljubav biću…), tragičnoj smrti (Daidža), neprestanim odlascima koje prati neugasiva žudnja za povratkom (Krajolik sa stopama u snijegu, Sve što me mama nikada neće pitati, Niko ne piše kući), feminizmu, iskustvima i borbama žena, ženskom naslijeđu i borbi protiv patrijarhata (Nana, Autoportret crtan kao krug, Matrilinearnost, Sve što su mi u snu rekle lomače…), te, napokon, o ratu, ratnim traumama, antiratnim, ponovo feminističkim, motivima (Lekcije o ratu, Dolaze po nas, Daidža, Koža mog oca izgleda kao površina Mjeseca, a napolju pada kiša…).  Ipak, rekla bih da od početka do kraja, najizravnije pulsira vaš feministički osviješten senzibilitet i doživljaj najrazličitijih fenomena. Čini mi se da upravo kroz feminističku optiku posmatrate rat, ratnu traumu, svakodnevicu žena, posebice vaših pretkinja, ljubav, žudnju, tijelo, smrt, samoću i komplicirane porodične odnose. Na koncu, i sam jezik. Koliko je ova zbirka vaš, feministički, odgovor na sve što se nataložilo u godinama gorkih iskustava koje ste, u prvom redu, doživljavali iz vlastite perspektive mlade žene koja je odrastala na geografski i kulturološki vrlo kompliciranom području? 

Željela sam napisati ljutu knjigu. Ljutu i prkosnu, ali nikako beznadnu. Sve vrijeme su u meni odjekivali glasovi drugih žena: moje nane, bake, majke, pjesnikinja poput Adrienne Rich i Sylvije Plath koje su mi vječiti uzor. Nadam se da sam napisala feminističku knjigu. To što sam ja lično feministkinja ne znači i da će sve što napišem automatski biti feminističko. Ideologija je moćna i neizbježna, kola u nama i u našim djelima čak i kada je ne primijetimo. O knjizi kao o feminističkom tekstu, o tome da li ona doprinosi ženskoj borbi za oslobođenje od tiranije muškaraca, sud će donijeti čitateljke.  

Isprobavam polovne gradove / za broj prevelike i izlizane / tuđim samoćama – pišete u prvoj pjesmi, Niko ne piše kući. S tim u vezi, zanimljivo je primijetiti da se naslov Niko ne piše kući ponavlja četiri puta unutar zbirke. To je, naravno, signal da se radi o vrlo značajnom mjestu same zbirke. No, osim što se ponavlja sam naslov, meni je bilo zanimljivo pratiti kako se u svakoj od pjesama pod spomenutim nazivom ženski lirski subjekt obraća majci. To obraćanje, zazivanje mame, komunikacija sa njom iz daljine, veoma je upečatljivo i poetski uspješno. Time, naime, fenomeni odlaska i želje za povratkom, samoće, fizičkog izmještanja, duhovnog lutanja, postaju dosta kompleksniji i neobičniji. Da li ste, između ostaloga, poželjeli učiniti hrabru subverziju, te izjednačiti dom sa majkom/ženom? Šta, u konačnici, predstavlja monolog o daljini, izmještenosti i odlasku, adresiran majci, te kako on komunicira sa naslovom Niko ne piše kući? 

Nije mi bila namjera izjednačiti dom sa majkom/ženom. Ciklus pjesama „Niko ne piše kući“, kao i cjelokupna zbirka, zapravo problematizira sam pojam doma i otvara pitanje šta znači pripadati nekome ili nečemu, to jeste, u slučaju lirskog subjekta u ovoj zbirci, pripadati nikome i ničemu.

Pokušala sam tim pjesmama obuhvatiti bar nešto od kompleksnosti odnosa između majke i kćerke koji je, za mene, najdivniji i najzamršeniji od svih odnosa. Taj ciklus ima i svoju narativnu putanju: od prve do zadnje pjesme pratimo odlazak pjesničkog subjekta i promjene u njenim emocijama – od bunta i bijesa, preko rezigniranosti, do konačnog, odraslog prihvatanja.  

