Povodom 10. decembra, Međunarodnog dana ljudskih prava, pišemo o ženama žrtvama seksualnog nasilja i djeci rođenoj zbog rata, izložbi „Progovara(j)mo“ kao centralnom dijelu projekta kojem je namjera skrenuti pažnju na rješavanje statusa djece rođene zbog rata kao civilnih žrtava rata i o „Crvenoj haljini“ koja nakon dugog putovanja po cijelom svijetu stigla u Sarajevo, zahvaljujući čemu su i lične priče bosanskohercegovačkih preživjelih žena utkane u ovo jedinstveno umjetničko djelo.

Iskustvo traume seksualnog nasilja jedan je od najtežih oblika traume, koji preživjelu dovodi u stanje rizika godinama i decenijama kasnije, a nepodržavajuća sredina i patrijarhalno okruženje u situacije koje vode retraumatiziranju. Tabuizacija teme, odnos prema preživjelim, bilo da je riječ o seksualnom nasilju počinjenom u ratu ili u mirnodopskim uslovima, doprinosi godinama šutnje koja nerijetko obilježi živote preživjelih.
One žene koje su nakon iskustva ratnog seksualnog nasilja progovorile i tužile svoje zlostavljače u neadekvatnim bosanskohercegovačkim sudskim procesima, uz nepostojanje prilagođenih uslova za preživjele, prolazile su procese retraumatizacije, najčešće svjedočeći potpuno privilegovanom tretmanu optuženih.
I o djeci rođenoj zbog rata dugo se šutjelo. Nevidljiva pred zakonom, bivala su i nevidljiva u društvu. Bitne promjene desile su se zahvaljujući osnivanju Udruženja „Zaboravljena djeca rata i njegovoj predsjednici“, Ajni Jusić.

„Nije jednostavno živjeti sa ovakvom pričom. Nakon što sam saznala da sam došla na ovaj svijet činom takvog zločina, takvog zla, počela sam misliti da svoju majku podsjećam na sve. Bojala sam se da sam joj samo teret i da bi ona bila puno sretnija da nisam pored nje. Maštala sam o tome kako bih voljela da sam normalno dijete. Ne postoji cijena koju ne bih platila samo da se nije desilo.Ne postoji ništa što ne bih uradila samo da mirno spavaš.Ništa čega se ne bih odrekla samo da ne misliš o tome. Ne postoji uzdah koji sam udahnula a da ga ne bih dala samo da ne osjetiš. Boju koju sam vidjela a da je ne bih u crno obojila samo da ne misliš na to.Ne postoji san koji ne bih odsanjala samo da ti ne sanjaš. Samo da se nije desilo. Nisi kriva ti majko.Hvala ti za svaki dodir koji sam osjetila, veliko hvala na toplini svih zagrljaja koje sam osjetila“, riječi su koje Ajna Jusić izgovara u dokumentarnom filmu „Nevidljivo dijete“ turskog reditelja Muhammeda Ibrahima Sismana.
Ajna Jusić, dijete rođeno zbog rata, aktivistica i psihologinja, vlastitim i djelovanjem Udruženja, učinila je mnogo i za djecu nastalu zbog rata i njihove majke.
Njen angažman prepoznat je i van bosanskohercegovačkih granica, između ostalog imala je priliku govoriti pred predstavnicima i predstavnicama UN-a u New Yorku. Britanska agencija Shape History, Ajnu Jusić izabrala kao jednu od sedam žena, globalnih liderica, koju treba svijet slaviti u 2020. godini.

Ključni angažman Udruženja „Zaboravljena djeca rata“ posvećen je za zakonskoj prepoznatljivost djece rođene kao posljedica ratnog seksualnog nasilja na prostorima Bosne i Hercegovine. Tim povodom, u sarajevskoj Vijećnici, upriličena je izložba „Progovara(j)mo“ kao centralni događaj istoimene kampanje posvećene skretanju pažnje na prepoznavanju statusa djece rođene zbog rata kao njihovog civilnih žrtvi rata.

