Kristina Ljevak

Povodom 8. marta, Međunarodnog dana žena, u želji da on ostane podsjetnik na borbu za ekonomsku, političku i socijalnu ravnopravnost žena

Ženama ne treba osmomartovski popust od 20 posto za masažu, knjigu i lasersko uklanjanje dlaka. Ne treba im ni besplatna vožnja javnim prevozom što je bio stvarni slučaj jednog osmomartovskog sarajevskog izdanja. Ženama treba dostojanstven i adekvatno plaćen rad i vrijeme za odmor, koji će popuniti onako kako one žele, sa i bez popusta. 
Takođe im ne trebaju ni specijalni osmomartovski ugostiteljski programi, na koje će uglavnom odlaziti njihovi muževi nakon što se završi proslava u preduzeću. Ženama treba sloboda i vrijeme da ugostiteljski program sebi i svojim prijateljicama organizuju onda kad njima odgovara.

Drugarice sa portala Feministika u saradnji sa s magazinom Fashion.beauty.love sprovele su kratku anketu o tome koliko žene rade, koliko spavaju, da li se i kako odmaraju. Na anketna pitanja odgovorile su 1004 žene koje u prosjeku rade 16 sati dnevno kada se sabere profesionalni angažman i neplaćeni kućni rad. 
Najviše koliko se odmaraju je dva sata dnevno. Majke novorođenčadi ili žene koje vode brigu o bolesnim članovima porodice, ne odmaraju se nikako. 

Sjećam se da mi je jedna kolegica rekla kako na nadogradnju noktiju ide zbog toga što je to jedino zagarantovano vrijeme u kojem neće raditi ništa. 
Ima i onda druga, manje ugodna i češća situacija. To je bolest i trenutak kada shvatimo da se nekim čudom svijet nije zaustavio iako mi nismo u pokretu. 

Sve nam je, ako imamo novaca, postalo dostupno. Dijetetski i efikasni fitnes programi, presoterapije, anticelulit i detoks tretmani, neinvazivne estetske korekcije. Sve se može nadograditi, od trepavica pa nadalje. Samo odmora ni za lijeka. Jer nam niko nije rekao da na njega imamo pravo. Ove prethodno pomenute usluge koje na odmor liče nisu tu da bi suštinski udovoljile potrebama žena, nego da bi žene ispunile očekivanja koja se od njih imaju. Ponekad pomislim kako bi osamdeset posto žena hodalo čupavo kada bi im samo neko rekao da na to imaju pravo. Kao što to nerijetko čine muškarci, jer njihova je nonšalancija jednako što i šarm. 

Nedavno sam razgovarala sa četiri žene, o njihovom životu, radu i odmoru.
Prva je samohrana majka i novinarka koja zbog termina programa za koji radi ustaje u četiri ujutro. Najčešće na posao odlazi nakon neprospavane noći. 
Ima dječaka od godinu i deset mjeseci i nijedan dan od njegovog rođenja nije provela kako želi. Odmori se tako što ponekad, između posla i dolaska kući, „ukrade“ jedan sat za sebe i popije kafu. 

Druga je natprosječna studentica koja je paralelno studirala na dva fakulteta. Na jednom je završila master. Osnovni studij na drugom fakultetu privodi kraju. Izabrala je digitalnom dobu nekompatibilan naučni smjer, pa se tržište rada potpuno mimoilazi sa njenim profesionalnim željama. Da bi obezbjedila sredstva za doktorski studij, moraće izabrati posao s kojim se ni u putu nije srela. Odmara se tako što nakon napornih ispita čita literaturu po vlastitom izboru. 

Treća je bila odlična učenica sarajevske Druge gimnazije. Rat ju je prekinuo na studiju ekonomije. Životne okolnosti nisu dozvolile da nastavi fakultet. Ima 52 godine, karcinom i niz drugih bolesti. Vodi cjelodnevnu brigu o nepokretnoj osobi u trećoj dobi, tačnije živi s tom osobom, za šta je plaćena 400 maraka koliko je sin osobe spreman da izdvoji za brigu o vlastitoj majci. Kada sam je pitala zašto ne pokuša da nađe drugi posao, rekla mi je da ne može da napusti tu ženu, deset godina se brine o njoj i taj odnos je odavno prevazišao profesionalne okvire. 
Ne odmara se nikako, niti je godinama izašla uveče zbog večernje terapije koju ženi mora dati. 
Jako rijetko ode sa drugaricom na kafu. 

Četvrta žena radi u zaštitarskoj agenciji najčešće po 12 sati dnevno. Zbog nepredviđenih intervencija radni dan može trajati i duže. Odmara se tako što skine uniformu, istušira se, pogleda ili pročita nešto što je neće zamarati. 

Izaberite bilo koju od ove četiri žene i zamislite koliko ima smisla da joj za 8. mart poklonite karanfil. I koliko svaka od njih mora imati strpljenja da ga pred vama ne baci u kantu za smeće. 

Konzumerizam i patrijarhat obesmislili su sve, pa tako i 8. mart. Njega ponajviše. Jer šta me se tiču Nova godina i Valentinovo, neka gori hiljadu prskalica i neka se crveni hiljadu srca. Za ove dane u godini nije se ginulo. Za žensku ravnopravnost jeste. Međunarodni dan žena podsjetnik je na borbu za ekonomsku, političku i socijalnu ravnopravnost koja i dalje traje. I sa kojom cvijeće, kuponi i preduzećne zabave nemaju nikakve veze. Da sam svaki put dobila marku kad sam napisala da se 8. mart obilježava, a ne slavi, sada ne bih razmišljala o tome kako doći do odmora. 