Što se tiče naslova ciklusa, on ima višestruko značenje. „Niko ne piše kući“ referenca je na Odiseju, epizodu kada Odisej pred Polifemom za sebe kaže da je niko. Lirski subjekt ove knjige luta kao i Odisej. U tom lutanju za sobom vuče teret lične i kolektivne historije. Ponekad se taj teret čini preteškim, pa se iz toga rađa želja za samoponištenjem i zaboravom.

Povratak kući ili domu je nemoguć sve dok se historija ne rasvijetli, razumije i prihvati. Da bi se nešto razumjelo, potrebno je najprije o tome progovoriti, a mi smo kao društvo navikli da ni o čemu ne govorimo, posebno ne o stvarima koje bi mogle dovesti u pitanje naše ustaljene stavove i uvjerenja.

Za ovu je knjigu dom zapravo u jeziku i hrabrosti da se kaže istina. 

Premda jako lijepo zapažate samoću i otuđenost koja nagriza naše društvo (posebice u pjesmi Trolejbuski bluz), zanimljivo je kako ste snažno uspjeli izraziti i predstaviti onu vrstu samoće koja sazrijeva u nama samima i pored nama najbližih. Slijedom toga, porodica je, čini mi se, jedna od značajnijih tema ove zbirke. Najveći dio zbirke i jeste posvećen pjesmama u kojima ispisujete o vašim nanama, majci, tetki… To su motivi koji se stalno ponavljaju, i koji su, uostalom, snažno podcrtani i zaokruženi u završnoj pjesmi Zašto govoriti.  No, ono šo je jednako važno jeste pisanje o odnosu između kćerke i oca. Pjesma Otac i ja, sedam hvati kasnije, možda je jedna od najljepših pjesama napisanih na tu temu, o kojoj se, inače, poprilično malo pisalo u našoj poeziji. Osim toga, otac i uspomene na oca, u ovoj zbirci su posebice važni jer preko njih ispisujete neke od najsnažnijih antiratnih pjesama. Tako, na primjer, pjesmu Koža mog oca izgleda kao površina Mjeseca, a napolju pada kiša, završavate potresnim i dirljivim stihovima: Pitala bih te jesi li vidio / krtičnjake u vrtu, gnijezdo stršljena / pod krovom. Pitala bih te / jesi li kojeg zarobio. / Koliko si ih ubio? Pjesma u kojoj se, zapravo, kćer obraća svome ocu, referirajući na rat, pitanjem: Koliko si ih ubio?, možda je nešto najsnažnije što sam pročitala u savremenoj domaćoj poeziji u posljednje vrijeme. Jer upravo to pitanje nas tjera da zastanemo i podsjetimo se, napokon, na to da je svaka žrtva u ratu – pojedinačna, potresna. Jednako kao što je svaki život nenadoknadiv i nezamjenjiv. Koliko su vas, zapravo, različita traumatična porodična iskustva i odnosi proganjali dok ste pisali ovu zbirku?

U vrijeme rada na ovoj zbirci u meni se nakupilo dosta iskustava o kojima sam željela pisati. Važno mi je bilo da kroz umjetnički postupak iz svog ličnog iskustva izvučem ono univerzalno. Stoga su ljudi koje spominjem u knjizi – mama, otac, baka, nana, daidža, tetka, itd. – zapravo arhetipi, jer su i teme kojima se bavim univerzalne i stare koliko i svijet.

Smatrala sam da je moj pjesnički zadatak postaviti sebi i drugima najteža moguća pitanja, ma koliko neugodno to bilo, posebno kada je riječ o ratnom sukobu u Bosni i Hercegovini koji je obilježio svaki aspekt naših života i još uvijek predstavlja osnovnu referentnu tačku bosanskohercegovačkog društva. Dužni smo raskrinkati nacionalističke mitove o prethodnom ratu, bez obzira da li ti mitovi služe „našem“ ili „njihovom“ nacionalizmu. Svaki nacionalizam je poguban i protiv njega se treba boriti svom snagom. 