Izložba „Progovara(j)mo“ nastala je u realizaciji Muzeja ratnog djetinjstva u saradnji sa ženama koje su kao djeca ili mlade osobe preživjele ratno seksualno nasilje kao i sa djecom rođenom zbog rata i u cijelosti je posvećena njihovim ličnim pričama u namjeri da se podigne svijest o položaju ovih osoba u društvu danas i višestrukim problemima sa kojima se svakodnevno suočavaju.

Uz lične priče na izložbi su bili predstavljeni eksponati i videosvjedočenja preživjelih i djece rođene zbog rata. Izložbi „Progovara(j)mo“ prethodilo je višemjesečni rad na dokumentovanju iskustava uz radionicu mapiranja tijela zahvaljujući čemu su preživjele ratno seksualno nasilje svoje traume predstavile putem umjetnosti. Ovaj proces doprinio je sagledavanju vlastitog života u cijelosti, van prizme proživljenog seksualnog nasilja, što u konačnici doprinosi jačanju njihovih individualnih snaga i vrijednosti. 

Na izložbi je predstavljeno dvanaest radova nastalih na radionici, na kojima se nalazi tijelo učesnica u prirodnoj veličini uz siluete koje ih prate i na kojima su nacrtani ili zapisani najvažniji događaji i iskustva svake od njih, uz lične nade posvećene budućnosti.

Ova izložba bila je i prilika da se domaća publika upozna sa „Crvenom haljinom“, nagrađivanim, trinaestogodišnjim internacionalnim projektom grupnog tkanja britanske umjetnice Kristie Macleod. Na haljini su izvezene lične priče 300 žena iz više od 40 zemalja, a preživjele koje su podijelile svoja iskustva za „Progovara(j)mo“ imale su priliku nadodati svoje vezove neposredno pred otvaranje izložbe.

U nastanku „Crvene haljine“ učestvovale su žene izbjeglice iz Palestine, Sirije i Ukrajine, tražiteljice azila, civilne žrtve rata iz različitih zemalja, uključujući i Kosovo, te siromašne žene iz raznih krajeva svijeta.

Dijelovi „Crvene haljine“ putuju širom svijeta već 13 godina, i na njima su vezovi nastajali kontinuirano od 2009. do 2022. godine. Haljina je sačinjena od 68 komada tamnocrvene dupionske svile, a na njoj je radilo 300 žena i sedam muškaraca iz 41 zemlje, od čega je 136 umjetnica i umjetnika koji su dobili naknade za svoj doprinos (uključujući procenat od ulaznica svih aktuelnih izložbi). Ostatak vezova izvezli su dobrovoljno posjetioci i posjetiteljke različitih događaja.

Projekat izrade„Crvene haljine“ započela je britanska umjetnica Kristie Macleod s idejom kreiranja prostora povezanosti i zajedništva te platforme kroz koju žene iz cijeloga svijeta, od kojih su mnoge siromašne ili ranjive, imaju priliku svoje lične priče ispričati vezenjem.

Kristie Macleod bila je gošća Sarajeva, a portal U kontaktu uskoro donosi intervju s ovom izuzetnom angažovanom autoricom uz želje da teme ratnog seksualnog nasilja, seksualnog nasilja van ratnih okolnosti i rodno uslovljenog nasilja općenito kontinuirano budu u središtu naše pažnje, a podrška preživjelim adekvatna i bezrezervna.

Kristina Ljevak (1980, Sarajevo) novinarka je i urednica koja dvadeset godina radi u domaćim i regionalnim medijima. Posvećena je afirmaciji nezavisne kulture i umjetnosti u Udruženju Zvono. Saradnica je brojnih organizacija čiji rad je fokusiran na ljudska prava, borbu protiv diskriminacije i njegovanje kulture sjećanja. Feministica je i LGBT+ aktivistica.