Međunarodni dan žena osim što ne treba biti konzumeristički poligon i pretvaranje žena u besprizorno „dame“, nije ni dan majki. Nisu sve žene majke i imaju pravo da te ne budu. Ako vam je baš do majki, ili onih koje će to postati, bavite se njima ostalih 364 dana u godini. Od porodiljskih nadoknada to finansiranja medicinski potpomognute oplodnje. 

Ženama osim dostojanstvenog rada i odmora, treba adekvatna medicinska skrb. Postaje pomalo iritantno gledati sve te stručnjake i stručnjakinje koji popunjavaju televizijske programe sa pričom o prevenciji raznih oboljenja, u ovom slučaju mislim na one za koje su žene u većem riziku, i suočiti se sa iscrpljujućom procedurom čekanja na osnovne dijagnostičke preglede u sistemu javnog zdravstva. Pa onda kad bude kasno žena ispadne i sama kriva što se lancima nije vezala za medicinsku ustanovu dok je ne prime, ako nema novaca za liječenje privatno. 

„Osuđene na neplaćen kućni rad i manje unosne poslove, lošije plaćene, a uvijek dostupne, uz to i projekt menadžeri unutar svojih obitelji, žene koje poznajem ne rade samo kad spavaju“, napisala je Olja Savičević Ivančević, dodajući da nije istina da žene mogu i stižu sve, istina je da žene misle da moraju sve i da je taj pritisak sve strašniji. „Istina je da idu preko svojih granica i zbog straha od neuspjeha: zato svi ti pusti multitaskinzi, prokrastinacije, trka za priznanjem, tjeskobe, napadaji panike, normabeli, burnouti i srodni, na mrežama gotovo trendi pojmovi s kojima je stvaran život pravi pakao“, piše Olja, dotičući se jednog od ključnih nivoa u soliteru od problema s kojima se žene nose. Strah od neuspjeha kod žena tako je uspješno posijan da mu mogu pozavidjeti i najrodnije evropske žitnice. Jer je toliko težak put njegove valorizacije. Toliko su bolna i česta preispitivanja zasluga žena. One najčešće i moraju preko svojih granica da bi uopšte bile vidljive. 
Nedavno je jedna žena koju iznimno cijenim dobila javno priznanje, od muškarca, jer je napravila nešto poput salta na trapezu bez sigurnosne mreže ispod. Svakom pažljivom posmatraču/ici njene vještine ne bi ni ranije promakle. Ali mora da se desi još neka pirueta, da se izvede gotovo nemoguće, da bi uopšte bilo registrovano. I ništa od svega toga neće biti dovoljno vrednovano ako još na najmanje tri fronta nije postigla jednak skor. 

Prije šest godina, Zemunski mali umetnički centar raspisao je konkurs za godišnji odmor pod nazivom Doživotna sloboda, za umjetnike i radnike u kulturi. Uslov je bio samo da se napiše od čega smo umorni/e. Iako znam da je riječ o ozbiljnoj organizaciji, mislila sam da se šale. Pošto volim dobar humor, odlučila sam se prijaviti, da se smijemo zajedno. I napisala sam od čega sam umorna. Bila je to i jedinstvena prilika da se suočim sa obimom i opsegom obaveza koje, da se ne lažemo, današnjim nisu ni do koljena. I prošla sam. Nakon nekog vremena javili su mi da mogu da se pakujem i krenem na besplatno ljetovanje. Ali ja za to nisam imala vremena. Bili su tužni kad sam im javila, ali ne i iznenađeni. Nisam bila jedina kojoj se isto desilo. 

Jedne zore na Manhattanu koordinirala sam pripremu za štampu novina koje sam prethodno, na drugim američkim mjestima uređivala. Objavljivane su u Bosni i Hercegovini, naravno, da ne bude zabune. Po kockarnicama u Las Vegasu, jer se tamo može pušiti, pripremala sam književne rukopise. Projekte pisala u najluksuznijim hotelima kao gošća novinarka, gledajući u more u kojima se drugi kupaju. Nema tog prevoznog sredstva i krajputaške kafane u kojoj barem neko slovo nisam ubola. Sa sahrana najmilijih odlazila sam na televizijska snimanja. Da sam jedina, znala bih da je poremećaj. Veći je problem što je nerijetka praksa žena u nemogućoj misiji dokazivanja svemogućnosti. 
I dok čekamo da sistem nešto uradi, znajući da neće, hajmo, tako nam 8. marta, uraditi nešto za sebe i jedna za drugu. Kad vidiš ženu da se odmara, priđi joj i pomozi joj mogao bi biti slogan odluke u nekom ljepšem svijetu na koji naš ne liči. U ovom našem, pomozi joj u nečemu da bi se ona zaista mogla odmoriti. I pomozi sebi i prihvati da ti drugi pomognu, da bi imala priliku za odmor. Vrijeme je da shvatimo kako nismo predratna mašina za veš znamenitog jugoslovenskog proizvođača koja se nikada nije kvarila. Nema tog projekta koji može biti adekvatna kompenzacija za odricanje od godišnjeg odmora i akumuliranje umora. Rijetke su u ovom oskudnom svijetu poslovne prilike koje se ne propuštaju. One životne neće nas mimoići sve da smo u sred turskog kupatila. Narodski rečeno, niko nam nafaku neće oteti i ako malo ohanemo. 

Kristina Ljevak (1980, Sarajevo) novinarka je i urednica koja dvadeset godina radi u domaćim i regionalnim medijima. Posvećena je afirmaciji nezavisne kulture i umjetnosti u Udruženju Zvono. Saradnica je brojnih organizacija čiji rad je fokusiran na ljudska prava, borbu protiv diskriminacije i njegovanje kulture sjećanja. Feministica je i LGBT+ aktivistica.