U zbirci Reci vatra na nekoliko mjesta se može vidjeti da ste klackali na granici sa poetskim i proznim žanrovima, ponajviše na primjeru potresne pjesme Daidža. Postoje li, naime, teme o kojima se spremate da pišete, nanovo i opširnije, u novom, drugačijem žanru, jer ih niste uspjeli doreći u poeziji? 

Poezija može sve. Neosporno je da pjesma zahtijeva veću ekonomičnost i koncentriranost izraza, ali ograničenja pjesničke forme ne isključuju bavljenje bilo kojom temom. Mogla sam ispričati istu priču u poetskoj formi. Odlučila sam se za prozu jer mi je trebao duži dah, malo drugačiji ritam. Bojala sam se pretjerane monotonosti, pa su mi prozni dijelovi pomogli da stvorim složeniju melodiju čitave zbirke.

Koliko ste, nakon ovog kratkog vremena, zadovoljni recepcijom knjige? Budući da znam da ste vi jedna od rijetkih autorica koja se ne ustručava da podjednako hrabro i glasno govori o svojim uspjesima i neuspjesima, ali i savremenoj regionalnoj književnoj sceni uopšte, voljela bih čuti od vas kako gledate na trenutne književne natječaje, nagrade, književne kritike i književno izdavaštvo? Postoji li nešto što vas u svemu tome ohrabruje, ali i naročito ljuti? Šta je ono što vas, uprkos svemu, zadržava u književnosti? 

Fokusirana sam samo na svoj rad i ništa drugo. Za mene pisanje nije izbor već potreba. Ne znam kako drugačije postojati u svijetu. Pokušavam se što manje baviti književnom scenom i stvarima koje narušavaju moj mir i moju sposobnost da pišem.

Drago mi je kada vidim natječaje koji nemaju dobne granice i koji su otvoreni za sve spisateljice i spisatelje sa zajedničkog govornog područja. Također se veselim svakoj inicijativi kolektiva Pobunjene čitateljke koji književnu kritiku vraća na nivo na kojem bi trebala biti. Slobodna, nepotkupljiva književna kritika jedan je od stubova zdravog književnog ekosistema.

Sanjam o drugačijim modelima izdavaštva, ustrojenim horizontalno, na principima solidarnosti i jednakosti, a ne izrabljivanja, paternalizma i kompradorstva.

Knjiga „Reci vatra“ više ne pripada meni. Godinama smo bile same, ona i ja, rasle smo zajedno i mijenjale se. Ono što ja mislim o toj knjizi i šta ona meni znači sada je nebitno. Knjiga stiže u ruke čitateljica i čitatelja. Svakom od njih će značiti nešto drugačije, i svi će biti u pravu. Reakcije su do sada bile jako pozitivne, što me raduje. Nadam se da će pjesme doći do onih ljudi kojima su najviše potrebne. 

Nikolina Todorović (1995, Sarajevo) diplomirana je književna komparatistica, pjesnikinja i književna kritičarka. Dobitnica je nagrade Mak Dizdar 2021., koju dodjeljuje književna manifestacija Slovo Gorčina u Stocu za najbolju prvu neobjavljenu knjigu pjesama. Pjesme su joj prevođene na engleski, francuski, ruski i gaelski. Trenutno je dio projekta Ženska čitaonica: fabrika književne kritike, koji organizira Ženski odbor P.E.N.Centra u BiH, u kojem piše književnu kritiku o savremenim djelima regionalnih i svjetskih autorica. Istraživačica je na projektu Historija Queer života u BiH koji organizira i vodi Sarajevski otvoreni centar, te piše književne kritike, osvrte, komentare i analize za nekoliko domaćih i regionalnih portala.